‘Mjere prisile prema europskim i prema međunarodnim smjernicama zapravo ne bi se trebale uopće koristiti, to je ideal’
Treba li istraga obuhvatiti sve osobe koje su se nalazile u sobi 11A? Zbog čega ravnateljica bolnice nije pregledala snimku tijekom 15 dana? Smrt Kristiana Josipa Periša i dalje otvara brojna pitanja.
“Lako je biti general nakon bitke. Svi bi sad gledali snimke. Greška je počinjena, ali ne u nekakvoj namjeri. Je li trebalo pogledati prije ili kasnije – to je procjena onoga tko je tu. Da je pogledala ranije – bilo bi drugačije, ali eto nije”, rekao je Mirando Mrsić, predsjednik Upravnog vijeća Klinike za psihijatriju Sveti Ivan.
Ministrica zdravstva Irena Hrstić smatra da je postupanje prema dostupnim informacijama i snimkama bilo iznimno teško i neprihvatljivo.
“Prema informacijama i dostupnim snimkama stvarno se treba okarakterizirati kao okrutno postupanje, neprimjereno postupanje s ishodom smrti, da ne kažem ubojstva” kaže ministrica zdravstva Irena Hrstić. “Imamo pitanje kaznene odgovornosti, ali imamo pitanje i neprofesionalnog i neetičnog postupanja – za to mora biti sankcija u vidu otkaza”, kazao je gradonačelnik Tomislav Tomašević.
Postavlja se pitanje je li nasilno postupanje prema psihijatrijskim pacijentima učestalo, vežu li se pacijenti prečesto te je li ovaj tragični slučaj razotkrio ozbiljne propuste u sustavu.
O tim je temama urednica i voditeljica RTL Direkta Mojmira Pastorčić razgovarala sa Sunčanom Roksandić, profesoricom na zagrebačkom Pravnom fakultetu i predsjednicom Povjerenstva za zaštitu osoba s duševnim smetnjama.
Kakvo je vaše Povjerenstvo kojem ste na čelu uključeno u ovaj slučaj u Jankomiru i koje su vaša saznanja o ovom slučaju?
Prije svega moja sućut i duboko suosjećanje prema obitelji i prijateljima Kristiana Periša, a i prema slučajevima koje smo danas čuli u prilogu. Naime, Povjerenstvo će reagirati sukladno svojim ovlastima. Povjerenstvo je u procesu prikupljanja dokumentacije, a kako mi prema našim ovlastima možemo provoditi i izvanredne nenajavljene nadzore, poduzet ćemo sve što je u našoj nadležnosti.
Kakva su uopće pravila kad je u pitanju prisila? Da jasno kažemo što se smije i kada točno i u kojim slučajevima.
Da, mjere prisile su iznimne. Iznimne metode i sredstva koja se primjenjuju prema osobama s teškim duševnim smetnjama kao posljednje sredstvo. Ako druge metode nisu bile uspješne, i to samo u situacijama kada je izravno ugrožen život ili zdravlje. Kako se provode mjere prisile, regulirane su, osim Zakonom o zaštiti osoba s duševnim smetnjama kao krajnja iznimna mjera s ograničenim rokom trajanja, regulirana su i pravilnikom. I pravilnikom je jasno propisano koliko najdulje mogu trajati, ali je Pravilnikom jasno propisano da je voditelj tima zadužen za raspored unutar tima, da pet osoba provodi fiksaciju koja može biti na četiri, tri, dvije ili jednoj točki i jasno je rečeno da je voditelj tima zadužen za područje glave, da su svi vitalni znakovi očuvani te da je zabranjeno pritiskanje vrata i prsiju.
U ovom slučaju koji smo vidjeli – Kristian Periša. Pravilnik se nije poštivao?!
U slučaju snimke i u slučaju fotografija koje su dostupne one pokazuju nešto sasvim suprotno. One pokazuju postupanje koje bi se trebalo koristiti upravo kako se ne smije postupati što je za jednu psihijatrijsku bolnicu apsolutno začuđujuće da je takvo postupanje uopće moguće.
Već ste jasno rekli da se u Hrvatskoj previše koriste metode prisile u odnosu na ova pravila koja smo čuli, govorimo o vezanju pacijenata.
Naime, mjere prisile prema europskim i prema međunarodnim smjernicama zapravo ne bi se trebale uopće koristiti, to je ideal. Znači, mjere deeskalacije koje se trebaju provoditi, odnosno edukacija zaposlenika je obveza ravnatelja, odnosno ravnateljice bolnice, svih koji provode mjera prisile, i to najmanje jedanput godišnje, znači kontinuirano na svim razinama, bilo da je riječ o liječniku, sestri ili tehničaru koji apsolutno moraju biti upoznati s tim pravilima. Ona dolazi kada druge metode nisu uspjele. E sad, preporuka jest da njih nema. Da nema ni prisilnog liječenja, da se sve na jedan dobrovoljni način, uz pristanak uspije postići kod osoba s duševnim smetnjama. To nije uvijek moguće, ali definitivno broj mjera prisila koje mi imamo, kao i mjere ograničavanja su previsoke.
Prema podacima bolnica, pacijente drže vezane po 8 sati. Preporuka je do 4 sata, jel tako?
Mjere prisile mogu trajati do 24 sata, ali s time da se nakon 10, 15 minuta moraju provjeravati vitalne funkcije i mjere prisile može odrediti samo psihijatar. Iznimno to može napraviti i osoba koja nije psihijatar koji je doktor medicine, recimo, specijalizant ili medicinska sestra ili tehničar, ali se psihijatar obavještava odmah. I tada se provjeravaju svi mogući znaci jer se to treba napraviti uz očuvanje dostojanstva pacijenta, na njegovu dobrobit i da se najmanje invazivna napravi. Takva invazivna mjera ne može biti invazivnija.
Vidjeli smo prilog u kojem je nekoliko ljudi ispričalo kolegi Borku Brunoviću dosta grozne priče i iskustva koje su doživjeli u bolnici. Je li moguće da se stvarno danas, 2026., tako odnosi prema psihijatrijskim bolesnicima u bolnicama?
Gledajte, ja bih rekla ne. I kada bih prije razgovarala, kao i slučajevi koji kod nas dolaze na povjerenstvo i ono što mi vidimo u nadzorima i različitim našim aktivnostima, ja bih rekla apsolutno ne. Ako je ovo sve istina na temelju priloga koji su se ljudi javili, a odnosi se na istu bolnicu, to je nešto što je apsolutno nedopustivo i ne mogu vjerovati da je to moguće. To jednostavno prelazi razinu ljudskog razumijevanja da je ponašanje kod osoba koje su najranjivije, koje su u situaciji kada mi kao društvo trebamo osobi pomoć jer je jednostavno u tako teškom psihičkom stanju. Ako mislimo da su metode takve da je let iznad kukavičjeg gnijezda premija na takvo ponašanje, onda imamo ozbiljan problem koji zahtijeva apsolutno preispitivanje i primjenu svih vrsta odgovornosti.
Večeras na Indexu, objavila je kolegica Ana Raić, iskaze medicinskih tehničara nakon smrti Periša. Kaže jedan od njih, ‘jastuk na glavu je nepisana procedura’.
Ako je nekome jastuk na glavu nepisana procedura, to je apsolutno za šok i to je totalno nepoštivanje pravila struke. To je nešto što ne ulazi ni u pisana, ni u nepisana, niti u bilo kakva pravila struke, etičkog i stručnog postupanja zato što je sasvim jasno da se to ne primjenjuje vjerojatno 30, 40 godina. Postoje druge metode fiksacije sputavanja. To sigurno nije jastuk na glavu. Mislim to je rečenica za šok.
Danas smo pitali ljude s iskustvima da nam se jave. 70 ljudi nam se javilo, Puno puta se spominje taj jastuk na glavu ne samo ovim svjedočanstvima koje smo snimili, nego i u mailovima koje smo dobili.
Ovako moramo i jednu stvar također izreći. Brojni stručnjaci psihijatrije su također u šoku. Da ne ispadne da je to metoda. Ako je to metoda u bolnici Sveti Ivan, to je toliko nezamislivo, ali ako je istinito, mislim da tu treba ići odgovornost puno šire, da se može postaviti i pitanje kaznene odgovornosti same ustanove. Ako je nepisano pravilo da se koristi jastuk za glavu. Znači, to je nešto što se nikada ne koristi i što vjerojatno već 30, 40 godina ne bi smjelo biti uporabe, a i nije u drugim psihijatrijskim ustanovama, barem koliko smo mi upoznati.
