Glavni gost-dirigent Orkestra Opere HNK Ivana pl. Zajca, maestro Ville Matvejeff, vraća se u Rijeku nakon premijernog ciklusa opere „Andrea Chenier“ u studenom i nezaboravnog obljetničkog koncerta na početku sezone
Prisjetimo se, obljetničkim koncertom 3. listopada 2015. proslavljena je 130. obljetnica otvorenja zgrade riječkog kazališta a u suradnji s Panonskom filharmonijom Riječanima su predstavljena manje poznata remek djela opernog i baletnog repertoara – od Wagnerova “Sumraka bogova” preko Straussove “Salome” i Berghova “Wozzecka” do “Posvećenje proljeća” Igora Stravinskog.
U subotu 27. veljače s početkom u 20 sati na programu riječke kazališne kuće je simfonijski koncert “Ville Matvejeff dirigira Beethovena i Šostakoviča”.
U prvom dijelu programa koncerta bit će izveden Beethovenov Koncert za violinu, violončelo i klavir (Triple Concerto) u C-duru. Ovo djelo, skladano 1803. godine, jedinstveno je u svom žanru. Čak je i skladatelj, šaljući ga izdavačima godinu kasnije, posebno naglasio kako se radi o nečem posve novom. A radi se zapravo o svojevrsnoj sintezi konceta grosso i koncertantne simfonije, jedinom Beethovenovom koncertu koji je napisao za više od jednog solo instrumenta.
Sva su tri solistička dijela jednake važnosti, a ravnoteži među njima Beethoven je poklonio naročitu pažnju. Solistički dijelovi istodobno su tehnički vrlo zahtjevni pa njihova izvedba zahtijeva tri vrsna solista. Naša publika zasigurno će ih prepoznati u tri mlada, ali već afirmirana glazbenika: Riječanima Filipu Faku, pijanistu, i Petru Kovačiću, violončelistu, te gostu iz Zagreba, violinistu Martinu Draušniku, inače koncertnom majstoru Zagrebačke filharmonije i ansambla I Virtuosi di Paganini pod umjetničkim vodstvom Ingolfa Turbana, jednog od najpoznatijih svjetskih violinista, s kojima redovito nastupa diljem Njemačke i Švicarske.
Drugi dio koncerta predstavlja jednu od najpotresnijih simfonija skladanih u 20. stoljeću, 11. simfoniju u g-molu Dmitrija Dmitrijeviča Šostakoviča, poznatu i pod nazivom „Godina 1905.“ Slavljen ali i osuđivan i proganjan, Šostakovič je cijeli život djelovao u Sovjetskom Savezu boreći se za slobodu stvaranja.
Slavni čelist Mstislav Rostropovič za njega je rekao: „Da bismo ponovo iskusili povijest naše zemlje od 1930. do 1970, treba čuti simfonije Šostakoviča“. Njegova simfonijska djela nazivao je još i “skrivenom poviješću Rusije“. No, 11. simfonija “govori” o revoluciji iz 1905, godine prije Šostakovičeva rođenja, kojoj je svjedočio njegov otac i o kojoj se često razgovaralo u obitelji.
Priče o masakru gladnog naroda nakon njihova mirnog okupljanja ispred Zimskog dvorca duboko su se dojmile senzibilog dječaka, a naročito ona o ubijenim dječacima, bačenim na saonice, koji se nisu uspjeli niti prestrašiti strašne smrti već su umrli s osmijehom na licu. I u zreloj su dobi Šostakoviča proganjale te slike, pa je puno vremena proveo čitajući o događaju iz 1905. i pokušavajući istražiti što se uistinu dogodilo.
Simfonija o duhu revolucije, iako one nasilno ugušene, dijelom počiva na revolucionarnim pjesmama, a bliska je filmskoj glazbi pa je nerijetko nazivana i “filmskom glazbom bez filma”, koja jednostavnošću i snagom melodije izaziva snažnu emociju.
Iako “pripovijeda” o jednom događaju, riječ je o univerzalnoj, svevremenskoj glazbi, ali i temi, o čemu je autor kazao: „Mislim da se mnoge stvari u ruskoj povijesti ponavljaju. Naravno, isti se događaj ne može dvaput dogoditi, postoje neke razlike, ali se ipak ponavljaju. Ljudi u sličnim situacijama slično misle i djeluju… To sam ponavljanje htio pokazati u Jedanaestoj simfoniji. Napisao sam je 1957. godine, a bavi se i suvremenim temama iako se zove „1905.“ Govori o ljudima koji su prestali vjerovati nakon što ih je pregazilo zlo. Na taj su se način spojili dojmovi i iskustva iz moga djetinjstva i moje zrele dobi.“
