Žene su u Hrvatskoj i dalje slabo zastupljene na rukovodećim pozicijama, 23,8%, na dnu smo u EU.
U Hrvatskoj je, prema Eurostatovom istraživanju o radnoj snazi prigodno objavljeno povodom Međunarodnog dana žena, u 2023. bilo ukupno 23,2 tisuće žena na rukovodećim pozicijama.
Njihova brojčana zastupljenost u vrhu strukture ima pozitivan trend gleda li se desetgodišnje razdoblje, jer u u 2013. ih je na čelnim pozicijama bilo 17,1 tisuća. Nije, međutim, zadovoljavajući omjer koje one zauzimaju u ukupnoj rukovodećoj strukturi. U odnosu na ostale članice EU, naime, Hrvatska je na samom dnu.
Liderice su u EU, naime, u prosjeku činile 34,8% rukovodeće strukture, a u Hrvatskoj je taj prosjek na razini od svega 23,8%. Niže učešće imale su samo žene u Luksemburgu (22,2%). U susjednoj Sloveniji, pak, udjel žena na razini je prosjeka EU, a najveći udjel u rukovodećim strukturama imaju Šveđanke (43,7%), te Latvijke i Poljakinje.
No, podaci Eurostata daju samo ukupne brojke, iz kojih njih nije vidljivo i u kojim su to djelatnostima i oblicima sustava žene na vodećim pozicijama. Neovisno o tomu, ono što žene menadžerice u Hrvatskoj zasigurno izdvaja i čini jedinstvenim jest njihova prisutnost u brodogradnji, jednoj od onih djelatnosti koje u pravilu slove kao isključivo muške.
Pozornost na tu specifičnost skrenula je u posljednje vrijeme Vjera Marić, koja je preuzela upravljanje tzv. novim 3. majem, odnosno tvrtkom 3. maj Rijeka 1905., koja je upravo preuzela i zaposlenike, a prethodno i koncesiju i imovinu riječkog brodogradilišta. Sada već stari škver, koji već duže vrijeme grca u problemima, završio je svoju zadnju veliku gradnju i uskoro mu slijedi konačan odlazak u stečaj, dok će njegovu djelatnost, pod upravljanjem Vjere Marić, nastaviti novi 3. maj.
Još prije Vjere Marić, u velikoj brodogradnji na riječkom području dokazala se i dobro je poznato ime Sandre Uzelac, dugogodišnje čelnice riječkog Viktora Lenca. U samom menadžerskom vrhu tog remontnog škvera ona je još od izlaska tvrtke iz stečajnog postupka 2008., a nakon što je bila jedina članica uprave lani u ožujku i formalno je imenovana njezinom predsjednicom.
Lenac, koji je u vlasništvu talijanske grupacije Palumbo, godinama uspješno posluje, čak i u uvjetima globalnih nestabilnosti koje ne jenjavaju bilježi popunjenost kapaciteta, a jedan od poslova po kojemu je ovo remontno brodogradilište prepoznato u javnosti su oni koje Lenac obavlja za američku ratnu mornaricu, na kojima će biti angažiran i ove godine.
Najduži menadžerski staž u brodograđevnoj branši definitivno ima Gordana Deranja. Još od 1998. na čelu je pulskog Tehnomonta, koje je srednje veliko brodogradilište, poznato po gradnji specijaliziranih brodova od aluminija, ponajviše brodova za ribarenje i radnih brodova, s time da ona nije samo predsjednica Uprave, nego je i suvlasnica.
“Koliko znam, samo još u Južnoj Koreji jedno brodogradilište ima predsjednicu Uprave, mi smo doista raritet, ne samo u Hrvatskoj i Europi, nego i svjetskoj brodogradnji”, kaže Deranja. Činjenica da vodi kompaniju u ovoj branši zna ponekad predstavljati iznenađenje za sugovornike, no u samoj kompaniji to prihvaćaju, svjesni da tvrtka uspješno posluje, a prihvaćaju to i u drugim tvrtkama s kojima se surađuje, iako, kako kaže, nije bila rijetkost da kod upoznavanja najprije zapitaju “a vi ste iz financija?”. Kao i Lenac, Tehnomont uspješno posluje i trenutačno ima punu zaposlenost.
Deranja uz smijeh komentira i kako se to što žene vode škver u Hrvatskoj pokazuje i dobrim, jer baš ta brodogradilišta nisu propala. Tu teoriju, doduše, Vjera Marić u 3. maju tek treba potvrditi. Ta tvrtka je preuzela sve zaposlenike iz “starog” 3. maja, a upućeni kažu kako trenutačno jedinim poslom, gradnjom trupa i dijelom opremanja velikog polarnog kruzera koji u Rijeci gradi australski Scenic, teško može dugo držati stabilnim poslovanje i pokrivati plaće za 500-jak radnika. Drugim riječima, potrebni su dodatni poslovi. U ova tri brodogradilišta, inače, zaposleno je oko 1200 radnika, uglavnom muškaraca, piše Poslovni dnevnik.
