Što god tko mislio o Titu danas, njegova smrt bio je događaj s najvećim odjekom u tom trenutku povijesti, a njegov sprovod zvali su summitom čovječanstva
Mnogi rođeni prije ’70-te sjetiti će se točno gdje su bili i što su radili 4. svibnja 1980. godine. Mnogi su tada i plakali, ali danas će to zatajiti. No, smrt Josipa Broza Tita bila je proglašena danom žalosti ne samo u Jugoslaviji, nego u čitavom svijetu, a milijuni ljudi bili su ozbiljno potreseni odlaskom jednih od najvećih državnika tog vremena.
Danas Titovo ime više nema tu težinu, a povjesničar Hrvoje Klasić za RTL.hr kaže da čim se više odmičemo od te ’80-te, tim će, za neke veliki vođa, za druge veliki zločinac, sve više padati u zaborav.
“Mislim da Tito postaje sve beznačajnija ličnost. Kao što danas mladima Franjo Tuđman gotovo ništa ne znači, tako će vjerojatno doći vrijeme kada više neće biti onih kojima je Tito nešto značio. Ja nemam ništa protiv toga da se svi kultovi ličnosti na neki način miču i da se počne kritički preispitivati svaka ličnost, ali upravo u tome jest stvar”, rekao je Klasić.
Dodao je da bi Titu i državi koju je predvodio trebalo ipak pristupiti objektivno i racionalno i vidjeti koje su bile pozitivne strane samog Tita i sistema koji je on predstavljao.
“Manji je problem što ljudi ne žele priznati da su plakali za nekom ličnošću. Problem je što smo potpuno jednu emociju prema jednom periodu, državi, sistemu, koji smo proglasili u najgorem mogućem smislu, počeli potpuno pogrešno gledati”, rekao je Klasić.
‘Prošlost nije samoposluga’
Kaže i da su rat i način na koji je Hrvatska dobila demokraciju utjecali na narativ o Jugoslaviji koji danas prevladava u Hrvatskom javnom prostoru. Međutim, prema njemu je to potpuno pogrešno i ukazuje na dvostruka mjerila.
“Nekim događajima iz Hrvatske povijesti tražimo samo prednosti, drugima tražimo samo mane. Ali prošlost ne radi samo to, prošlost nije samoposluga u koju možete ući i uzeti što vam odgovara u određenom trenutku i prema tome se tako odnositi”, kaže Klasić.
Od Titovog se nasljeđa danas ograđuje i ljevica, a Klasić kaže da se to u modernom svijetu podrazumijeva. Jer biti moderna ljevica znači jasno se odmaknuti od jednopartijskog, nedemokratskog društva, od kulta ličnosti i proganjanja političkih protivnika.
“No, s druge strane Tito je svakako pokazao da se jedna mala zemlja koja nije bogata zlatom, ni dijamantima, ni naftom može smjestiti na vrlo važno mjesto međunarodne pozornice. Može biti važan sugovornik, a ne samo slušač, i u Washingtonu, i u Moskvi, i u Vatikanu, i u Pekingu”, kaže.
A pozitivne stane Titovog režima dakako postoje, smatra Klasić, i to je, kaže, ono što možda danas nedostaje, ne samo ljevici, već i društvu, u Hrvatskoj i u svijetu. Pozitivne strane u smislu poticanja solidarnosti među ljudima, entuzijazma, požrtvovnosti, razvoja školstva, zdravstva, mogućnosti da dobro školstvo i zdravstvo budu dostupne čim većem broju ljudi.
“To su sigurno civilizacijske vrijednosti kojih se ne bi trebali sramiti ni hrvatski ljevičari, ni desničari, ni nitko u cijelome svijetu”, kaže Klasić.
Nepriznavanje Titovih tekovina
A na pitanje zašto desničari nikako ne mogu prihvatiti neke dobre tekovine Titovog režima, Klasić odgovara da je to stvar Hrvatske političke nekulture i nedostatka tradicije.
“Hrvatska nema konzervativnu, demokršćansku, desnicu. Hrvatska uglavnom ima nacionalističku desnicu. Mi nemamo desnicu kao što je CDU ili konzervativna stranka u Velikoj Britaniji. Te stranke desnog centra, ne može im pasti na pamet da relativiziraju nacističke zločine, a mi u Hrvatskoj imamo ulice s imenima ustaša i ustaških simpatizera. Visokopozicionirani političari su se znali proslaviti sa pozitivnim izjavama o ustaškom pokretu. Tako da mi ubiti nemamo pravu konzervativnu ali demokratsku desnicu, uglavnom desno kod nas znači nacionalističko”, kaže povjesničar.
I to je razlog zbog kojeg desnica kod nas nikada neće priznati niti jednu Titovu tekovinu. Ne mogu priznati nikoga tko se borio protiv nacionalizma, tko je vidio drugačiju viziju svijeta, svijeta koji se ne vrti oko nacija nego klasne borbe i borbe za prava građana i radničke klase.
“Zato u njemu ne mogu vidjeti ništa pozitivno. Tito, iako Hrvat, je smatrao da Hrvatska najbolje može funkcionirati u zajednici s ostalim narodima u Jugoslaviji, a mi danas imamo desnicu koja ne želi prihvatiti bilo koji drugi okvir osim samostalnog. Gledajući budućnost, to je jasno, no gledajući prošlost, nema smisla. Daleko od toga da je Tito pozitivna ličnost bez mana i da nije radio neke katastrofalne greške. No ocjenjivati da isključivo crno, je povijesno netočno i loše za hrvatsko društvo”, kaže Klasić.
Da Tito i njegova ostavština polako padaju u zaborav pokazuje i činjenica da, osim izoliranih incidenata, rasprava o tome u Hrvatskoj uglavnom i ne postoji. Iako se u javnom prostoru u posljednje vrijeme intenzivirala priča o Udbi, Klasić smatra da se u Hrvatskoj danas o takvim stvarima ipak malo priča.
“Da se nije dogodilo ovo pismo vi ne biste ništa o tome čuli. Mislim da se o tome nije pričalo posljednjih 30 godina, niti će se pričati. Hrvatska nikada nije imala tu opsjednutost tajnim službama, nitko u Hrvatskoj danas ne govori da je SOA uključena u neke velike akcije i da utječe na znanost, obrazovanje i sport, dok ćete recimo u Srbiji to redovito čuti”, kaže.
Summit čovječanstva
A jednako je zastarjela i nezanimljiva priča o lustraciji. Osim kada neki marginalni političari na tom pitanju pokušava skupiti jeftine političke poene, pitanje lustracije nisko je na popisu problema Hrvata.
“Što se tiče lustracije, Hrvatska je specifičan slučaj. Naravno, mnogi od onih koji su bili u JNA, u narodnoj miliciji, pa i u sigurnosnim službama, odlučili su nastaviti svoj rad u drugom sustavu, dakle u Hrvatskoj, u Domovinskom ratu i to je jednostavno činjenica. Zašto lustracija nije moguća? Pa koga lustrirati? Da nije bilo rata, možda bi se moglo reći: ‘Ajmo sada vidjeti tko je bio na kojoj funkciji’. Hoćemo lustritrati nekoga tko je bio član CK SKH? Onda ćemo lustrirati Franju Tuđmana i Janka Bobetka koji su to bili. Ili nekog tko je bio visoki oficir JNA, kao što je to bio Domazet Lošo ili Krstićević. Dakle koga? Najvažnija stvar, od 32 godine demokracije, 26 ili 25 na vlasti je HDZ. Ako oni nisu uspjeli profiltrirati i reći, e to su nekakvi agenti koji rade protiv Hrvatske, ajmo ih maknuti, onda ne znam tko bi mogao”, kaže Klasić.
Što god tko mislio o Titu danas, njegova smrt bila je događaj s najvećim odjekom u tom trenutku povijesti. Na njegov sprovod došli su predstavnici gotovo svih zemalja.
“Vi kada gledate mapu iz kojih zemalja su došli, stvarno sei najpoznatije ličnosti i sa zapada i sa istoka, od kraljeva, prinčeva, predsjednika, premijera, mnogi to nazivaju summitom čovječanstva. Došli su od sovjetskog šefa i britanske premijerne do norveškog kralja. Nekih 50 do 60 televizijskih ekipa iz cijelog svijeta je direktno prenosilo sprovod Josipa Broza, a zanimljivo je da jedina važna ličnost koja nije došla bio Jimmy Carter, koji je poslao svog podpredsjednika i još zanimljivije, svoju majku, Lilian Carter. No, s obzirom na to da su ga tada napali, najviše ga je napao njegov protukandidat George Bush stariji koji je rekao da je nedolazak na sprovod Tita totalni diplomatski promašaj, Carter se iskupio i dva mjeseca kasnije sa ženom i kćerkom došao u Beograd postaviti vijenac na Titov grob. Doista su sve novine i televizije pisale o tome kao jednom od događaja epohe”, rekao je Klasić, pišu RTL Vijesti.