Njihovu žrtvu ne smijemo zaboraviti: Ovo su ljudi koji su branili Vukovar

Uspomenu na Heroje i Grad heroj moramo njegovati kako se ovakav zločin više NIKADA ne bi ponovio

Ima jedan grad, oduvijek mi drag
ima jedan hrast slavonski
ima jedan grad, svakom srcu drag
ima jedan div hrvatski

Vukovar, Vukovar
stoji dok proticu vode Dunavske
Vukovar, Vukovar
gori na braniku svoje Hrvatske

Ima jedan brod, svima nama rod
koji nikud ne putuje
ima jedan brod i u njemu rod
sto zauvijek tu ostaje…

Ovu pjesmu te ratne 1991. godine otpjevali su Najbolji hrvatski tamburaš i tako opjevali herojsku obranu grada Vukovara. Bitka za Vukovar je najveća i najkrvavija bitka u Domovinskom ratu. To je bila 87-dnevna opsada od strane Jugoslavenske narodne armije, uz pomoć srpskih paravojnih snaga od kolovoza do studenog 1991. godine. Bitka je završena porazom lokalnog Zbora narodne garde, velikim razaranjem Vukovara i brojnim ubojstvima, zločinima i progonom hrvatskog stanovništva.

A u toj nadljudskoj i herojskoj obrani, bilo je onih koji su se isticali svojom srčanošću, herojstvom, znanjem i podvizima koji će zauvijek ostati urezani u sjećanje Vukovaraca, ali i svih građana Hrvatske.

Kada se radi o tako mukotrpnoj i krvavoj obrani jednog grada uvijek je nezahvalno posebno isticati neke, ali ovi ljudi to zaslužuju jer su, svako na svoj način, u trenutku kada je to najviše trebalo pokazali što znači žrtva za svoj grad i Domovinu.

Blago Zadro

Blago Zadro jedan je od najvećih heroja Domovinskog rata. Posmrtno je dobio čin general-bojnika. Rođen u Bosni i Hercegovini, kao desetogodišnjak doselio se iz rodne Hercegovine zajedno s obitelji u Borovo Naselje, gdje je završio školu, zaposlio se u tvornici “Borovo” i osnovao obitelj.

Početkom demokratskih promjena, aktivno se uključio u politički život toga kraja i postao prvi dopredsjednik HDZ-a u Vukovaru[4] te se aktivno uključio u organiziranje obrane pred nastupajućom velikosrpskom agresijom. Po izbijanju krvave Bitke za Vukovar zbog svojih izuzetnih organizacijskih sposobnosti i hrabrosti preuzima zapovijedanje obranom čitavog Borovog Naselja.

Iako nije bio vojno školovan, kao zapovjednik 3. bojne legendarne 204. vukovarske brigade pokazao se izvrsnim organizatorom obrane Borovog Naselja. Pod njegovim vodstvom na Trpinjskoj cesti, koja je zbog toga i prozvana “Groblje tenkova”, zaustavljena je oklopna sila JNA i uništeno na desetke srpskih tenkova i oklopnih transportera. Bio je hrabar i odlučan, zapovjednik koji je u borbu kretao prvi. Poginuo je 16. listopada 1991. godine blizu Trpinjske ceste, u Kupskoj ulici nedaleko od željezničke pruge, pokošen rafalom iz puškostrojnice dok je junački vodio svoje suborce u akciju.

Tijelo Blage Zadre suborci su izvukli tek poslije žestoke paljbe po srpskim položajima. Potom su ga stavili na nosila i odmah odnijeli u štab. Nakon toga Zadrino je tijelo prebačeno u vukovarsku bolnicu gdje je dr. Juraj Njavro utvrdio smrt. Bio je pokopan u lijesu označenom brojem koji je znalo samo četvero suboraca.

Od trojice sinova dvojica najstarijih također su se uključili u obranu, najstariji Robert (1969.) kasnije je, 10. travnja 1992.[6], poginuo u borbama kod Kupresa[4], upavši sa suborcima u tenkovsku zamku.[3] Kasnije je kod Kupresa podignut spomenik “petorici Vukovaraca”.

Blago Zadro pokopan je na vukovarskom Novom groblju 16. listopada 1998. Nakon što su njegovi posmrtni ostaci ekshumirani u ljeto 1998. zajedno s 937 žrtava iz masovne grobnice na vukovarskome Novom groblju. Njegov sin Robert godinu dana poslije identificiran je iz zajedničke grobnice u Zagrebu nakon što je godinama njegova sudbina bila nepoznata. Otac i sin Zadro počivaju na vukovarskom Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata, u Aleji hrvatskih branitelja.

O njegovoj hrabrosti i odvažnosti svjedočio je suborac Dragan Luketić:

„Bilo je to 1991. veljača ili ožujak. Bio sam kod Zadre u njegovoj kući kada mu je zazvonio telefon. Njegova supruga Kata je trgnula i vrisnula, pa mi je Blago objasnio da, kada je on na terenu, četnici iz Borova sela zovu Katu, provociraju, psuju i prijete klanjem. A onda je on uzeo slušalicu i rekao: “Nemojte psovati, mi smo kršćani, katolici. Nismo navikli na takve proste riječi. Nego ovako, gledaj … Ja sam Blago Zadro, Bosanska 11, ključ je u prozoru, u svako doba otključaj i uđi, ali dobro razmisli kako ćeš izaći.”

Ivan Anđelić Doktor

Mali čovjek velikog srca, još veće hrabrosti i odlučnosti, među vukovarskim braniteljima autoritet koji se poštovao – Ivan Anđelić zvani Doktor, jedan od zapovjednika obrane Vukovara.

Toliko se u ratu pričalo o njegovoj hrabrosti i neustrašivosti da je neprijatelj, a i naši vojnici i zapovjednici koji ga nikad nisu vidjeli, mislili da je on neka “gromada” od čovjeka, neki mišičavi snažni dvometraš. I kad bi se pojavio niski, maleni, mršavi, ma jedva je tad 60 kila imao – svi bi ostali šokirani. No odmah bi svi shvatili da u maloj boci otrov stoji. A Doktor je bio otrov za četnike, ubojica tenkova, a za svoje vojnike neprikosnoveni autoritet. Doktora se uvažavalo, poštovalo, bespogovorno slušalo. Ispred njega u akcijama nikad nikoga nije bilo.

Marko Babić

Marko Babić bio je legendarni hrvatski branitelj Domovinskog rata i pukovnik Oružanih snaga Republike Hrvatske. Borio se u bitci za Vukovar i drugim bojištima diljem Hrvatske do konačnog oslobođenja. Bio je zamjenik zapovjednika 3. bojne 204. vukovarske brigade i jedan od najbližih suboraca i zamjenik legendarnog zapovjednika, general-bojnika Blage Zadre. Uništio je na Trpinjskoj cesti 14 tenkova. Organizirao je iznimno uspješnu protuoklopnu borbu u zoni odgovornosti 3. bojne, posebno protuoklopne vodove “Žuti mravi” (od čijih pripadnika nitko nije preživio) i “Pustinjski štakori”.

Nakon pogibije Blage Zadre, preuzeo je zapovijedanje 3. bojnom.

Po padu Vukovara, s nekolicinom drugih boraca se probio iz grada. Suborci kazuju kako ih se dojmilo da prema neprijatelju nije iskazivao mržnju, unatoč tome što su njegovi roditelji još 14. rujna 1991. godine odvedeni iz Vukovara i ubijeni u obližnjem selu Boboti.

Babić je napustio HV do 1997. godine kada se časno skinuo. Zajedno s redateljem Eduardom Galićem i producentom Dominikom Galićem producirao je dokumentarac Heroji Vukovara. Na poticaj Mladena Pavkovića, UBIUDR Podravka mu je 2012. godine dodijelila posmrtno priznanje – Junak hrvatskog Domovinskog rata. Priznanje su primili članovi njegove obitelji u Vukovaru.

Umro je od posljedica moždanog udara, pokopan je na vukovarskom Memorijalnom groblju Hrvatskih branitelja 9. srpnja 2007. godine.

Jean-Michel Nicolier

Jean-Michel Nicolier rodio se u Vesoulu u Francuskoj 1966. godine. Imao je dva brata; Pierrea i Paula. U Vesoulu je završio osnovnu i srednju školu. Nicolier je gledao Domovinski rat na televiziji u Francuskoj te je odlučio otputovati u Hrvatsku. Rekao je majci:

“Želim pomoći tim ljudima, oni me trebaju. Ja moram ići, ali vratit ću se. Ti znaš da sam ja divlja trava koja nikada ne nestaje.”

U srpnju 1991. godine, vlakom je došao u Zagreb potpuno sam. Tamo se pridružio hrvatskim obrambenim snagama. Bio je jedan od 481 stranih dragovoljaca domovinskog rata (od kojih je 72 poginulo, a 88 ih je ranjeno) iz 35 zemalja koji su branili Hrvatsku.

Iako Francuz po nacionalnosti, krajem kolovoza 1991. godine pristupio je redovima Hrvatskih obrambenih snaga (HOS) u Mejaškom Selu, općina Barilović kod Duge Rese. S njima je kasnije, potaknut televizijskim snimkama i nepravdom prema hrvatskim braniteljima, dragovoljno otišao braniti Vukovar.

Bio je mlad i neiskusan ratnik, ali se pokazao vrlo dobrim i hrabrim bojovnikom koji nije odstupao u borbi, te je do kraja ostao u Vukovaru.

Jean-Michel se borio na vukovarskom Sajmištu gdje je ranjen 9. studenoga, te je morao ostati u bolnici. Nakon pada Vukovara i ulaska Jugoslavenske narodne armije u Opću bolnicu Vukovar, unatoč potpisanom sporazumu s hrvatskom stranom kako neće ulaziti u bolnicu, Nicolier je odveden zajedno s ostalim ranjenicima, bolesnicima, medicinskim osobljem i civilima i u noći s 20. na 21. studenoga 1991. godine pogubljen na Ovčari. Dragutin Berghofer-Beli, jedan od sedmorice preživjelih, svjedoči kako su četnici Francuza tukli, kao i Sinišu Glavaševića, a nakon čega je Spasoje Petković zvani “Štuka” polumrtvoga Nicoliera izvukao iz mučionice logora na Ovčari i ubio metkom.

U podrumu vukovarske bolnice, nekoliko sati prije smrti, u kratkome intervjuu francuskim reporterima je rekao:

“Izgubio sam previše prijatelja, vidio sam previše ljudi kako plaču, previše patnji. Više su mi puta predložili da izađem iz Vukovara i vratim se u Francusku, ali ja sam ostao. Izgubili smo. Znao sam da će biti teško, ali nisam mislio da će biti tako strašno, osobito za civile. Ja sam kao dragovoljac došao u Vukovar. To je moj izbor, i u dobru i u zlu. Zašto kao dragovoljac? Jer mislim da im treba pomoći. Zbog toga sam izabrao njihovu stranu. Što za vas zapravo simbolizira Vukovar? Klaonicu. Klaonicu. Klaonicu.”

Njegovi posmrtni ostatci još uvijek nisu pronađeni jer su tijela iz skupne grobnice preko puta hangara na Ovčari odvezena na nepoznato mjesto…

Andrija Alčić i Ivica Poljak Sokol

Došli su s juga Hrvatske, točnije iz alkarskog grada Sinja i branili Vukovar kao da je grad u kojem su rođeni i odrasli. Njihovi suborvi kažu da su bili jedni od srčanijih boraca i da su nerijetko išli tamo gdje se mnogi nisu udostojili. Od straha. Andrija Alčić poginuo je 4. studenoga 1991. godine, a Ivica Poljak-Sokol dva dana kasnije, 6. studenoga 1991. godine.

Mile Dedaković i Branko Borković

Mile Dedaković je najpoznatiji kao zapovjednik 204. vukovarske brigade i obrane grada Vukovara tijekom bitke 1991. početkom Domovinskog rata.

Nakon što je Dedaković preuzeo zapovjedništvo, sve jedinice u obrani grada preustrojene su u 204. brigadu ZNG-a u rujnu 1991. godine. U vrijeme osnivanja, brigada je brojala 1.803 vojnika, te joj je područje djelovanja bilo općina Vukovar, koja je uključivala gradove Vukovar i Ilok, kao i brojna okolna sela. Kako su svi zapovjednici obrane dobili šifrirana imena, Dedaković je dobio ime Jastreb, a njegov zamjenik Branko Borković je dobio ime Mladi jastreb.

Dedaković je zapovijedao brigadom u prvoj fazi opsade Vukovara do početka listopada, kada je bio raspoređen u obližnje Vinkovce, a brigada prešla pod zapovjedništvo Branka Borkovića.

Sredinom listopada Dedaković je zadužen za organiziranje proboja prema Vukovaru, koji je u međuvremenu odsječen od ostatka Hrvatske. Iako u početku uspješan, hrvatski protunapad obustavljen je pod pritiskom Europske zajednice. To je omogućilo jugo-srpskim snagama da ponovno zauzmu izgubljene položaje. 18. studenog 1991. Vukovar je pao u srpske ruke.

22. studenog 1991. Dedaković i predsjednik HSP-a Dobroslav Paraga bivaju uhićeni. Tijekom boravka u zatvoru, Dedaković je bio učestalo premlaćivan.

Novo-osnovana “Komisija za Vukovar” na čelu sa Josipom Manolićem tada proglašava Dedakovića i Paragu krivcima za pad Vukovara te ih optužuje da su agenti Kontraobavještajne službe JNA (KOS), te da su spremali napad na Banske dvore. Vrhovni sud Republike Hrvatske 13. prosinca 1991. donosi rješenje kojim su sve optužbe protiv Dedakovića i Parage odbačene kao neosnovane. Nakon oslobađanja, Dedaković napušta Hrvatsku vojsku i pristupa HSP-u gdje je imenovan Glavnim inspektorom HOS-a. Nakon smrti zapovjednika HOS-a Hercegovine, generala bojnika Armije RBiH Blaža Kraljevića, Dedaković se angažirao na smirivanju odnosa između HOS-a i HVO-a.

Dedaković je zapovijedao brigadom u prvoj fazi opsade Vukovara do početka listopada, kada je bio raspoređen u obližnje Vinkovce, a brigada je tad prešla pod zapovjedništvo Branka Borkovića, koji je tako postao posljednji zapovjednik obrane Vukovara.

Nakon pada Vukovara, došao je u Zagreb, gdje je, kako se tvrdi, po nalogu Josipa Manolića i Josipa Perkovića zatvoren tri tjedna i osumnjičen za pokušaj rušenja vlasti. Ubrzo je oslobođen svih optužbi. Brinuo se o vojnicima 204. brigade ZNG-a. Hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman umirovio ga je kada je imao 35 godina i bio načelnik pješaštva Hrvatske vojske. U razdoblju od 1994. do 2001. godine bio je predsjednik Udruge hrvatskih branitelja dragovoljaca Domovinskog rata. Mladen Pavković priredio je i uredio knjigu “Rušitelj ustavnog poretka” (1995.)o ratnom putu Branka Borkovića.

Vesna Bosanac

Uoči početka opsade Vukovara imenovana je za v.d. ravnateljicu vukovarske bolnice. Organizirala je rad te ustanove u vrlo teškim uvjetima kad je bolnica svakodnevno bila pod udarom agresorskog topništva. Kroz bolnicu je prošlo dvije i pol tisuće ranjenika. Oko tisuću njih je bilo podvrgnuto teškim operacijama.

U toj bolnici su se liječili i ranjeni neprijateljski vojnici. Ostala je u bolnici do sloma obrane Vukovara u studenom 1991. Dva dana nakon pada grada, 20. studenog je bila odvedena u logor u Sremsku Mitrovicu u Srbiji. Tamo su je ispitivali oficiri JNA. Bila je podvrgnuta mučenju. Oslobođena je 20. prosinca 1991.

U nekoliko navrata svjedočila je pred hrvatskim sudovima i u Haagu protiv osumnjičenih za ratne zločine počinjene u Vukovaru. Tako je 2005. bila prva svjedokinja u procesu protiv tzv. vukovarske trojke, oficira JNA Veselina Šljivančanina, Mile Mrkšića i Miroslava Radića, koje se teretilo zbog ubojstva ranjenika iz vukovarske bolnice na Ovčari. Hrvatska policija ju je 2011. ispitala na temelju prijave fizičke osobe koja je protiv nje bila podignuta u Srbiji.

Siniša Glavašević

Bio je pisac proze, knjižničar, novinar, ratni izvjestitelj. Osnovnu i srednju školu završio je u rodnom gradu, a studij komparativne književnosti i bibliotekarstva na Filozofskome fakultetu u Sarajevu. Nakon završetka školovanja radio je u školama u Lovasu i Borovu Naselju.

Na Radio Vukovaru zaposlio se najprije kao spiker, a za vrijeme Domovinskog rata bio je urednik Hrvatskoga radija Vukovar i ratni izvjestitelj. Bio je ranjen krhotinom granate 4. studenoga 1991. godine na putu u bolnicu gdje je krenuo prikupiti podatke za izvješće.Posljednje izvješće Siniša je poslao iz vukovarske bolnice 18. studenoga navečer. Poslije pada grada Vukovara odveden je, 19. studenoga 1991. godine, iz vukovarske bolnice i od tada mu se izgubio trag. Naknadno je utvrđeno da je ubijen i pokopan u masovnoj grobnici na Ovčari 20. studenoga 1991. godine, a ekshumiran je i identificiran u veljači 1997. godine. Pokopan je pokraj kolege i prijatelja Branimira Polovine na Mirogoju u Zagrebu, 14. ožujka 1997. godine.

Bio je oženjen Majdom sa kojom ima sina Bojana.

“Odustajem od svih traženja pravde, istine, odustajem od pokušaja da ideale podredim vlastitom životu, odustajem od svega što sam još jučer smatrao nužnim za nekakav dobar početak, ili dobar kraj. Vjerojatno bih odustao i od sebe sama, ali ne mogu. Jer, tko će ostati ako se svi odreknemo sebe i pobjegnemo u svoj strah? Kome ostaviti grad?

Tko će mi ga čuvati dok mene ne bude, dok se budem tražio po smetlištima ljudskih duša, dok budem onako sam bez sebe glavinjao, ranjiv i umoran, u vrućici, dok moje oči budu rasle pred osobnim porazom? Tko će čuvati moj grad, moje prijatelje, tko će Vukovar iznijeti iz mraka? Nema leđa jačih od mojih i vaših, i zato, ako vam nije teško, ako je u vama ostalo još mladenačkog šaputanja, pridružite se.

Netko je dirao moje parkove, klupe na kojima su još urezana vaša imena, sjenu u kojoj ste istodobno i dali, i primili prvi poljubac – netko je jednostavno sve ukrao jer, kako objasniti da ni Sjene nema?

Nema izloga u kojem ste se divili vlastitim radostima, nema kina u kojem ste gledali najtužniji film, vaša je prošlost jednostavno razorena i sada nemate ništa. Morate iznova graditi. Prvo, svoju prošlost, tražiti svoje korijenje, zatim, svoju sadašnjost, a onda, ako vam ostane snage, uložite je u budućnost. I nemojte biti sami u budućnosti.

A grad, za nj ne brinite, on je sve vrijeme bio u vama. Samo skriven. Da ga krvnik ne nađe. Grad – to ste vi!”

Sa stihovima Najboljih hrvatskih tamburaša smo počeli, a s Pričom o gradu gore spomenutog Siniše Glavaševića završavamo sjećanje na neke od heroja Vukovara.

Da, znamo, ima njih još. Svatko onaj koji je na svoj način sudjelovao u obrani je heroj, kao što je i Vukovar Grad heroj.

Njihovu, ali i žrtve svih ostalih Heroja ne smijemo zaboraviti. Ne da bi gajili i poticali mržnju, nesnošljivost i neprijateljstvo. Baš suprotno, uspomenu na Heroje i Grad heroj moramo njegovati kako se ovakav zločin više NIKADA ne bi ponovio.

Ivan Klarić
Foto: PIXSELL

Preporučeno
Imate zanimljivu priču, fotografiju ili video?
Pošaljite na Whatsapp, Viber, MMS 097 64 65 419 ili na mail vijesti@riportal.hr ili putem Facebooka i podijeliti ćemo ju sa tisućama naših čitatelja.
Komentari
Povezani sadržaj
Views Views