Završila je nikad čudnija i posebnija sezona u Prvoj HNL
U moru različitosti, na rubu regularnosti, unatoč korona krizi te silnim odgodama utakmica, prvenstvo se primaklo svome kraju, a sa njime i utakmice Rijeke koje su ove sezone, više nego ikada, do usijanja dovodile tisuće navijača prikovane za fotelje, stolice, klupice i sva ostala sjedala koja stanu ispred malih ekrana.
Možemo biti i više nego zadovoljni
Sezona je to u kojoj je riječki nogometni prvoligaš po deveti put za redom upisao svoje ime na popis ekipa koje će se naći među onim lopticama prilikom ždrijeba za europska natjecanja. Shodno tome, a uzevši u obzir kakvu smo borbu gledali, možemo biti i više nego zadovoljni jer je nakon dugo vremena i velebnih uspjeha, momčad sa Rujevice „visila o niti“ te je dobar dio sezone koketirala sa mjestima u sredini poretka ljestvice koja ne vode nikuda, a novi europski izleti i avanture su se činili toliko daleki.
Utakmice Rijeke u posljednjih desetak mjeseci postale su prava noćna mora za kladioničare ali i sve one kojima je bijela boja na srcu, jer je bilo apsolutno nemoguće predvidjeti raspoloženje momčadi koja će istrčati na teren, neovisno o protivniku.
Pobjeđivali nikad jači Dinamo, gubili od autsajdera
Pa smo tako svjedočili Rijeci koja je pobjeđivala nikad jači Dinamo usred Maksimira, prešla preko odličnog Osijeka u polufinale Kupa, izbacila renomirani Kopenhagen u playoffu Europa lige, odoljevala nasrtajima moćnih i bogatih ekipa poput Napolija i Real Sociedada te pobjeđivala momčadi poput AZ Alkmaara u grupnoj fazi Europa lige.
Isto tako, svjedočili smo Rijeci koja je uspjela čak tri puta izgubiti od prosječnog rivala iz Splita, gubila u Puli s tri pogotka razlike na poluvremenu ili ne zapucati na gol momčadi sa samog dna prvenstvene ljestvice u jeku žustre borbe za mjesta koja vode u europska natjecanja. Gledali smo i Rijeku koja je dopustila da joj novi prvak zabije „petardu“ u njezinom domu.
Pravi „roller coaster“ za navijače
Gledali smo Rijeku u kojoj su igrači u nekoliko navrata djelovali kao da su po kazni poslani na travnjak, ali i Rijeku koja sa istim sastavom igra sasvim ravnopravnu utakmicu protiv vodeće momčadi španjolskog prvenstva. Pravi „roller coaster“ za navijače koji nisu mogli biti fizički uz ekipu i kojima je ova sezona vjerojatno i najteže pala.
Rujevica, pa i u prijašnjim vremenima Kantrida, su pravi domaćinski stadioni gdje je publika često taj presudni faktor, taj jezičac na vagi kada se „lome koplja“. Toga nije bilo i zasigurno se i tu može naći „krivac“ činjenici da su se sa stadiona HNK Rijeke mnogi gosti zadovoljno vraćali svojim kućama ove sezone.
Simon Rožman pa kasnije Goran Tomić, nisu imali jednostavan zadatak. Momčad je sastavljena shodno financijskim problemima, dijelom uzrokovanima koronavirusom koji je dobrano zakačio i nogometnu industriju. U cijelom tom „kolodvoru“ igrača koji su dolazili, odlazili, najviše onih koji su našli svoje mjesto u bijelome dresu, bili su posuđeni igrači. Novi smjer transfer politike, a možemo ga nazvati i smjer za krizne situacije, je na Rujevicu donio pregršt igrača koji su poslani na kaljenje ili resetiranje svoje karijere te im je Rijeka trebala poslužiti kao usputna stanica, ugibalište prije konačne destinacije.
Navijački puk na mukama
Cjeloukupnoj atmosferi oko kluba nije pomogla ni činjenica da je upravo veliki rival Dinamo postao – na neki način – klub partner i posrednik u dovođenju i odvođenju mnogih igrača, što dobar dio navijača nije prihvatio s odobravanjem. Prodaja dva mlada i potentna igrača usred tekuće sezone upravo u taj Dinamo, dodatno su zapalili navijački puk koji nikad nije bio sklon poslovanju s mrskim rivalima i osuđenim kriminalcima.
U takvom sastavljanju ekipe nije ostalo puno manevra za nekakva bombastična imena ili igrače koji su voljni duže se zadržati u svlačionici riječkog nogometnog prvoligaša. To se odrazilo i na igre koje su često bile bezvoljne, beskrvne, a magija europskih susreta je brzo isparila u tempu utakmica koje su zaostale ili bivale odgođene u nacionalnom prvenstvu.
Slabe predstave te prije svega dva domaća poraza od kluba s juga zemlje su upalile alarm u kancelarijama tribine „Zapad“ pa je svu tu situaciju „glavom“ platio Simon Rožman u čije je cipele ubrzo uskočio Goran Tomić te uspio usmjeriti brod prema mirnijim vodama. Nažalost, u moru tih „rokada“ i traženja pravog sustava i sastava, fokus prema „bebama“ iz vlastitog pogona se izgubio. Ozbiljnost situacije nije pružila priliku da se neki mlađi izdanci škole nogometa afirmiraju u prvoj ekipi, dapače, gotovo svi su ispali iz nje.
Rijeka je ostvarila cilj
Iako nije imala do samog kraja prvenstva prepoznatljivu igru, Rijeka je ostvarila cilj – a to je plasman u Europu – dok je finale Kupa Hrvatske ostalo nedosanjano zbog očajnog, da ne kažemo skandaloznog prvog poluvremena u Puli kod Istre 1961.
Na kraju ipak fešta i podignute ruke, jer u ovakvim okolnostima, ovo je bio nekakav maksimum.
Ono što će se pamtiti to su vrhunske predstave u četvrtom izletu u skupine Europa lige i uspješno hvatanje čak 15 bodova zaostatka za Goricom koja je tada već bukirala karte za UEFA ždrijeb u Nyonu. Naravno, za klub i sve njegove navijače, od posebne je važnosti i činjenica da se dano obećanje sa zapadne tribine Kantride nastavlja i da će, nekad slavni splitski klub, još jednu sezonu provesti gledajući u leđa Rijeci.
Rijeka je na prekretnici
Rijeka je sada na nekoj vrsti prekretnice. Da, može se i mora reći da je sezona uspješna, međutim dojam je da je ekipa došla do tog cilja na „aparatima“ i da je vrijeme za odlazak u „Viktor Lenac“. Na kancelarijama stadiona na Rujevici je velik teret i pred njima je velik posao. Želi li Rijeka biti i dalje bitan faktor u hrvatskom nogometu, te letjeti Europom i koračati velebnim zdanjima, morat će doći do velikih promjena, kako u kadru, tako i u smjeru u kojem će klub krenuti.
A navijači? Oni sanjanju samo tribine, da opet mogu biti uz svoju Rijeku, pogurati je kada joj ne ide i zapljeskati kada radi dobre stvari.
Jer zato se nogomet i igra, zar ne?
C. B.
