Ponedjeljak ujutro, vrh trsatskih stuba. Suze, znoj i osmijeh u jednom trenutku. Roland Mikelić stigao je na svoje odredište – Svetište Majke Božje Trsatske. Ispunio je zavjet koji je dao iz čiste ljubavi – prema klubu, prema vjeri.
“Ako Rijeka ove sezone osvoji duplu krunu – pješačit ću od Pule do Trsata!”
Nije to bila samo rečenica bačena u vjetar. Bilo je to obećanje ispisano srcem jednog navijača. I Rijeka je ispunila svoje – osvojila naslov prvaka i Kup. A Roland? On je prešao silne kilometre – korak po korak, dan po dan, kroz istarske brežuljke, preko moćne Učke, uzduž liburnijske obale, noseći na leđima ne samo ruksak, već i 36 godina vjernosti bijelom dresu.
– Hvala na gostoprimstvu. Bio sam na Trsatu u Svetištu Majke Božje i u jednom trenutku sam se zavjetovao da ću, ako Rijeka osvoji duplu krunu, propješačiti od Pule do Trsata s time da se popnem na vrh Učke, rekao je Roland Mikelić.
Riječ je naime o strasnom “svjetskom putniku”, o pravom istraživaču država i društava koje baš i nisu na “udaru” turista. U zadnje tri godine temeljito je obišao najprije Libanon i Siriju, lani potpuno sam i Iran.
A ljubav prema Rijeci prenio je njegov barba Željko Kesovija, legenda riječkog i hrvatskog novinarstva koji je bio dio riječkog sportskog identiteta, nezaobilazni svjedok i pripovjedač bezbrojnih pobjeda, poraza, suza i veselja na Kantridi i Rujevici. Upravo je naš Kes, glavni “krivac” odvevši Rolanda na prvu utakmicu.
– Moja ljubav prema Rijeci je počela još za vrijeme jugoslavenske lige. Moj barba Željko Kesovija radio je prijenose i odveo me na Kantridu na nekoliko utakmica koja je s vremenom bujala i rasla, ustvrdio je Roland Mikelić.
Roland je tako korak po korak stigao na Trsat, a potom i na Rujevicu gdje su ga dočekali trofeji i jedan mali znak zahvalnosti, dres kojega mu je uručio trener Radomir Đalović.
Na vrhu trsatskih stuba nije stajao samo čovjek koji je ispunio obećanje. Stajao je simbol nečega većeg – vjere, pripadnosti i onog što nogomet, kada se voli iskreno, zaista znači.
