Ponovno se priča o financiranju riječkog Hrvatskog narodnog kazališta Ivana plemenitog Zajca
Piše: Neven Šantić
U ukupnim prihodima Kazališta od 47 milijuna Grad Rijeka je prošle godine sudjelovao s 41 milijunom kuna namijenjenih održavanju takozvanog hladnog pogona.
Veliki je to teret kojeg nitko ne želi podijeliti s Gradom.
Od pet velikih nacionalnih teatarskih kuća Osijek se “snašao” podijelivši trošak financiranja sa Županijom, država shodno zakonu snosi samo pola troška zagrebaškog HNK, a Rijeka dijeli sudbinu Splita i Varaždina koji su prepušteni sami sebi.
Gradonačelnik Marko Filipović bi htio riješiti ovaj problem, između ostalog i zbog njurganja ostalih kulturnjaka kojima zbog potreba velikog kazališta padaju tek mrvice s gradskog proračunskog stola, ali ne nailazi na razumijevanje ni i u Ministarstvu kulture ni u Primorsko-goranskoj županiji. Iako će zvučati bogohulno, kada je već tako, kada kazalište postaje sve veći teret koji bi svi htjeli izbjeći, legitimno je pitanje treba li uopće iz gradskog (ili nekog drugog) proračuna financirati riječko Kazalište, a ako je odgovor da treba – tko bi i koliko trebao plaćati.
Prije nego li pokušamo odgovoriti na to pitanje vratimo se nešto više od stotinjak godina unazad kada su kazališta, uz kabare, bila i ultimativna mjesta zabave a ne samo prostori kulturnog i umjetničkog izražavanja. Kazališta su nicala kao gljive poslije kiše, u Rijeci ih je bilo nekoliko, a gledališta su bila rasprodana. Publika je reagirala i na dobre i na loše predstave, a o lokalnim junacima – glumcima, pjevačima i članovima opernih zborova – kružili su urbani mitovi.
Od tada je Rječinom proteklo previše vode. Kao posljedica tehničke i tehnološke revolucije 20. i 21. stoljeća možda nijedno područje kao kazališna (i operna) umjetnost/zabava nije bilo suočeno s takvom konkurencijom. S radijom se kazalište još nekako moglo nositi, a onda su stigli televizija, rock kultura i naposljetku internet sa svim svojim bezbrojnim mogućnostima (društvenim mrežama, kanalima, podcastima…). Sve se to odražava i na prihode i na status kazališta u društvu.
U razvijenim zemljama, u kojima su tradicionalne kulturne institucije poput kazališta i muzeja također suočene s izazovima novog doba, rješenja se traže u skupljim kartama ali i bogatim sponzorima i donatorima.
Hrvatska nema tu tradiciju, a ima i manjak bogataša izdašne ruke. I oni rijetki koji imaju volje biti javni dobrotvori radije svoj novac daju sportskim klubovima nego da se podiče titulom kulturnog mecene. Zato je i danas ostao na snazi model preuzet iz socijalističkog razdoblja koji tradicionalne kulturne institucije od nacionalnog, regionalnog ili lokalnog interesa održava javnim novcem.
Možda je to doista jedino rješenje za male i ne pretjerano bogate zemlje, ali bi onda, kao i u ovom riječkom slučaju, ukoliko Kazalište postaje financijski teret, trebalo s vremena na vrijeme staviti karte na stol i razmotriti što se i koliko treba financirati. Jer, prije pitanja tko sve i u kolikom iznosu treba (su)financirati riječko Kazalište, stoji pitanje treba li riječki teatar biti, po broju zaposlenih, onoliki koliki je trenutno, ima li u tom pogonu čega i koliko viška te, ne na kraju, mogu li se i koliko povećati vlastiti prihodi.
Zato, koliko god mi se čini logičnim da Primorsko-goranska županija po osječkom modelu snosi troškove riječkog teatra zajedno s Gradom Rijekom, toliko mi je razumljivo i županijsko inzistiranje da se priča o cjelini problema kulture i njenog financiranja, uključujući i aktualne troškove svake od institucija. U vremenima gdje i velike tvrtke propadaju preko noći a na njihovom mjestu niču nove, u vremenima kada se i kulturne institucije širom svijeta moraju mijenjati da bi opstale, nema svetih krava o kojima se ne bi smjelo raspravljati.
Treba li nam onda riječki teatar? Treba, sigurno bi rekla većina građana Rijeke i županije da se danas održi referendum.
Samo je drugo pitanje – kakav i iz čijeg bi se sve džepa trebao financirati.
