Iako grad s dugom pomorskom tradicijom, bogatom poviješću te kulturnom baštinom, grad Bakar za razliku od nekih drugih manjih gradova u riječkoj okolici, nedovoljno je povijesno i kulturno valoriziran. Posljedica toga je i dugogodišnje zanemarivanje turističkog potencijala grada obilježenog koksarom i teškom industrijom, za koju se mislilo da je zauvijek zatvorila vrata bakarskom turizmu.
No, u zadnje vrijeme turističke i kulturne aktivnosti u Bakru se bude, grade se novi smještajni kapaciteti, uljepšava se obala uz more, postavljaju se turistički i kulturni smjerokazi, skreće se pozornost na kulturnu baštinu koja se ujedno obnavlja i restaurira. Veliki dio zasluga za takvo stanje snosi Turistička zajednica grada na čelu s aktivnom i neumornom direktoricom Sonjom Jelušić.
Ovaj naš tekst prekratak je da bi vam prikazali svo bakarsko kulturno i povijesno bogato naslijeđe pa ćemo se osvrnuti na dva možda najznačajnija aduta bakarske turističke ponude koji će u narednim godinama nesumnjivo privlačiti sve više domaćih i stranih posjetitelja.
Riječ je o katakombama koje se nalaze ispod crkve svetog Andrije u gradu te bakarskim prezidima, vinogradima ponad Bakarskog zaljeva iznad kojeg se izdižu. U tim vinogradima uzgajala se vinova loza od koje se pravilo poznato i cijenjeno pjenušavo vino, čuvena Bakarska vodica.
Ispod župne crkve svetog Andrije koja je sredinom 19. stoljeća bila treća po veličini katedrala u tadašnjoj Banskoj Hrvatskoj, nakon Zagrebačke i Đakovačke katedrale nalazi se kripta sa 85 grobnih mjesta, koja je podijeljena u dva djela. U gornjem dijelu kripte nalazi se pilon koji sigurno pripada nekoj starijoj građevini. Kripta nije dovoljno istražena, ali će sigurno njeno istraživanje otkriti više podataka o gradnji crkve. Grobovi su iz 18. i 19. stoljeća, a neka grobna mjesta nemaju nikakvog zapisa. U kripti je pokopan i biskup Vjenceslav Šoić koji je najzaslužniji za obnovu crkve sredinom 19. stoljeća.
Bakarski prezidi nastajali su od kraja 18. pa do početka 20. stoljeća, mukotrpnim radom težaka, najviše s područja Praputnjaka, mjesta u okolici Bakra. Na specifičnom tlu, ograđujući metar po metar gromača, donoseći zemlju u košarama na leđima, sadila se i uzgajala autohtona sorta vinove loze, belina. Preradom grožđa beline nastala je Bakarska vodica, definirana u Vinskom zakonu iz 1929. godine, a konzumirana na Brijunima te čak i na britanskom dvoru. Nakon više od pola stoljeća zapuštenosti Poljoprivredna Zadruga „Dolčina“ iz Praputnjaka, 2002. godine započinje obnovu prezida sadnjom i uzgojem spomenute sorte vinove loze. Težnja članova zadruge usmjerena je ka mladima i nadolazećim generacijama, koje bi nastavile njegovati tradiciju svojih djedova. Prezidi su inače 1972. godine proglašeni spomenikom kulture te su uvedeni u Registar nepokretnih spomenika kulture.
