Hrvatska rukometna reprezentacija je zapela i praktički je završila sa snovima o polufinalu ili medalji. Ne bi taj jučerašnji poraz bio tako bolan da nije bio tako ružan i nepotrebno visok. Francuzi su jednostavno pokazali da su klasa iznad „kockastih“ dresova i još jednom su razgolitili sve slabosti ove reprezentacije.
Piše: Christian Brozović
Kada malo razmislimo i vratimo „film“ unatrag, mi smo se radovali i svoje mišljenje smo temeljili na pobjedama nad Bjelorusijom, Islandom i Makedonijom. Izuzev Islanda koji je znao imati pokoji bljesak, druge dvije selekcije su donji dom rukometne Europe, i takve reprezentacije smo u onim slavnim vremenima „gazili“ za zagrijavanje. Sada nam one postaju mjerilo na kojemu temeljimo optimizam. Očito nešto ne valja, čim su nam pobjede protiv takvih postale „veliki“ uspjeh.
To nam je dokazala i Francuska jučer. Dok su oni promijenili skoro pola generacije i nastavili sa „berbom“ medalja, Hrvatska je sišla sa velike scene i pravda se famoznim pomlađivanjem koje je vidljivo jedino ako pogledamo širi popis reprezentacije ili ako pogled uperimo na kraj klupe. Dok su ti famozni Francuzi igrali finala sa „veteranima“ od 35 godina, mi smo svoje glavne zvijezde umirovili sa 30 i zahvalili im se kako bi dali prostora nekim mlađima. Premda postoji logika u takvim stvarima, ti mlađi nikako da dođu. Možda je to sada i nebitno za ovo prvenstvo, ali je jučerašnja lekcija upravo bio sat znanja i drugačije rukometne filozofije. Medalje ne osvajaju mladi ili stari, već dobri i najbolji.
Željko Babić nije uspio, bez obzira što će određeni rukometni „stručnjaci“ kazati kako je i ovo uspjeh i kako mu valja dati vremena. Nije uspio jer napretka nema, bez obzira na „kratke pripreme“, „brojne ozljede“, „peh“ i „težak ritam“. Nema sustavnog plana rada, nema cilja već je to samo lutanje i potraga za alibijem. Nakon posljednje svjetske smotre krivac je pronađen u „lošem načinu života“ reprezentativaca, a vjerojatno će se pronaći krivac i za ovo još jedno u nizu loših prvenstava.
„Pas laje, a karavane prolaze“ kaže jedna stara izreka aludirajući na to da je naš loptački sport sišao s trona i da ponire velikom brzinom, a mi i dalje pričamo kako smo bili „veliki“ i kako smo „velesila“. Reći će ljudi da smo mi Hrvati „bolesni“ od medalja i da ne priznajemo ništa manje od toga, ali kada vas netko na to nauči, i kada vidite kakav talent posjedujete, onda s pravom tražite najvišu stepenicu.
Košarkaši su se propisno osramotili na posljednjem Europskom prvenstvu gdje su se najavljivale medalje, a dobila se „porcija“ od „supermoćne“ Češke. Vaterpolisti su u sportu koji se ozbiljno igra u pet država svijeta uspjeli osvojiti „odlično“ sedmo mjesto, a evo sada i rukometaši više ne nose predznak rukometne velesile.
Tri sporta koja su bila naš ponos i znak prepoznatljivosti u svijetu u zadnje vrijeme donose nam samo tužne poglede i gorčinu.
Ali tako je to u domovini stričeva i kumova gdje se savezi vode po obiteljskoj i prijateljskoj osnovi, gdje ne postoji sustavni rad, plan i program, već se čeka da bankrotirani i opljačkani klubovi naprave „čudo od djeteta“ kojim će se tada ta reprezentacija ponositi.
Ako „wunderkind“ ne dođe, nema veze, uvijek možemo reći kako nas je „samo 4 milijuna“ i kako je „bitno sudjelovati“. Gubitnici „sudjeluju“, a pobjednici „osvajaju“.