Šibenik, Osijek, Rijeka i Zagreb zainteresirani su za energane, a projekt postoji i u Sisku. Profesor Daniel Rolph Schneider za RTL Detektor objašnjava koliko bi nam ih trebalo, kako se nadziru emisije i zašto bi građani mogli plaćati milijune za izvoz goriva iz otpada
Dok u Europi već desetljećima rade energane na otpad i broj im se već popeo na 499, Hrvatska još nije počela graditi svoju prvu energane, iako se kao najizglednije spominju četiri lokacije.
Dok stručnjaci za gospodarenje otpadom s kojima smo razgovarali zagovaraju energane ukazujući na to da nove generacije strogo kontroliraju proces spaljivanja, a onda i emisije štetnih plinova, dotle aktivističke udruge kao što je Zelena akcija i dalje ustraju u tome da bi se energane trebale zvati spalionice, da se od njih odustaje – prema njihovu mišljenju, u naprednijim sredinama – te da je krajnje rješenje detaljno sortiranje otpada i iskorištavanje svih sirovina do maksimuma.
U drugom nastavku donosimo pregled energana koje bi se mogle izgraditi, kao i razgovor sa stručnjakom za energane koji za RTL Detektor dodatno pojašnjava kako one izgledaju i kako se štiti od emisije štetnih tvari.
Kada je riječ o energanama, na karti Hrvatske zacrtana su četiri grada koja bi ih mogla dobiti. No najdalje se otišlo na području Šibenika, dok su ostali projekti, doznajemo, „na dugom štapu želja”.
Nedavno je Maja Feketić iz Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost na okruglom stolu „Energetska oporaba (opasnog) otpada” i potvrdila da se planiraju četiri energane.
No koliko ih trebamo? To je vezano uz količine otpada koji stvaramo, a iz kojeg se izvlači otpad koji je pogodan za spaljivanje u energanama.
Svako od nas proizvede skoro 500 kilograma otpada godišnje
Naime, prema podacima iz 2024. godine, koje je prodočila Feketić, u EU-u se proizvodilo 517 kilograma komunalnog otpada po stanovniku, a deset godina prije toga 479 kilograma ili osam posto manje. Dakle, količina otpada u EU-u raste.
U Hrvatskoj smo pak prije dvije godine proizvodili 479 kilograma otpada po stanovniku, a deset godina prije toga 379 kilograma ili 31 posto manje. Dakle, količine otpada višestruko brže rastu nego u ostatku EU-a.
Iznijela je kako kod nas istodobno opada količina otpada odloženog na odlagalištima. U periodu od 2010. do 2024. količinu komunalnog otpada koji odlažemo smanjili smo s 94 posto na 51 posto.
Paralelno je rastao udio recikliranog otpada, s četiri na 38 posto.
Centri za gospodarenje otpadom u sustavu su korak prije odlaganja ili energana i u njima se otpad dodatno „protresa”, vade se vrijedne sirovine – metal, plastika, staklo… Preostali se dio ili odlaže ili šalje na spaljivanje u energane.
Do 2031. planira se 11 centara za gospodarenje otpadom
Planira se da bi do 2031. godine Hrvatska trebala imati 11 centara za gospodarenje otpadom koji bi godišnje trebali proizvoditi 550 tisuća tona goriva iz otpada.
Trenutačno Hrvatska izvozi gorivo iz otpada u druge zemlje. Dakle, ono postaje pogonsko gorivo za proizvodnju energije u drugim energanama, a Hrvatska ujedno i plaća izvoz.
No postoji želja da ih imamo i u Hrvatskoj.
Kao moguće lokacije spominju se Šibenik, Osijek, Rijeka i Zagreb, no projekti su u različitim fazama pripreme. Nijedna od planiranih energana nije predviđena za obradu opasnog otpada.
Na karti mogućih energana najdalje se otišlo s idejom gradnje energane Bikarac kod Šibenika. Kako je prezentirala Maja Feketić iz Fonda, tamo se planira kapacitet od 13 tisuća tona godišnje te bi energana imala kapacitet od 130 tisuća tona godišnje. Ondje bi dolazio gorivi otpad iz četiri dalmatinske županije.
Fond je s nadležnim ministarstvom osigurao sredstva za izradu projektne dokumentacije.
Na karti je zacrtan i KP Orlovik u slobodnoj zoni, kapaciteta 54 tisuće tona godišnje.
Rijeka zainteresirana, ali ne zna ni lokaciju
I Rijeka je zainteresirana za energanu. Iz Grada su za RTL Detektor odgovorili:
„Grad Rijeka uputio je Fondu za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost zahtjev za financiranje izrade studije kojom bi se analizirale moguće lokacije, optimalni kapacitet postrojenja, ekonomska opravdanost te ostali relevantni parametri potrebni za donošenje odluke o eventualnoj izgradnji energane.”
Podcrtavaju: odluka o izgradnji energane nije donesena. Ne znaju se ni eventualna lokacija ni kapacitet ni rokovi eventualne realizacije.
„Grad Rijeka svjestan je važnosti ovog pitanja, osobito u kontekstu zaštite okoliša, kvalitete zraka i zdravlja stanovništva, zbog čega će se eventualne daljnje odluke temeljiti na stručnim analizama, uz transparentnost postupka i uključivanje javnosti”, stoji u njihovu odgovoru.
Uz ove gradove, naravno da i Zagreb ide u smjeru energane.
Uz ova četiri grada, i u Sisku već postoji izrađena studija utjecaja na okoliš za energanu privatnog investitora CIOS ENERGY te je studija javno objavljena.
Dakle, za projekte energana zainteresirane su i privatne kompanije.
Prof. dr. sc. Daniel Rolph Schneider, predstojnik Zavoda za energetska postrojenja, energetiku i okoliš na Fakultetu strojarstva i brodogradnje, za RTL Detektor otkriva zašto se aktivisti i pojedine udruge boje energana i zašto ih nazivaju spalionicama.
Kaže da se danas uvriježio naziv „energane na otpad” za moderna postrojenja koja oporabljuju energiju iz otpada.
Spalionice ili energane?
Pa dodaje: „Ono što kolokvijalno nazivamo ‘spalionicama’ (incineratorima) potječe iz vremena 1970-ih i 1980-ih godina kada su takva postrojenja spaljivala miješani nerazvrstani otpad koji se direktno dovozio iz kontejnera, a da nisu imala prikladne sustave za čišćenje dimnih plinova prema današnjim standardima zaštite okoliša.”
Navodi da odatle najvjerojatnije potječe i bojazan u vezi s tehnologijom izgaranja otpada.
„Tada je naglasak bio na smanjenju volumena otpada i njegovu termičkom uništavanju, a ne na zaštiti zraka. To je za posljedicu imalo i značajne emisije otrovnih i kiselih plinova. Danas su emisije takvih tvari poput dioksina, furana, žive i drugih teških metala strogo ograničene; primjerice, emisije dioksina u odnosu na 1990-e godine višestruko su reducirane, čak do 99 posto, pa sada više ne predstavljaju problem. Za usporedbu, znatno su veće emisije dioksina iz požara (uključujući šumske), malih ložišta, transporta i toplinskih procesa u vađenju i preradi metala”, navodi naš sugovornik.
Naglasak na recikliranju i oporabi
Tvrdi da su se do danas stvari jako promijenile, da se u modernom sustavu naglasak stavlja na recikliranje i oporabu, i to kako bi se iskoristili svi materijali koliko se može.
Tek na kraju, kad ne preostaje ništa drugo, dolazi energetska oporaba.
„Odlaganje takvog otpada više neće biti moguće nakon 2035. godine (u nekim zemljama EU-a odlaganje otpada već je sada zabranjeno)”, govori prof. dr. sc. Schneider.
Kaže da pojam „spalionice” i danas uvriježeno koristimo za postrojenja za termičku obradu (spaljivanje) opasnog otpada jer je „primarna svrha takvih postrojenja uništavanje opasnih svojstava otpada, a ne oporaba energije, kao što je to slučaj u energanama na ostatnu nereciklabilnu frakciju neopasnog otpada (uključujući i gorivo iz otpada)”.
On se nedvojbeno zalaže za energane na otpad ako se želi zatvoriti krug gospodarenja otpadom na održiv način.
Daje više razloga.
Energane radi postizanje ciljeva smanjivanja odlaganja
„Ako govorimo o ispunjavanju ciljeva koje je zacrtala EU, odnosno povećanju recikliranja komunalnog otpada na 65 posto do 2035. (recikliranja ambalažnog otpada čak na 75 posto do 2035.) te praktički zabrani odlaganja nakon 2035. jer će se smjeti odlagati najviše deset posto ukupnog komunalnog otpada, tada trebamo energane”, kaže ovaj stručnjak.
Ciljevi su visoko podignuti, želi se maksimalno smanjiti odlaganje komunalnog otpada na odlagališta.
Uz pet centara za gospodarenje otpadom koji još rade, kada se otvori još njih šest, čak i kad se obradi komunalni otpad, i dalje ostaje 25 do 40 posto frakcije s kojom se više ništa ne može napraviti.
„Takva goriva frakcija neopasnog otpada dobro je gorivo za energane na otpad i cementare. Iako to zvuči pomalo čudno, centar koji je ‘proizveo’ takvu gorivu frakciju (i pritom potrošio nemale novce za obradu ulaznog komunalnog otpada) neće sada zaraditi, nego, štoviše, mora još i platiti nekome da mu je preuzme i energetski oporabi (spali) u svom postrojenju”, ukazuje naš stručnjak.
S obzirom na to da nemamo energane, taj otpad izvozimo i to plaćamo. Iako smo zatražili podatke, od resornog Ministarstva zaštite okoliša do objave ovog teksta nismo dobili odgovor. No naš sugovornik daje procjene.
Visoka cijena izvoza goriva iz otpada
„Prosječna cijena preuzimanja takvog goriva iz otpada u zapadnoeuropskim energanama kretala se od 100 do 130 eura po toni između 2019. i 2024. godine. Ako se dodaju troškovi transporta, cijena može biti veća i do 40 posto, što u ovom trenutku (2026.) predstavlja trošak od 180 do 200 eura po toni”, otkriva brojeve naš sugovornik.
Ide korak dalje:
„Ako tih 200 eura po toni gorive frakcije koju centri generiraju pomnožimo s očekivanom proizvodnjom iz svih jedanaest centara, od otprilike 400.000 tona godišnje (kada svi budu u pogonu), dolazimo do iznosa od 80 milijuna EUR godišnje”, kaže nam.
Dakle, toliki bi bio trošak izvoza goriva iz otpada kada prorade svi centri za gospodarenje otpadom.
Tko će to platiti?
On kaže da je stvar jasna – građani kroz svoje komunalne račune.
„Hrvatskoj se u takvoj situaciji u svakom slučaju isplati graditi energanu na otpad jer korištenjem gorive frakcije neopasnog otpada može proizvoditi vlastitu energiju – toplinsku energiju za daljinsko grijanje kućanstava, procesnu paru za industriju, kao i električnu energiju, a znamo koliko je važno danas imati vlastite i diversificirane izvore energije kako bi se smanjila ovisnost o drugim zemljama”, ukazuje.
I njegova je procjena da bi Hrvatskoj trebale četiri energane na otpad manjeg i srednjeg kapaciteta, strateški raspoređene u Hrvatskoj.
‘S energanom za opasni otpad riješili bi i Gospić’
Uz ove, on tvrdi da Hrvatskoj treba barem jedna spalionica opasnog otpada. „Da je danas imamo (a nekad smo je zapravo i imali – bivši PUTO na Jakuševcu), bilo bi puno lakše i jeftinije rješavati ovu incidentnu situaciju s ilegalno odloženim opasnim i neopasnim otpadom u Gospiću”, ističe.
Što je sa strahovima ljudi od mogućeg zagađenja i ispušnih plinova?
Schneider odgovara da se kod energana prati dvadesetak parametara, što je daleko više nego, primjerice, kod energana na fosilna goriva ili biomasu.
„Počevši od ulaza, otpad se u energanu dovozi kamionima u zatvorene prostore koji su u podtlaku, tako da zrak i neugodni mirisi ne izlaze iz energane, pri čemu se baš taj zrak uzima za izgaranje u ložištima kotlova i tako dodatno uništavaju neugodni mirisi. Zatim, sam proces izgaranja koji se odvija u ložištima (na rešetkama ili u fluidiziranom sloju) pomno se prati, pa i termovizijskim (infracrvenim) kamerama. Temperatura ni u jednom trenutku (uz unutarnju stjenku ložišta) ne smije pasti ispod 850 °C, dok dimni plinovi moraju provesti na toj temperaturi barem dvije sekunde kako bi se sva štetna svojstva otpada uništila. Ako se iz nekog razloga temperatura smanji (npr. manja kalorijska vrijednost ulaznog otpada, veći udio vlage u gorivu), automatski se uključuju pomoćni plamenici na prirodni plin ili lako loživo ulje koji odmah podižu temperaturu na tražene vrijednosti. Ako se temperatura ne uspije odmah stabilizirati ili ako pad potraje, automatski se zaustavlja dovod novog otpada u ložište kako se ložište dodatno ne bi hladilo”, detaljno pojašnjava.
Visoke temperature za opasne spojeve
Ako se spaljuje otpad koji ima više od jedan posto halogeniranih spojeva (kao što je npr. PVC), onda je minimalna temperatura izgaranja 1100 °C kako bi se u potpunosti razgradili opasni organski spojevi (poput dioksina i furana).
Plinovi se nakon izgaranja, tumači, višestruko pročišćuju, ponekad i kroz četiri stupnja pročišćavanja. „Slikovito se može reći da je polovica energane (dimenzijski i financijski) posvećena čišćenju dimnih plinova. Uklanjaju se kiseli plinovi (dušikovi i sumporovi oksidi, klorovodici, fluorovodici), na filtrima se hvataju čestice, dodavanjem lignitnog koksa (aktivnog ugljena) uklanjaju se i svi drugi organski spojevi (poput dioksina i dr.), uklanjaju se teški metali, uključujući živu”, govori.
Na dimnjaku se prati emisija plinova i alarmi se pale ako nešto nije u redu.
„Sustav je dizajniran tako da onemogućuje bilo kakvu manipulaciju podacima, a informacije u stvarnom vremenu vidljive su i daleko izvan samog postrojenja (nadležnim državnim institucijama i inspekcijama). Uobičajena je praksa i da se ključni parametri s dimnjaka prikazuju uživo na internetskim stranicama postrojenja ili na velikom ekranu ispred same energane kako bi svaki građanin u svakom trenutku vidio da su emisije unutar dopuštenih graničnih vrijednosti emisija. Dodatno, ovlašteni neovisni laboratoriji periodički provode mjerenja kako bi se potvrdila točnost i baždarili ugrađeni senzori”, govori.
Stižu stroža pravila
Pred Hrvatskom je usvajanje nove, strože regulative koja sve ovo definira.
Govoreći o potencijalnim budućim energanama, kaže da bi bile namijenjene za neopasni otpad, prvenstveno iz centara za gospodarenje otpadom.
Potvrđuje da su interes za energane pokazali Osijek, Šibenik, Zagreb i Rijeka. Neki su počeli i proces projektiranja.
Tu je i energana na otpad u gradu Sisku, privatnog investitora, koja je trenutačno možda i najvećeg kapaciteta, a koja je već u fazi realizacije i najdalje je odmakla – postupak procjene utjecaja na okoliš je završen, ishođene su ključne dozvole, uključujući i građevinsku dozvolu, te je izdano energetsko odobrenje, pa se početak same gradnje postrojenja uskoro očekuje.
Vraćajući se na podatak da se procjenjuje da će Hrvatska proizvoditi 400.000 tona goriva iz otpada godišnje kad prorade svi centri za gospodarenje otpadom, struka smatra da su tri do četiri energane dovoljne. „Ne bi trebalo projektirati energane na veći kapacitet nego što je potrebno prema procijenjenim količinama jer je izvjesno da će s godinama, s povećanjem udjela izdvajanja reciklabilnih tvari na izvoru i njihova recikliranja (kada se ispune ciljevi EU-a od 65 posto udjela recikliranja komunalnog otpada i 75 posto ambalažnog otpada do 2035.), doći do smanjenja ostatnog dijela nereciklabilnog miješanog otpada, pa bi u tom slučaju nedostajalo gorive frakcije, iako se ona može nadomjestiti i biomasom”, govori.
Što s opasnim otpadom nakon spaljivanja?
A nakon spaljivanja u energanama ostaje i dio opasnog otpada.
„Tu prvenstveno mislimo na pepeo koji se sakuplja na filtrima pri čišćenju dimnih plinova (tzv. ‘pepeo s filtara’). S obzirom na to da se u takvom pepelu koncentriraju teški metali, analize će najvjerojatnije pokazati da se radi o opasnom otpadu. Takav opasni otpad treba se predati ovlaštenom sakupljaču koji ga preuzima i dalje zbrinjava. Nažalost, u ovom trenutku u Hrvatskoj nemamo nijedno postrojenje za obradu takvog opasnog otpada ni odlagalište opasnog otpada, pa će se on nužno morati izvoziti u inozemstvo na daljnju obradu i zbrinjavanje”, ukazuje.
Ipak, tog je pepela manje (15–25 posto ukupnog pepela) nego pepela „s dna kotla”, kojega je znatno više (75–85 posto ukupnog pepela) i koji je, govori, u pravilu neopasni otpad te se nakon izdvajanja metala može koristiti u građevinarstvu ili odlagati.
„A ako se koriste mokri postupci čišćenja dimnih plinova, tu mogu nastajati i otpadne vode iz procesa čišćenja dimnih plinova (koje se onda pročišćavaju) te mulj koji nastaje nakon pročišćavanja otpadnih voda. Takav se materijal klasificira kao opasni otpad i nakon sušenja također predaje na adekvatno zbrinjavanje. Međutim, sve se češće kod novijih energana na otpad iz tog razloga koriste suhi i polusuhi sustavi pročišćavanja dimnih plinova kod kojih onda nema nastanka otpadnih voda i opasnog mulja. Kod primjene takvih sustava – suhih i polusuhih – udio opasnog pepela s filtara ipak se nešto povećava jer se praškaste tvari od čišćenja dimnih plinova hvataju na filtrima umjesto da završavaju u otpadnim vodama”, ističe.
Kaže da sve moderne energane na otpad imaju manje ili više slične tehnologije energetske oporabe otpada, a to je izgaranje.
Većina energana na tehnologiji spaljivanja
„Više od 90 posto svih energana na svijetu, a ima ih više od 3100, zasnovano je na toj tehnologiji (samo tri do osam posto trenutačno je u svijetu zasnovano na tehnologijama pirolize i uplinjavanja). Kod izgaranja, bilo na rešetki ili u fluidiziranom sloju, radi se o dokazanoj, zreloj tehnologiji koja je usavršavana desetljećima”, navodi.
Mreža energana u Europi razvijena je i velika, primjerice u Njemačkoj, Austriji i skandinavskim zemljama.
Nama nešto bliža Poljska u prvom je velikom investicijskom valu izgradila sedam velikih energana na otpad koje su puštene u rad u periodu od 2015. do 2019. godine. „U drugom valu izgradila je još četiri moderna postrojenja s početkom rada u razdoblju od 2023. do 2025. godine, što daje ukupni kapacitet za energetsku oporabu nešto veći od 1,8 milijuna tona otpada godišnje u 2025. godini. Za sve te energane Poljska je povukla znatna sredstva EU koja su joj tada bila na raspolaganju”, ističe naš sugovornik.
Primjer energane u Poljskoj
„Jednu od tih energana na otpad, zapravo najnoviju, u Gdanjsku, nedavno sam i osobno posjetio. To postrojenje ima kapacitet od 160.000 tona neopasnog komunalnog otpada koji se ne može reciklirati. Njezina instalirana električna snaga dovoljna je za pokrivanje potreba oko 55.000 kućanstava ili za javnu rasvjetu Gdanjska u trajanju od 6,5 godina. Ili, ako želimo to još slikovitije reći, to je dovoljno za čitavu flotu njihovih tramvaja u trajanju od 3 do 7 godina. Zimi pokriva potrebe za grijanjem oko 19.000 kućanstava, a ljeti potrebe za toplom vodom za čak 70.000 kućanstava”, ističe.
Inače, u cijeloj EU radi više od 500 energana na otpad (uključujući Norvešku, Švicarsku i UK), uz još 30 spalionica za opasni otpad.
Srbija ima dvije energane
Kaže da čak i Srbija ima dvije energane na otpad – jednu veliku komunalnu energanu na otpad kapaciteta 340.000 tona komunalnog otpada godišnje u Vinči (Beograd) te drugu, najnoviju, izgrađenu od strane privatnog investitora, za industrijski otpad, uključujući i opasni industrijski otpad, te nereciklabilne tvari, kapaciteta 100.000 tona godišnje, koja je počela s radom 2025.
Nalazi se u Prahovu, smještenom uz samu granicu Srbije i Rumunjske.
„Slovenija dosad nije imala većih postrojenja za energetsku oporabu otpada. Iako u Sloveniji od 2009. radi jedna manja kogeneracijska energana na otpad u gradu Celju (za gorivo iz otpada i osušeni kanalizacijski mulj, kapaciteta 25.000 tona godišnje), sada se situacija i kod njih mijenja i trenutačno se raspravlja o gradnji dviju velikih energana na otpad u Ljubljani i Mariboru”, ističe sugovornik, piše Net.hr.
