U životu treba imati vjeru, stoga sam se i upustio u preferencijalnu kampanju. Želim dobiti povratnu informaciju od građana, ali i dati im, u osobnom kontaktu, priliku da zaokruže nekoga koga su upoznali, nekoga s čijim su se stavovima složili. Nekoga kome vjeruju, koliko god to čudno zvučalo u današnjem političkom trenutku u Hrvatskoj.
Marko Boras Mandić, zamjenik župana i kandidat za Sabor na listi koalicije Hrvatska raste u 7. izbornoj jedinici, poznato je lice ovog kraja, jer se profilirao djelujući prvenstveno kroz matuljsku organizaciju HNS-a od njenog osnutka, prvo kao općinski, zatim županijski vijećnik u više mandata. Njegovu personaliziranu kampanju pod motom ”13 je sretan broj” budući da se na listi nalazi na 13. mjestu, mediji su uvrstili među najinovativnije zajedno s Borasovom stranačkom kolegicom Ankom Mrak Taritaš.
S aktualnim dožupanom i potencijalnim prvim saborskim zastupnikom iz Matulja razgovarali smo o manje poznatim činjenicama iz petnaestak godina duge političke karijere.
Marko, otkud želja za bavljenje politikom, i zašto baš kroz HNS?
Otkad znam za sebe imao sam potrebe kreativno se izraziti, napraviti nešto za druge, za zajednicu. Bavljenje politikom bilo je logičan nastavak tih mladenačkih pokušaja. HNS je isprva bio dio obiteljske tradicije. Majka je bila aktivna, pa sam u oruženju njenih stranačkih prijatelja našao potporu mojim stremljenjima. Kasnije sam i sam u HNS-u našao mnoge ljude s kojima sam dijelio i poglede na lokalnu politiku, zajedničke projekte, usudio bih se reći i prijateljstva. Jednostavno sam se osjećao dobro surađujući s tim ljudima. Taj odnos prema radu, odnos pripadnosti timu koji zajednički radi na projektu mi je jako važan.
Kakva je tvoja pozicija u odnosu na neki ideološki spektar podijeljen po liniji ljevice i desnice? Kako bi sebe definirao kao političara?
– Teško je definirati što je u Hrvatskoj lijevo, a što desno. Posebice jer hrvatska ljevica i desnica nisu klasične moderne europske ljevice i desnice. Međutim, sebe vidim kao političara centra s izrazitim simpatijama za istinske vrijednosti lijeve ideologije, iako između manipulacije ideologijom i politike projekata biram ovo drugo, jer važnije je ostvariti rješenja za potrebe građana nego lamentirati o pitanjima koja nisu ključna za društvo, nego se zbog manjka pravih projekata guraju u prvi plan. Ono što me definitivno određuje je lokalpatriotizam – ljubav prema mom kraju, naravno ne umanjujući važnost, ljepotu i značaj bilo kojeg drugog kraja. Vjerujem u decentralizaciju, spuštanje ovlasti i sredstava na točku najbližu problemu.
Opatijsko-matuljska kombinacija danas je na čelu Primorsko-goranske županije, uz župana Komadinu iz Poljana i dožupana Borasa Mandića iz Matulja. Kako je izgledao tvoj put do ove pozicije? Bi li uzlazak u Sabor bio ”kruna karijere”?
– Moj put je krenuo iz Matulja još 2001. godine, iz općinskog vijeća, kroz razne stranačke dužnosti (čak sam 2003. vodio i županijsku organizaciju) pa do županijskog vijećnika te logičnog slijeda – izvršne vlasti. Na svakoj od tih dužnosti učio sam i pokušavao napraviti najbolje. Vjerujem da je to prepoznato. Slučajno smo i ja i župan iz ovog kraja, ali trudimo se ravnomjerno razvijati cijelu županiju. Onako kako je trebalo i Hrvatsku razvijati od 1990. godine, no nažalost nije se tako radilo. Ulazak u Sabor ne vidim kao ”krunu karijere”. To je mjesto koje je cijenjeno među kolegama političarima, ali ja bih u Sabor želio ući kako bi pridonio da se u Saboru ponovno čuje prava politika, a ne isprazno politiziranje, da se čuje glas o potrebama građana, ideje razvoja ove zemlje. Kao i, vjerojatno, svim hrvatskim građanima, tako su i meni zamorne diskusije koje su posljedica samo stranačkih prepucavanja. Možda me zato i na neki način veseli da u Sabor mogu ući isključivo ako dobijem potporu građana. U tom slučaju to će me i obvezivati da takvu podršku opravdam konkretnim radom i mjerljivim učinkom.
Sport se često koristi u političkim kampanjama, kako kao pasionirani pratitelj sporta i osnivač matuljske ”podružnice” Armade gledaš na takvo miješanje dvaju društvenih sektora? Može li politika bez sporta, i može li sport bez politike?
– Politika je u svim segmentima društva, pa tako i u sportu. Pitanje je samo koristimo li političke alate za unapređenje sporta, sportske infrastrukture i stvaranja uvjeta za zdrav sportski duh kod naše djece ili sport koristimo kao oružje u političkim obračunima, podmetanjima i izazivanju niskih strasti. Mislim da je bitno da navijači i sportaši prepoznaju takve manipulacije, jer će tada one prestati. Nažalost do sada je politika bila ta koja je manipulirala sa sportom umjesto da osigura sportu onu društvenu ulogu koju su mu namijenili još stari Grci. Ali, ‘ajmo biti optimisti i vjerovati da i to društveno polje možemo učiniti zelenijim!
PERSONALIZIRANA KAMPANJA – WWW.13MARKO.COM/
Ako dobiješ priliku ulaska u Sabor, koji su tvoji planovi? Hoćeš li sjesti u saborske klupe ili ostati u županijskoj izvršnoj vlasti?
– Moja dužnost u izvršnoj vlasti nije spojiva sa saborskom dužnošću, pa ću se ovisno o rezultatu morati odlučiti za jednu ili drugu razinu djelovanja, ali ne bez svojih kolega i bez promatranja učinka takve odluke na svim područjima. Činjenica je da će eventualna podrška građana mome imenu značiti prvenstveno podršku radu koji sam ostvario kao dožupan i postignutim rezultatima, što će me obavezati na još jače dokazivanje neovisno o tome na kojoj funkciji na kraju završim. No, prije svega, treba sačekati ponedjeljak i izborne rezultate.
Budući da se zastupnici u Hrvatskoj ipak biraju po određenom regionalnom ključu, trebaju li zastupati građane izbornih jedinica iz kojih dolaze više nego interese vlastitih stranaka?
– Smatram da zastupnici moraju zastupati interese građana cijele Republike Hrvatske neovisno gdje žive i gdje su birani, no moraju kao regionalno izabrani zastupnici prenositi stavove i interese zajednice koja ih je birala kako u općem interesu taj regionalni ne bi bio zanemaren.
Ulazak u Sabor s 13. pozicije potvrdio bi važnost preferencijalnih glasova na izborima, koliko je takav scenarij realan po tvom mišljenju? Tko su tvoji birači? I – budući da živiš na području 8. izborne jedinice, a kandidiran si u 7. – ti nećeš moći dati glas samome sebi?
– Ući u Sabor s 13. mjesta je izuzetno teško. To je otprilike kao i osvojiti naslov prvaka u Mamićevom HNL-u. Međutim u životu treba imati vjeru. Stoga sam se i upustio u preferencijalnu kampanju. Želim dobiti povratnu informaciju od građana, ali i dati im, u osobnom kontaktu, priliku da zaokruže nekoga koga su upoznali, nekoga s čijim su se stavovima složili. Nekoga kome vjeruju, koliko god to čudno zvučalo u današnjem političkom trenutku u Hrvatskoj. Moji birači su ljudi koji vjeruju da se može. Ljudi kojima sam stisnuo ruku, ljudi s kojima sam razgovarao. Mnogi su čuli moje poruke i vjerujem da će zaokružiti moje ime. Sretni broj 13! Ja neću moći glasati za sebe. S te strane nisam u ”sukobu interesa”, ha,ha, ha… Ovog puta ću doista dopustiti drugima da odluče o meni.
Davor Žic / PodUčkun.net