Kažem ja svom dragom uredniku: «Ej, mogu opet pisati nešto o Frljiću?», na što mi on nježno, suptilno i pragmatično odgovara: «Ajmo malo pozitive…». Mislim se ja u sebi, čovjek nije normalan, kakva sad pozitiva u ovim čudnim i sivim vremenima?
I onda mi nenadano sine kako sam još neki dan u jednoj simpatičnoj FB grupi, onako, bez nekog plana i obveze, napisala da bih mogla svratiti na zajedničko druženje i upoznavanje.
Nisam baš druželjubiva osoba, pomalo sam skeptična kada je riječ o ovakvoj vrsti druženja, ali mislim se, uvijek se mogu nakon pet minuta dignuti i ispričati nekim važnim i neodložnim aktivnostima (npr. peglanjem, čišćenjem fuga na pločicama ili kuhanjem ajvara) i nitko mi neće zamjeriti.
Usput se pitam, kako ću prepoznati te ljude?
Znam ih s nekih sličica na fejsu i to je sve. Ok, trsatska gradina nije baš pregolem prostor, valjda ću negdje uočiti neko poznato lice.
Moje je nemire umirio slučajan susret pred samimim ulaskom u gradinu. Otprve prepoznajem lice idejnog začetnika grupe «Volim grad koji teče», Bruje.
Sada više ne mogu fulati, dovoljno je pratiti čovjeka i stigla sam na odredište.
Sljedeći problem koji mi se mota glavom, o čemu pričati s ljudima s kojima sam do sada samo tipkala?
Pisana riječ ima svoju težinu, lakoću i nedostatke i koji put može odaslati potpuno pogrešnu sliku o nekome (ali to je već sasvim jedna druga i puno zahtjevnija priča).
Bruji je najteže, od njega se očekuje više nego od nas ostalih. On je taj koji je ovu lijepu priču započeo, sada se mora nositi s njom.
Ali kada su ljudi jednostavni, nepretenciozni i pozitivni, sve je lako.
Dojučerašnje tipkanje pretočilo se u neobavezan razgovor o ničem posebnom, odnosno u onu vrstu razgovora koji ne opterećuje, ne obvezuje, ali se pamti.
Daira, Brujo, Lara, Klara, Kelly, Duda i njezina lijepa djevojčica, Vedrane (nije tipfeler, bilo ih je više ), Nihada, Zlatko, Viki, Ivan… (i tri psa), odjednom su prestali biti stranci i malene sličice s FB-a, postali su ljudi s osmijehom, živom riječju, anegdotama s posla, neraščišćenim, starim sukobima s fejsa koji su u trenu (iz)gubili na važnosti i težini; i postali su ljudi koji će se pozdravljati kada se slučano sretnu u gradu koji ih je povezao.
Otišla sam posljednja (tako tipično za mene). Sa ženom za koju sam mislila da baš i nismo na istoj valnoj dužini (oh, još tipičnije za mene).
Gore, na Trsatu, na vrhu Grada koji teče, u toploj, riječkoj, ljetnoj noći, osjetila sam ono što mi već neko vrijeme promiče (ili izmiče), ono što ne znajući svi mi nosimo u sebi, ono što nas čini drukčijima od ostalih.
Osjetila sam pozitivu.
Dobru, staru, u nas, stanovnike ovoga grada, tako duboko utkanu, riječku pozitivu.
P.S. Brujo, napravit ću presedan svih presedana, ja koja u životu nisam ništa nalijepila na auto, ali za sve postoji prvi put.
Piše: Tamara Šoić