Riječki nadbiskup Mate Uzinić u božićnom intervjuu za portal Net.hr pozvao je sve ljude da zajedno sanjaju i djeluju za mir, dobro, pravdu i bolji svijet
Katolici diljem svijeta danas slave Božić, blagdan koji slavi rođenje Isusa Krista. Povodom radosnog dana, veliki intervju za portal Net.hr dao je riječki nadbiskup monsinjor Mate Uzinić.
Riječki nadbiskup osvrnuo se i na niz aktualnih tema kao što su migrantska kriza i rat u Ukrajini te je pozvao sve ljude da zajedno sanjaju i djeluju za mir, dobro, pravdu i bolji svijet.
NET.HR: Kada pričamo o Božiću, uvijek volim postaviti isto pitanje svim svojim sugovornicima – što je zapravo Božić i što on predstavlja nama katolicima?
MONS. MATE UZINIĆ: Božić je Emanuel – “S nama Bog”, Bog koji je zbog nas ljudi postao čovjek, jedan od nas. Veliko je to i neshvatljivo otajstvo Božje ljubavi prema nama koje je svoj nastavak, i konačno ispunjenje, imalo u Isusovoj smrti na križu, a navještaj i znak te smrti bile su tvrde jasle, hranilište za životinje. U Božiću je zapravo sažeta cijela povijest spasenja, kao i poziv da se u nju uključimo, da i mi postanemo dionici te povijesti. Na primjer, da prihvatimo s ljubavlju one koji drugdje nemaju mjesta, kao što su to učinili Marija, Josip i pastiri prihvaćajući Isusa i jedni druge. Božić je zov da postanemo ponovno djeca, da postanemo ponizni i maleni, potrebni drugima i u službi drugima.
NET.HR: Božić je radostan dan, dan koji slavi rođenje. No, vremena su zahtjevna – more nas svakakve brige, na istoku Europe bjesni rat, pritišću nas inflacija, neimaština, energetska kriza, ljudi ginu na bojišnici, a mnoge je rat u Ukrajini potjerao iz svojih domova. Kako biti radostan u takvim okolnostima?
MONS. MATE UZINIĆ: Teško je to pitanje. I teško je biti radostan u ovim vremenima. Radost Božića možemo i trebamo naći upravo u tome što se Bog odlučio roditi u tom našem svijetu, biti jedan od nas, solidaran s nama u svemu što nam se događa. Bog nas ni u ovim zahtjevnim vremenima ne ostavlja. To je razlog zbog kojega se mi kršćani možemo radovati i ovom Božiću. Radovati se pritom ne znači pobjeći od stvarnosti, nego u tuzi i boli koja nas okružuje pronaći i biti trag nade i ljubavi. Pred očima mi je papa Franjo koji je 8. prosinca zaplakao dok je govorio o patnji ukrajinskih žrtava.
Najgore što možemo učiniti je da budemo nezainteresirani, da kažemo da nas nije briga. Ne smijemo bježati od problema u svijetu, već svojim aktivnim sudjelovanjem nastojati pomoći u rješavanju problema. Papa je prije par dana pozvao sve vjernike da skromnije proslave Božić te da novac, umjesto za slavlje, namijene Ukrajincima, žrtvama rata. Svijest o patnji koja nas okružuje – a ja bih čitatelja podsjetio i na migrante koji su među nama – može ljude potaknuti da shvate kako istinski Božić ne pronalazimo na adventskom sajmu već u srcu i u susretu s licem obespravljenog, migranta, žrtve. A radost migranta, obespravljenog, žrtve, i nas samih, sastoji se u tome da im priđemo kao ljudi, s prihvaćanjem, solidarnošću, nadom i ljubavlju, u ovoj teškoj situaciji.
NET.HR: Sve te neprilike utječu na nas kao pojedince, a posljedično ponegdje i na međuljudske odnose u našim obiteljima. Kako se pomiriti danas, odnosno kako iskoristiti današnji dan da izgladimo možda neke napete odnose koje imamo sa svojim bližnjima?
MONS. MATE UZINIĆ: Božić ima u sebi tu snagu, što zbog ozračja, što zbog samoga značenja Božića, da ljude, članove obitelji, još više zbliži. To zbližavanje ne mora nužno značiti da će svoje probleme ili sukobe ostaviti po strani, nego da će se unatoč tim sukobima, napetim odnosima, usredotočiti na ono bitno u odnosima i u drugim ljudima. Kada s propovjedaonica govorimo da bi Božić trebalo slaviti svaki dan, govorimo upravo o tome – da međusobno prepoznamo ono što nas veže, jer ćemo tako lakše premostiti razmirice.
Često u duhovnom razgovoru ili ispovijedi kažem da je latinska mudra izreka o povijesti učiteljici života, primjenjivija na osobnoj negoli na globalnoj razini. Na globalnoj razini vidimo da svijet nije ništa naučio iz svoje povijesti. Nakon „našeg“ rata, pomislio sam da je svijet konačno naučio koliko je rat besmislen. Prevario sam se. No, ono što teško možemo očekivati na globalnoj razini, moguće je na osobnoj razini. Zapravo se tu, na osobnoj razini, nalazi početak i jedne šire promjene svijeta i našeg međusobnog pomirenja. Na osobnoj razini iz vlastite prošlosti mogu učiti razlikovati stvari koje su mene i druge radovale, od onih koje su mene i druge žalostile. Odatle je moguće započeti proces promjene koju mi kršćani zovemo obraćenje, a koje će, ako se mijenjam nabolje, zahvatiti i druge oko mene, članove moje obitelji, moje crkvene i društvene zajednice i postati sjeme one promjene koju je Bog započeo u Isusu, betlehemskom djetetu.
NET.HR: Stječe se dojam da se zadnjih godina zbog svega društvo jako podijelilo. Javni diskurs svodi se na mržnju, polariziranje društva te često netrpeljivost prema različitosti. Takva situacija za nikoga nije dobra – tko treba mijenjati to? Mi “mali” i “obični” ljudi svojim primjerom ili bi to trebali mijenjati oni koji kroje takozvano javno mnijenje – mediji, političari, javne ličnosti…?
MONS. MATE UZINIĆ: Treba vidjeti odakle dolaze te polarizacije. Od samih “običnih” ljudi, ili pak od onih na položajima društvene, crkvene i političke moći, možda i medija koji potenciraju razlike kako bi povećali svoju čitanost. Primjećujem kod ljudi nesigurnost jer nas je mnogo toga pogodilo posljednjih godina. Iz tog razloga, tražimo utočište, sigurnu luku, krug istomišljenika, iscrtavamo oko sebe jasne granice, sve kako bismo se zaštitili u nesigurnim vremenima. Ne vjerujemo ni medijima, ni ljudima na vlasti, ni institucijama, a niti jedni drugima. Koliko to oni na pozicijama moći koriste, to je na njihovu dušu i savjest, no da ubiru plodove te nesigurnosti, to svakako. Populizam je jedna od bolesti našeg vremena, o čemu piše i papa Franjo u svojoj enciklici Fratelli tutti.
Najlakše je reći da treba promijeniti ljude na vlasti ili pak umanjiti moć onih koji je imaju, ali pitanje je bismo li time smanjili nesigurnost ljudi. Na nama koji imamo pred sobom javnost, bez obzira je li u crkvi, na javnom trgu ili u medijima, izrazito je velika odgovornost. Evanđelje je radosna vijest, poruka oslobođenja, zbog koje “hromi hodaju i slijepi progledaju”. Tu posebno vidim odgovornost nas, crkvenih ljudi, da ljudima pomažemo vidjeti, da ih učimo povjerenju i slobodi koja ne znači samo moju, već i slobodu drugoga. Nadalje, smatram da odgovornost imaju i intelektualci koje pozivam da se više angažiraju u društvu i ne ostanu zatvoreni u svojim “kabinetima” jer ih društvo treba. Svi mi, koji imamo nekakvoga utjecaja, moramo se svakodnevno pitati manipuliramo li nesigurnostima ljudi, koristimo li ih za osobne interese, potenciramo li te nesigurnosti? Naša je uloga da vodimo ljude, bilo u crkvenom, društvenom, medijskom ili političkom svijetu. A bez vizije zajedničkog dobra, uključivosti, nadilaženja međusobnih granica, a sve zbog boljega života svih, propadamo. No, treba naglasiti i drugu stranu medalje – nisu, naime, za sve odgovorni ljudi na pozicijama moći. Kad pogledamo Isusa, on je zaista grmio protiv onih koji na ljude stavljaju veći teret nego što ga oni sami mogu nositi, grmio je protiv onoga što se naziva “grijehom struktura”, no uvijek, ali baš uvijek, obraćao se pojedincu, onom malenom, prezrenom, možda i izmanipuliranom. Njega je želio spasiti, a spasenje u ovome smislu znači učiniti ga aktivnim sudionikom vlastita života i okruženja, a ne samo pasivnim ili rezigniranim primateljem. Ljudi mogu izaći iz tog začaranog kruga u koji ih je smjestilo društvo, moćnici, i svojim životom, primjerom, pokazati da je polarizacija duboko pogrešna, da drugi nije neprijatelj, nego brat i bližnji.
I Isus je bio migrant
NET.HR: Kada govorimo o ratu u Ukrajini, mnogi prognanici iz te zemlje pronašli su utočište u Hrvatskoj. S druge strane, imamo brojne izbjeglice iz Sirije i sličnih zemalja na granici BiH s Hrvatskom, na koje se baš i ne gleda blagonaklono. Mediji zadnjih dana pišu da je pred nama još jedan migrantski val, koji bi mogao biti kao onaj 2015. godine. Kako se postaviti prema tim ljudima, trebamo li promijeniti pristup prema njima?
MONS. MATE UZINIĆ: To je dosta složeno pitanje i na njega nema jednostavnog odgovora. Trebalo bi omogućiti da oni koji imaju objektivnu potrebu za prihvatom i pomoći mogu do njih doći na transparentan i zakonit način, a ne ilegalnim putem. Ilegalni načini izlažu ljude različitim kriminalnim skupinama i dugotrajnom hodanju od granice do granice koje razara ne samo njihova tijela, nego i njihovo povjerenje u ljude. Postoje bolji načini da im se pomogne, ponajprije u njihovim domovinama, ali ne vidim da za to ima političke volje. Još je nešto nužno promijeniti – naš odnos prema njima. Moramo se osloboditi predrasuda. I prepoznati ih kao braću i sestre, bližnje. To su ljudi kao i mi. I oni, kao i mi, sebi i svojim najdražima žele sigurnost i bolji život.
Božićno nas vrijeme podsjeća na to da je i Isus bio migrant. Zbog Herodove prijetnje smrću morao je bježati u Egipat, a u trenutku njegova rođenja u Betlehemu za Mariju i Josipa nije bilo mjesta u svratištu. Štala u kojoj se rodio znak je tog neprihvaćanja, upravo kao što su betonski platoi na kojima migranti na željezničkim stanicama u Hrvatskoj spavaju, isti toliki znak neprihvaćanja. Isus je sam iskusio neprihvaćanje, od rođenja pa sve do smrti na križu, i stoga je Kristov križ znak spasenja i solidarnosti sa svima koji su odbačeni. Ne možemo i ne smijemo, što neki čine, tog odbačenog i prezrenog Isusa koristiti za odbacivanje i preziranje migranata. Solidarnost i suosjećanje su nam nasušno potrebni. Kao što su mnogi imali srca i zagrnuli rukave za pomoć nakon potresa, poplava ili da prihvate Ukrajince, pozivam sve da s istim žarom i ljubavlju gledaju i na druge migrante. Solidarnost ne smije biti selektivna. Milosrdni Samarijanac iz prispodobe Lukina evanđelja nije tražio od stranca na cesti ni krsni list ni putovnicu, niti mu je gledao boju kože, niti što ima u džepovima, nego mu je jednostavno pomogao. Evanđelje nas na to poziva.
NET.HR: U Rijeci se primjerice uredio prihvatni centar za migrante, trebaju li i ostali gradovi u Hrvatskoj razmisliti o takvom pristupu da se tim ljudima barem malo pomogne u njihovoj nevolji?
MONS. MATE UZINIĆ: Nije to prihvatni centar u pravom smislu riječi nego pomoć koju smo, vodeći računa o svim okolnostima i zakonskim ograničenjima, u ovom trenutku mogli ponuditi migrantima koji prolaze kroz naš grad. Da, mislim da bi to trebali učiniti i drugi gradovi jer je to naš način da u njima prepoznamo ljude i pokažemo da smo i sami ljudi. To je i način da se smanje tenzije i predrasude te da se osnaži povjerenje. Zahvalan sam svima koji su se uključili u ovaj projekt, posebno mnogim volonterima koji dolaze iz raznoraznih svjetonazorskih pozadina. Raduje me što nas je briga za ljude u potrebi ujedinila. To nama kršćanima pokazuje da evanđelja, ljubavi, milosti i pravednosti itekako ima i tamo gdje neki kršćani misle da ga nema. Daleko je važnije, naime, biti kršćanin djelima, negoli kršćanin riječima. Zapravo, bez djela i nismo kršćani, već se samo tako zovemo. Možda naša nastojanja mnogim migrantima nisu promijenila njihovu konačnu sudbinu, ali vjerujem da su prihvaćanje, ljudska blizina, topla riječ, zalogaj unijeli barem malo radosti i utjehe u njihove živote.
NET.HR: I sam papa Franjo puno je puta do sada govorio o migrantima te je apelirao da se migrante ne vraća u nesigurne zemlje. Papa kaže da migrante treba “dočekati, pratiti, promovirati i integrirati” u društvo. Koliko je važno njegovo progovaranje o ovoj temi, posebice sada u ovim okolnostima kada se najavljuje novi val migranata?
MONS. MATE UZINIĆ: Papa Franjo nas nastavlja upućivati na ono bitno, iako je istovremeno realan. Zna da je riječ o procesu koji će se dovršiti tek kad se dogodi integracija. No, da bi se ona mogla dogoditi, mora se najprije dogoditi prihvaćanje. To je početak. Bez tog prihvaćanja, migranti će nastaviti biti strano tijelo i uvijek mogući razlog za napetost, kao i za stvaranje radikalnih skupina, bilo među samim migrantima, bilo u društvima u koja su došli sa željom da imaju siguran i započnu bolji život.
NET.HR: Kada smo već kod Pape, njega ljudi jako vole – ima posebnu karizmu, jednostavan je, jako je uključiv, progovara o aktualnim temama. Ne politizira, no opet, ne libi se kritizirati loše politike (npr. politike oko migranata) i veliki je mirotvorac koji od početka rata u Ukrajini poziva na mir i prekid vatre. Koliko je važno da je u ovakvim dosta zahtjevnim okolnostima jedna takva osoba na čelu Crkve?
MONS. MATE UZINIĆ: Moje uvjerenje je da je on veliki dar Crkvi i svijetu našeg vremena. Evo i to je jedan znak. Bogu je stalo do Crkve koja ima zadaću nastaviti i u ovom našem vremenu njegovo poslanje započeto u Isusu Kristu. I zato je dar imati za papu Franju i njegov stil, nadahnut evanđeljem i primjerom Isusa Krista, ali i usklađen s pitanjima i potrebama našeg vremena. Papa nam vraća u fokus određene temeljne istine poput one da smo svi braća i sestre te da je Zemlja naš dom, potreban naše brige. Također, svraća nam pozornost na potrebe konkretnog čovjeka, a ne na ideologije, svjetonazore… koji vrlo često zamućuju pogled na probleme i muke konkretnog ljudskog bića.
NET.HR: Vratimo se još malo Božiću. Živimo u vremenu kada je konzumerizam “nadjačao” bit Božića pa mnogi, kupujući poklone, uopće zaborave što je zapravo važno na današnji dan. Kako se osloboditi tih okova konzumerizma koji nas iz godine u godinu sve više stežu? Hoćemo li se, u okvirima u kojima živimo te gdje je to iz godine u godinu samo jače izraženo, ikada moći riješiti toga?
MONS. MATE UZINIĆ: Trošimo, i mislimo da ćemo tako kupiti ljubav ili nadomjestiti nedostatak pažnje i brige koju nemamo prema bližnjima. Konzumerizam nas je zarobio u tome, a i sami sve više postajemo potrošna roba za naše političke i ekonomske sustave. Božić nam govori da je dar ono najmanje, toplina, briga, skrb, ljubav prema bližnjemu, prema prezrenome i odbačenome. Božić nas ne uči kupovanju darova, nego sebedarju, što se ne može platiti niti zaslužiti. Ono se ostvaruje služenjem u ljubavi. Što toga bude više, a pozvani smo početi od sebe nasljedujući Boga i njegov primjer, to će više biti radosti u našim obiteljima, i našim crkvenim i društvenim zajednicama.
NET.HR: Za kraj, koju biste poruku poslali našim čitateljima?
MONS. MATE UZINIĆ: Želio bih da svaki vjernik bude zagledan u primjer Boga koji nam se darovao u Božiću te postane dar Bogu za braću i sestre, a to su nam svi ljudi. Onima koji se ne izjašnjavaju kao vjernici, želim poručiti da su darivanje, solidarnost, usmjeravanje pogleda prema vlastitim i tuđim vrlinama, način na koji možemo graditi bolji svijet i biti bolji ljudi. Toj poruci pridružujem čestitku za sretan Božić, a svim ljudima dobre volje, bez obzira na vjeru ili svjetonazor, želim dobru i blagoslovljenu novu 2023. godinu te nas sve pozivam da zajedno sanjamo i djelujemo za mir, dobro i pravdu, za bolji svijet, piše Net.hr.
