Da nije bilo slučajnog susreta na Koblerovom trgu, i da nisam nekoliko minuta razgovarajući stajao sučelice Robnoj kući Korzo ne bi mi se u dnu oka prikazala već zaboravljena riječka kamena govornica – Vox populi
Piše: Neven Šantić
A da nisam samo nekoliko minuta kasnije na istom tom Koblerovom trgu naletio na bivšeg gradonačelnika Vojka Obersnela, u čije je vrijeme govornica postavljena, možda bih bio i zaboravio na nju.
Bila su to drugačija vremena. Još uvijek su, uz novinske, televizijske i radijske, bile u modi i ulične rasprave i polemike.
Za razliku od Milivoja Miće Antolovića koji u svojim performansima preferira svađu i psovke a nije bježao ni od fizičkog kontakta, drugi riječki kritičar političara i njihovih odluka, Marin Miočić Stošić, prednjačio je u nečemu što bismo mogli nazvati tiha demokratska provokacija. Miočić Stošićevi performansi najčešće su se sastojali od višesatnog hodanja Korzom s natpisom koji bi ukazivao na neki od grijeha struktura.
I tako su poslije tri godine njegova zagovaranja riječkog Hyde Parka, da se, kako je Miočić Stošić sam tada kazao, Rijeka predstavi kao predvodnik demokratskih dostignuća u Hrvatskoj, gradske vlasti na Koblerovom trgu postavile “govornički kutak” s kojeg će svatko tko želi moći izraziti svoja razmišljanja o bilo kojoj temi.
Kamena govornica s urezanim natpisom “Vox populi” (Glas naroda) s jedne i urezanom godinom postavljanja s druge strane, otkrivena je 29. travnja 2005. godine, dakle prije punih 17 godina. Prigodno slovo, prije svih, držali su Miočić Stošić i Obersnel.
Neko je vrijeme bila hit, gotovo pa turistička atrakcija, i onda je postupno počela padati u zaborav. Zaboravio ju je i inicijator ideje Miočić Stošić, koji se s vremenom sve rjeđe pojavljivao na Korzu s parolama ispisanim na kartonskoj podlozi, a još rjeđe na Koblerovu trgu.
Jedan od razloga što je govornica pala u sjenu je svakako pojava društvenih mreža koje su danas nadomjestile sve vidove javnih rasprava, polemika, iskazivanja slaganja i neslaganja, i ljubavi i mržnje – a sve to najčešće iz topline doma i svakako bez fizičkog konfrontiranja.
Ne zaboravimo, Vox populi postavljen je gotovo u isto vrijeme kada je startao Facebook kao prva prava planetarna mreža, da bi krajem te iste 2005. godine imao već 5,5 milijuna korisnika. Danas je riječ o milijardama, a pojavile su se i druge društvene mreže, neke i sa više korisnika.
Drugi je razlog toga što se Vox populi na Koblerovom trgu doima zapušteno i odbačeno upravo to što se nalazi “u kutu, nikome na putu”. Dao bih se kladiti da danas generacije mladih Riječana prolaze Koblerovim trgom a da nemaju pojma da se negdje u njegovom kutu nalazi govornica s koje bi mogli izraziti svoje mišljenje. Da je postavljena negdje drugdje, primjerice između Robne kuće Ri i bivše zgrade Pošte, možda bi ipak kako-tako odolijevala društvenim mrežama.
A postoji i treći razlog. On je bio vidljiv već nekoliko tjedana nakon svečanog postavljanja govornice. Bio je to mali interes da se netko popne na govornicu i kaže ono što se misli.
Je li tome kumovao njen zabačeni položaj ili nesklonost Riječana da javno pričaju i polemiziraju, teško je reći. Čini mi se da je u pitanju potonje, a može biti i kombinacija oba ova faktora.
Kako god bilo, Rijeka kao jedini grad u Hrvatskoj ima svoj govornički kutak za izražavanje mišljenja. Tko zna, možda govorništvo na javnim mjestima, taj povijesno mediteranski specijalitet, jednog dana ponovno dođe u modu. Možda kad se zasitimo društvenih mreža?
