Pet žena koje obilaze mališane po bolnicama da im uljepšaju bolesničke dane, u ime svih volontera iz pet hrvatskih gradova, preuzet će godišnju nagradu 24 sata
Svake noći kad uđemo na njihova vrata svi zaboravimo na bolest i na odjelima zapravo vlada jedna vesela, topla atmosfera. Naravno da ima i teških trenutaka i situacija, a tada se oslanjamo na timski rad – rekla je riječka Teta pričalica Tamara Milovanović (31).
U rujnu 2006. godine u Rijeci je osnovana Udruga za promicanje dobrobiti djece “Portić”. Do danas su pokrenuli nekolicinu važnih projekata, a jedan od njih uključuje tzv. tete i barbe pričalice, tj. Pripovjedač/ice priča za laku noć osnovanih 2009. godine. Cilj im je bolesnoj djeci olakšati boravak u bolnicama, piše na službenoj web stranici nagrade Ponos Hrvatske.
Teta pričalica ima i u ostatku Hrvatske, u Zagrebu, Splitu, Čakovcu i Puli. Predstavnici udruga iz svakog od tih gradova, 25. veljače će u zagrebačkoj City Plazi preuzeti nagradu Ponos Hrvatske.
Do danas kroz udrugu prošlo preko 700 volontera
– Osjećaj koji nas obuzme pri svakom čitanju i druženju s djecom je neopisiv. Vidjeti tu dječicu kako nas svake večeri željno dočekaju i vuku za rukav na bolničkim hodnicima svaki put nas naonovo oduševi i ohrabruje da nastavimo u svojoj namjeri da im bar malo olakšamo boravak u tom stranom okruženju, daleko od kuće – rekla je Tamara Milovanović.
Kada je osnovana, njena udruga je brojala oko 40-tak volontera, a do danas je kroz nju prošlo njih preko 700. Odaziv je velik, dva put godišnje održavaju se seminari na kojima se prolazi edukacija i potpisuje volonterski ugovor, a može se prijaviti bilo tko tko je zainteresiran za rad s djecom. Radi se o volonerima studentima, profesionalcima, učiteljima, koji izabranim pričama, slikovnicama, igrama i bajkama pomažu bolesnoj dječici da što prije prebrode svoje tegobe i zdravi napuste bolnicu. Svaku večer pred počinak, 365 noći u godini, volonteri sat vremena provode s djecom uz njihove bolničke krevete, što u konačnici dozvoljava i roditeljima, koji danonoćno bdiju nad svojim najmilijima, da predahnu, prošetaj, popiju kavu. Volonteri pokrivaju sve dječje bolničke odjele, gdje se rotiraju, kako bi se izbjeglo preveliko zbližavanje s djecom, što u konačnici nije dobro ni za jedne ni za druge jer su oni zapravo tu samo u ulozi teta i barba pričalica. Simpatije se razvijaju, ali svako veće zbližavanje pokušava se izbjeći. Kada se, prije deset godina odlučila postati volonterka, Tamara je bila student psihologije.
– Upravo taj volonterski rad s djecom potakao me je da nastavim u tom smjeru. Za mene se to pokazalo kao pun pogodak i zapravo mogu reći da mi je ta odluka odredila profesionalni put. Danas na cijeli tim gledam kao na jednu veliku obitelj – kaže Milovanović, koja već nekoliko godina radi kao psiholog u Dječkoj bolnici Kantrda na Odjelu hematologije i onkologije, gdje i počela prvi put volontirati.
Jako vole bajke, basne, stripove…
– Pripovjedanje je vid terapije gdje volonteri kroz priče za koje vjeruju da imaju lječidbeni učinak, djeci priušte tih sat vremena dnevno u jednom skroz drugačijem ozračju, uz pozitivnu atmosferu, za razliku od svega kroz što oni svakodnevno prolaze u bolnici. Upravo kroz to pripovijedanje i čitanje priča kroz koje se djeca mogu prepoznati u likovima s kojima se susreću, a koji se također bore s nekakvim nedaćama i na kraju ipak pobjeđuju zlo, mi ih ohrabrujemo i osnažujemo. Što je još bolje, nerijetko imamo slučajeve gdje djeca u biti ne vole čitati ili se još nisu suretala s knjigom, ali nakon par pričica s nama ne mogu se zasititi čitanja i pripovijedanja – objašnjava dobrotvorka Tamara.
Iako su djeca ko djeca slična po mnogim stvarima, ipak su to individue koje imaju svoje preference, dodaje , pa su im tako i ukusi za tematike raznovrsni. Omiljene priče nema, ali jako vole bajke, slikovnice, basne, stripove, a nerijetko se zaigraju i razne društvene igre (Čovječe ne ljuti se, karte, šah) ovisno o djetetovoj dobi. U odabiru opusa jako pomažu djelatnici gradske knjižnice Rijeka, tj. odjel Stribor, koji su o svemu jako dobro informirani.
– Volontiranje je, prije svega, jedan odličan vid upoznavanja sebe. Mnogi koji nam se pridruže ili samo okuse što to znači shvate pozitivan utisak koji tako nešto ostavlja na naš život. Svi bi se u nekom vidu trebali odlučiti na neki vid volontiranja, a za one koji vole djecu ovo je usitinu zahvaljujući način koji ispunjava duh i tijelo, kako djece, tako i nama koji čitamo/volontiramo – poziva Tamara sve zainteresirane da se pridruže.
Volontiranje je životna odluka, oduzimanje od sebe
Razgovarali su i sa zagrebačkom udrugom.
– Nekad nam se i ne da, ali kad dođemo kod djece onda popljujemo sami sebe. Djeca su uvijek puna ljubavi i puno puta oni nama više daju nego mi njima. Napunimo se energijom i život je svima ljepši – rekla nam je to biokemičarka Marijana Jergović (55).
– Mi smo neprofitna udruga „Smiješak za sve“. Djelujemo od 2013. godine, trenutačno imamo 230 volontera, a s provođenjem projekata započeli smo početkom 2014. godine i otada neprestano, predano i bez predaha dijelimo ono čega u ubrzanoj svakodnevici zasivljenoj otuđenjem i egocentrizmom ponestaje – razgovor, prisutnost, podršku kroz čitanje, note i šetnju.Svake večeri 365 dana u godini, bez obzira na vremenske prilike, državne i vjerske praznike, vikendima i blagdanima, dvanaest teta i stričeka pričalica dolazi na bolničke odjele Dječje bolnice Srebrnjak, Klinike za pedijatriju u Kliničkom bolničkom centru Sestre milosrdnice i Klinike za pedijatriju u Kliničkom bolničkom centru Zagreb – Rebro – rekla je Marijana i nadodala kako je volontiranje životna odluka, oduzimanje od sebe.
– Tjedan ima 168 sati, a svatko od nas može izdvojiti barem jedan sat za volontiranje, to je sasvim dovoljno. Želimo pružiti emocionalnu i duhovnu potporu najranjivijim skupinama društva kroz druženje uz knjigu. Time se ne popularizira samo ljubav prema čitanju i književnosti, već se i simulira ugodna atmosfera ognjišta što pridonosi stvaranju osjećaja sigurnosti, društvene prihvaćenosti, opuštenosti i optimizma u životno teškim trenutcima – objasnila je Marijana. U volontiranje ju je ponukao sin Andrija koji ima ADHD.
‘Svijet možemo mijenjati krenuvši od sebe’
– Shvatila sam da sustav nema mehanizme koji štite djecu sa određenim problemima. Rad u obiteljskom poduzeću mi je omogućio fleksibilnost, nužnu za odgovorno roditeljstvo i posvećenost djetetu sa ADHD-om.Nakon što su Andrija i kći Martina uspješno završili fakultete, odlučila sam svoje slobodno vrijeme pokloniti onima kojima mogu donijeti osmijeh te im kroz knjigu prenijeti znanje i dio svoga životnog iskustva. Najvažnije od svega, željela sam im svojim primjerom pokazati kako naučiti sebe davati sebe drugima. Svijet možemo mijenjati krenuvši od sebe. Dvije su stvari pritom bitne – vrijeme i ljubav – rekla je Marijana. U udruzi rade ljudi raznih struka, a ima i bračnih parova. Funkcioniranje im olakšava i aplikacija koju je izradio njihov član kako bi mogli lakše organizirati smjene po bolnicama i da svakog trenutka znaju tko je gdje.
– Više se ne zamaram materijalnim bogatstvom. Naučila sam ne vezivati se za stvari. Znam da se ništa materijalno ne može mjeriti s vraćanjem osmijeha na nečije lice ili vraćanje nekome vjere u dobro. To je osjećaj iznad svih osjećaja. Ništa što kupimo ne može ga zamijeniti ili nadomjestiti. Nema materijalne satisfakcije ravne sreći koju pokazuje onaj kojemu ste poklonili svoje vrijeme – pojasnila je Marijana za Ponos Hrvatske.
‘Za mene je čast biti teta pričalica’
Pričanje priča za laku noć djeci koja zbog zdravstvenih problema moraju biti u bolnici, za Vesnu Rusijan (59) iz Pazina predstavlja veliku radost. Biti teta pričalica djeci na pedijatriji, za nju je velika čast, pa i udaljenost od pedesetak kilometara od Pazina do Pule nije nikakva prepreka za doći ispričati priču mališanima. Djeca se na taj način pred odlazak na spavanje opuste i manje razmišljaju o svojim problemima. U sklopu projekta “Pripovjedač i propovjedačica pričaju priče hospitaliziranoj djeci za laku noć” Vesna već dvije godine priča djeci u pulskoj bolnici zanimljive zgode brojnih junaka iz slikovnica i knjiga.
– Prije deset godina riječka je udruga Portić započela s ovim programom pričanja priča djeci u bolnici. Autorica programa je pedagoginja Ksenija Vičić koja je u mirovini i moja dugogodišnja prijateljica. Pomagala sam da program zaživi i krene prema bolnicama. Najprije je program zaživio na Kantridi u Rijeci,na onkološkom odjelu. Tamo je pravo mjesto da se djeci čitaju priče prije spavanja, a cilj je da mališani prije spavanja misle na nešto drugo, na priče koje pričamo i da im snovi budu u tom tonu. Inače sam psihologinja po struci te ravnateljica jednog pazinskog vrtića već 25 godina, pa mi rad s djecom cijelog života predstavlja neopisivu radost. Obzirom da sam iz Istre bilo mi je nezamislivio da i Istra nema takav projekt te sam razgovarala s udrugom “Suncokret”,jer je potrebna udruga partner koja je sličnog tipa i cilja. Krenuli smo na edukacije a interes je bio jako velik. Edukacija je uključivala znanja iz područja psihologije te kako se ponašati kada su djeca u bolnici. Ključno je bilo da tete pričalice nauče da je fokus na pričanju priča,iako bi mi kao ljudi htjeli pričati i o tome kako su djeca, jesu li bolje, do kad će ostati u bolnici…,? ali to ne radimo jer je naš posao da pričamo priče – objasnila je Rusijan. Djeca se, dodala je, žele odmoriti od priča u bolnici i njihovih bolesti te usmjeriti pažnju na nešto drugo. Vesna kao i ostale tete pričalice čita djeci sat vremena u njihvim bolničkim sobama a na kraju svakog susreta se pozdrave, te im ona kaže kako će sutra doći druga teta pričalica.
– Vodi se račina da se ne dogodi prevelika vezanost za tu djecu i vezanost njih za nas.Nismo mi bitne, već je bitna priča. U tom projektu su svi volonteri, a to je dobro jer postoji vjera odraslih ljudi u to da postoje ljudi koji još mogu raditi takve stvari besplatno, iz čiste ljubavi. To je lijepo odjeknulo, i ljudi su nam povjerovali. Svi su jako zadovoljni što doživljavaju taj humanitet i mi smo zadovoljni što činimo nešto dobro. To je jako lijepa nagrada kada imaš osjećaj da nekom činiš nešto dobro – kazala je. U Istri je oko 120 teta pričalica i sve se izmjenjuju. Postoji kako kaže, dobra volja iz bolnice da se nađu i drugi odjeli gdje će se pričati priče.
‘Za tinejdžere imamo uvijek neke zagonetke i rebuse’
– Pravilo nas teta pričalica je da se upisujemo svakog utorka u osam sati, te se popunjava naredni tjedan. Imamo i viber grupu u slučaju da se netko razboli, pa uskače ona koja je slobodna. Uvijek je pravilo da su seniorka i juniorka zajedno. Iskusna teta pričalica i početnica idu u bolnicu zajedno te se daje podrška mladim curama koje žele na taj način pomagati. Bila sam prva teta pričalica u pulskoj bolnici,a prvo dijete kojem sam došla pričati bilo je dijete iz mog, pazinskog vrtića. Pitalo me je: “Zar vi dolazite iz Pazina u Pulu besplatno”? Svaki puta kada dolazim pričati priču, imam pozitivnu tremu – priznala je. Veliki suradnik u projektu je pulska Gradska knjižnica i čitaonica od kuda tete pričalice posuđuju knjige za čitanje djeci. Imaju pravo na šest slikovnica i kada završi večer priča, odmah se knjige vraćaju u knjigomat. Većina djece žele priču, ali ima i izuzetaka.
– Djeca koja i inače kod kuće čitaju knjige lako nas primaju i pokazuju veliki interes. Međutim doživjela sam i to da je jedna mama kazala da to njima ne treba,da oni igraju igrice na tabletu i nije nam dala da čitamo. Mi smo rekle ok, jer naše nije da mijenjamo navike drugih, već se pokušamo vratiti naredni dan ponovno. Postoji puno knjiga koje čitamo, a teta pričalica na temelju kontakta s djetetom procijeni koju knjigu će mu čitati.Za tinejđere imamo uvijek neke zagonetke,rebuse,atlase te primjerice Guinnessove knjige rekorda koju obožavaju – objasnila je Rusijan.
‘Čitanje vam omogućava da dijete odvedete u neki drugi svijet’
Ana Bilčić iz Splita također uživa u pričanju priča mališanima u bolnici.
– Nakon što sam prvi puta izašla iz riječke bolnice gdje sam djeci čitala priče imala sam potrebu to svima ispričati i pozvati ih da se priključe. Bila sam ispunjena i radosna jer energija koju dobijete od te djece vas ispuni i motivira da dođete opet i opet – kazala nam je Splićanka Ana Bilčić koja je s prijateljicom Tamarom Milovanović tijekom studija psihologije u Rijeci 2009. godine, počela volontirati na Onkološkom odjelu u tamošnjoj bolnici. Pridružile su se udruzi Portić u Rijeci koja okuplja tete i barbe pričalice, a zahvaljujući višegodišnjem predanom radu i Ana i Tamara dobitnice su nagrade Ponos Hrvatske. Nakon što je diplomirala, Ana se 2016. godine vratila u rodni Split gdje je u suradnji s udrugom Most nastavila s volonterskim radom u splitskoj bolnici organizirajući volontere koji svaki dan, od 19 do 20 sati, na Klinici za dječje bolesti KBC-a Split čitaju priče ili s bolesnom djecom igraju društvene igre.
– Kao studentica sam na oglasnoj ploči vidjela poziv za volontiranjem u riječkoj bolnici. Prošli smo edukaciju i počeli. Svi smo nekako najosjetljiviji na djecu, a čitanje priča vam omogućuje da barem nakratko, u tih sat vremena, odvedete dijete u neki drugi svijet, u svijet bajki, tamo gdje sve završi dobro. Odvučemo ih od negativnih misli, činjenice da su odvojeni od svojih obitelji i da su smješteni u bolnici gdje prolaze različite medicinske intervencije. Činilo mi se da je taj moj doprinos, koliko god je malen, opet nekako velik, i to me ispunjavalo – prepričava nam Ana svoje početke. Po povratku u Split javila se udruzi Most i Đordani Barbarić koja joj je pomogla i bila izniman mentor zahvaljujući vlastitom iskustva u volontiranju. U to vrijeme uz Anu je bila Željana Gizdić koja je svojim angažmanom otvorila vrata u KBC-u.
‘Djeca su iskrena, odmah kažu što žele, a što ne’
– Udruga Most radi s marginaliziranim skupimana, a hospitalizirana djeca zapravo to i jesu. Željana više nije s nama jer se u međuvremenu odselila. Ja sam sada voditeljica programa, a uz mene su Saša Šourek, Katja Ivančić i Nela Karmelina Šaban, koje su zaslužne za operativni dio posla. Svake godine organiziramo dvodnevnu edukaciju, tu bude od 100 do 120 volontera. Jedne godine imali smo ih imali čak 600 zainteresiranih. Tu bude ljudi različitih dobi, zanimanja i motivacije koji dolaze ne samo iz Splita nego iz mjesta i gradova od Makarske, preko Brača pa sve do Trogira – kaže nam Ana zahvaljujući se glavnoj medicinskoj sestri na dječjem odjelu, Ivanka Ercegović te Grozdani Ribičić iz Gradske knjižnice Marka Marulića u Splitu, ali i čelnicima knjižnica u Omišu, Kaštelima i Solinu, koji im omogućuju besplatno posuđivanje knjiga. Na pitanje bude li joj teško zbog bolesne djece i što je u cijeloj priči najteže, Ana kaže kako su najteža očekivanja jer svi imaju neku svoju viziju kako bi mogli reagirati.
– Kad prvi put krenete u u bolnicu pojavi se neka trema jer ulazite u nepoznati svijet. Bojite se samog sebe i kako ćete reagirati, bojite se hoće li vas djeca prihvatiti. Ali djeca su nevjerojatna bića, prirodna i iskrena. Odmah vam kažu što im se sviđa i što žele i što ne žele. Općenito kad dođete, nema šanse da ćete imati negativnu reakciju. Roditelji su objeručke prihvatili naše tete i barbe pričalice jer tih sat vremena mogu predahnuti. To nije puno, ali im puno znači jer se mogu baviti nečim drugim u to vrijeme – priča Ana koja je po povratku u Split prvo radila u Domu za nezbrinutu djecu Maestral, a sad je zaposlena kao psiholog u osnovnoj školi u Sinju.
– Mi u Splitu, kao i volonteri u Puli i Čakovcu, smo zapravo partnerske organizacije udruge Portić iz Rijeke. Oni imaju jako dobar model organizacije i komunikacije s volonterima, kao i program edukacije. Tu moram zahvaliti i ravnateljici Zdravstvene škole u Splitu, Mirjani Kurtović koja nam svake godine ustupi dvije prostorije za edukaciju. Svi volonteri svaku večer po povratku iz bolnice pišu izvještaj u kojoj sobi su bili, koja je dob djece, što su im čitali i što žele sutra. Imamo volontera od 16 do 70 godina, svi dolaze sa svojom motivacijom i očekivanjima, ali super fukcioniraju i lijepo je vidjeti da je dobra granica izbrisana. Jednom mjesečno imamo superviziju volontera. Okupimo se i pričamo o iskustvima te radimo završnu evaluaciju. Važno je volontere držati na okupu, motivirati ih da ustraju. Nekad se i oni susretnu sa sudbinom koja ih jako dirne, a kada se okupimo razgovaramo kako se nositi i s takvim situacijama – kaže nam Ana dodajući kako je mnogo volontera imalo vlastitih iskustava s hospitalizacijom, ili im je u bolnici bio netko bližnji. No, imaju pravilo da volonteri ne ulaze u dijagnostiku jer su oni tu da se djeci i roditeljima omogući sat razbibrige. Iako je i sama postala majka prije godinu i pol dana, Ana od svog volonterskog angažmana nikad nije odustala.
– Napravila sam malu pauzu u volontiranju tek nakon poroda jer sam se morala oporaviti i posvetiti bebi. No, brzo sam se vratila jer volontiranje me ne umara nego istinski veseli – zaključuje Ana.
U Čakovcu se program odvija u ciklusima po tri mjeseca
U sklopu Međimurske udruge za ranu intervenciju u djetinjstvu, u Županijskoj bolnici u Čakovcu već se dvije godine provodi volonterski program Pripovijedači priča za laku noć. Tete i stričeki pričalice, svaki dan bez obzira na vikende ili praznike, djeci na Odjelu pedijatrije čitaju priče za laku noć. Maja Baksa, mlada učiteljica iz Čakovca koja je zaposlena u MURID-u, jedna je od čitačica priči, a program se odvija u ciklusima po 3 mjeseca.
– Program je zaživio prije 10 godina u Rijeci. Pokrenule su ga kolegice iz Udruge za promicanje dobrobiti djece Portić, a mi smo ga doveli u Čakovec prije dvije godine. Imamo jako lijepu suradnju sa Županijskom bolnicom Čakovec gdje volontiramo te Knjižnicom i čitanicom Nikola Zrinski Čakovec iz koje posuđujemo knjige. U vrijeme trajanja ciklusa svaku večer čitamo djeci priče. Ima nas svih struka i svih dobnih skupina. Kad odlazimo u bolncu, izaberemo nekoliko naslova za mlađi i za stariji uzrast, jer nikad ne znamo koga ćemo zateći u bolnici. Dođe nas više i svatko od nas ode u jednu sobu ako je više pacijenata. Ako ih je manje, onda smo ponekad i dvije tete u jednoj sobi. Izmjenjujemo se, pa svaka pročita jednu stranicu, a katkada i i malo glumimo ako je dijete manje. Snalazimo se. Svaku večer nakon čitanja teta ili striček mora napisati izvješće i poslati na zajedničku e-mail adresu, tako da oni koji idu drugi dan čitati u bolnicu mogu pročitati to izvješće i ponijeti knjigu ako je neko dijete imalo posebnih želja za nečim određenim – ispričala je Maja Baksa, predstavnica teta pričalica za Čakovec, dodajući da tete pričalice prednjače ispred stričeka kojih su u dosadašnjim ciklusima bila po dvojica. U protekle dvije godine, u Čakovcu se izmijenilo oko 60 teta i stričeka pričalica na Odjelu pedijatrije. Pričalica Maja je istakla da rade na tome da osim proljetno – ljetnog i jesensko – zimskog uvedu i treći ciklus, ali ih pomalo koči siječanj i veljača zbog sezone gripe. Osim Rijeke i Čakovca u volonterski program Pripovijedača priča za laku noć uključeni su i gradovi Pula, Split i Zagreb. Teško je izdvojiti najvjernije slušače priča.
– To ovisi od situacije i od djeteta do djeteta. Bilo je i situacija gdje su djevojke od 15, 16 godina željele da im čitamo, iako smo ih pitale ako im čitanje nije zanimljivo da razgovaramo s njima. S manjima možemo osim čitanja malo i glumiti, razgovarati da im vrijeme prođe u veselju. Neke priče za one manje su dosta kratke i pročitamo ih za 5 – 10 minuta. Nekada imamo i edukativne, vizualne, taktilne knjige ili one s kojima se djeca mogu i igrati. Mlađima su zanimljivije didaktičke knjige ili one s gumbićima koje sviraju, knjige slagalice, a starijima čitamo enciklopedije, mitologije. Čitamo i najmanjima bez obzira slušaju li nas ili ne, jer se na taj način razvija njihov rječnik i fokusira im se pažnja na to – objasnila je teta pričalica Maja, dodajući da stariji vole i čitanje Guinnessove knjiga rekorda, a mlađi klasične bajke, koje ponekad umjesto čitanja znaju prepričati. Ako neke knjige imaju bolju prođu, onda ih češće uzimaju sa sobom u bolnicu. Svaka teta ili striček pričalica uzmu sa sobom 5 – 6 naslova. U zimskim mjesecima tete i stričeki pričalice dječici čitaju knjige od 18.30 do 19.30 sati, a u ljetnim mjesecima od 19 – 20 sati nakon što djeca večeraju.
Maja Baksa kaže da ih u bolnici jako lijepo i toplo dočekaju medicinske sestre i doktori koji su dežurni i da se uvijek osjećaju dobrodošlo. S Teom iz Svetog Juraja na Brijegu, učenikom 3. razreda u sobi boravi i tata Miro. Teo je sretan jer nije sam, a usput čitaju i njegovu lektiru „Vlak u snijegu“. Teo voli i ostale priče poput Crvenkapice, Pepeljuge i sličnih priča, koje mu je doma čitala baka.
– Za tete pričalice čujem prvi put, ali čini mi se super. Sad ćemo Teo i ja malo čitati njegovu lektiru. I doma je čitamo zajedno. Izmjenjujemo se, svaki po jednu stranicu, pa onda on više, a ja manje da mu bude zanimljivije – kaže tata Miro. Maja Baksa ističe da će u veljači ili ožujku organizirati novu trodnevnu edukaciju za tete i stričeke pričalice u Čakovcu, koju inače rade barem jendom goidšnje. Kolegice u Rijeci su lani, krajem listopada, proslavile 10 godina provođenja programa velikim humanitarnim koncertom „I ti možeš uljepšati nečije snove“. Sav prikupljen novac doniran je odjelima onkologije i neurologije riječke bolnice Kantrida. Svoje dojmove o pripovijedačima priča, iznijela je i sestra na Odjelu pedijatrije čakovečke bolnice, Nataša Rašpenger.
– Ideja je super. Djeca su odvojena od svog doma i obitelji. Neki su uplašeni i puno im više znači da im dođe netko i čita, nego kad ulazimo mi s terapijom, mjerimo im temperaturu ili vadimo krv.
Lijepo to tete pričalice odrađuju. Neka djeca mogu dulje izdržati, neka kraće. Manji najviše vole slušati priče, a adolescentima je većinom to bezveze, njih zanimaju više mobiteli. Dosta teta pričalica su učiteljice ili odgojiteljice pa znaju s djecom – kaže medicinska sestra Nataša za Ponos Hrvatske.