Život ga nije mazio – odrastao je u domovima, a na ulici je od svoje četrnaeste godine. Prije više godina pronašao je svoj mir, no sada – sve ispočetka…
Životna sudbina Romana Faganela, nekada riječkog beskućnika i štićenika prihvatilišta za beskućnike »Ruže sv. Franje« , poznata je jednom dijelu javnosti. Priču o njemu objavila je i nacionalna televizijska kuća, a s njime je u svojoj popularnoj emisiji Nedjeljom u 2 razgovarao i Aleksandar Stanković.
Priča Romana Faganela priča je puna uspona i padova, ali i priča o nevjerojatnoj snazi ljudskog duha. Život ga nije mazio – odrastao je u domovima, a na ulici je od svoje četrnaeste godine. Tijekom života bavio se svime i svačime, za kruh je zarađivao kao majstor, konobar, čuvar kampa…
Napokon, nakon niza teških životnih situacija svoj dom pronašao je u Lubenicama. U riječkom prihvatilištu za beskućnike »Ruže sv. Franje« Mario Šlosar, jedan od osnivača lubeničkog Muzeja ovčarstva, ponudio je Romanu i još jednom štićeniku da se smjeste u Lubenicama i rade u Muzeju ovčarstva.
I Romano je na Cresu pronašao svoju oazu mira i zadovoljstva. Blage naravi i srdačan u ophođenju s ljudima, vrlo brzo zbližio se kako s malobrojnim domaćim stanovništvom tako i s turistima koji bi ljeti pohodili Lubenice. Štoviše, toliko se “stopio” s okolinom, domaćim stanovništvom i gostima da je nagrađen u akciji Hrvatske turističke zajednice »Čovjek – ključ uspjeha« kao djelatnik godine u objektu kulturnog nasljeđa!
No nakon nekoliko godina mira i rada za opću društvenu korist u Lubenicama na otoku Cresu, Romano ponovno mora zakoračiti u neizvjesnost, boriti se za opstanak.
U Muzeju ovčarstva, koji je zauzeo dva kata bivšeg župnog dvora, odnosno galeriji u nekadašnjoj školi gdje su izloženi razni uporabni i dekorativni predmeti od vune, Romano je odjednom postao “prekobrojan”. Razlog? Tipično hrvatski: nedostatno financiranje nečega “što ne donosi novac i što je kao takvo beskorisno”, kako vjerojatno razmišljaju samo jako uskogrudni ljudi nesvjesni širog konteksta priče o očuvanju tradicije i kulturnog nasljeđa na sve praznijim kvarnerskim otocima.
Upravo o situaciji u kojoj su se našli Romano Faganel ali i cijela ta mala otočka zajednica u Lubenicama na Cresu u svojoj objavi na Facebooku dirljivo je pisao Marko Kovač, Romanov prijatelj, osječki poduzetnik i pomalo pustolov uz čije je rečenice nemoguće zadržati suze.
Njegovu objavu prenosimo u cijelosti:
“Možete spavati kod mene u galeriji, ako hoćete” rekao mi je ispisujući račun za vunene macmaliće, creske mitske šumske patuljke, koje sam kupio kćerima. “Znam kako je to spavati vani”.
Tih smo dana biciklima obilazili Cres i spavali u uvalama koje bi nam se svidjele. Duša puna, fotoaparat isto, ali nakon uspona do Lubenica, nevjerojatnog gradića na klisuri nad morem, tuš je bilo preteško odbiti. Prihvatili smo, lik se činio sasvim ok. Tako sam prije nešto više od dvije godine upoznao Romana.
Te nam je večeri ponosno pričao o povijesti grada, o tome kako preko četiri tisuće godine ovdje netko živi, o tome kako su Rimljani formirali naselje, o vinogradima, ovcama, vuni, divokozama, divljim svinjama i četiri starice s kojima ovdje provodi zime. Nekako se dalo naslutiti da mu prošlost nije bila laka, ali da je sad u raju. “Stari, tebi je ovdje fenomenalno”, rekao sam mu. “Znam, ovo je moj Olimp”, potvrdio je uz smješak i dodao “obožavam ljudima pričati o Lubenicama i voditi ih uokolo”.
Sljedeći dan smo išli dalje, ali mjesto i Romano su stvarali takvu vibru da sam znao da ću se vratiti. Tek nakon što smo razmjenili kontakte, kad sam mu pogledao FB profil sam pročitao cijelu priču. Da su ga kao bebu pronašli u kutiji ostavljenoj pred vratima riječkog brodogradilišta i da je na ulici proveo veći dio života. Da je pet godina ranije iz prihvatilišta za beskućnike došao raditi u Lubenice, u galeriju vunenih rukotvorina. Da je 2017. kao djelatnik godine dobio nagradu Hrvatske turističke zajednice. Da su o njemu pisali članke i snimali emisije.
Nakon toga sam kod njega bio još nekoliko puta i ostajao duže. Preko dana bismo lutali divljinom, zavlačili se u pećine, verali po liticama, pratili tragove divljači, fotkali, kupali se. Navečer pili pivo, roštiljali, razgovarali o životinjama, lutanju, fotkanju, filmovima. Navukao sam se na tu jednostavnost, neopterećenost i izostanak bilo kakve kuknjave. Liječilo me.
Tako je bilo i jučer i danas, ali kad sljedeći put dođem kod Romana, nećemo biti u Lubenicama. Udruga, naime, više nije u stanju plaćati najamninu Crkvi, koja je vlasnica prostora. Romano i galerija do 1.11. moraju van. Zgrada će ostati prazna, a u Lubenicama će ove zime biti samo osamdesetpetogodišnja teta Marija. Kad i ona ode, ni poštar ni autobus zimi više neće imati zašto dolaziti.
Lubenička priča o 4000 godina neprekinutog života će doći kraju. Romano ni sad ne kuka, ali ja bi nekog razbio.
Nekako ne brinem za njega. Živ je, snalazi se i snaći će se. Talenata ima dovoljno. Za Lubenice nisam tako siguran. Grad ne čine zgrade, ljetni ugostitelji ni turisti.“, napisao je u svojoj objavi Marko Kovač.
Foto: Facebook/M. Kovač
