Osvajanje (tuđeg) teritorija često je, kako na Bliskom istoku tako i na Balkanu, išlo ruku pod ruku sa željom osvajača da osim svoje vlasti nametne i svoju vjeru
Prošlotjednu kolumnu posvećenu uzrocima i posljedicama sukoba koji na području Izraela i Gaze proteklih tjedana doživljava brutalnu eskalaciju zaključio sam konstatacijom da Židovi i Palestinci od nas na „ovim prostorima“ nemaju baš puno toga za naučiti. Bar kada je u pitanju uspostava mira i dobrosusjedskih odnosa, piše Hrvoje Klasić Net.hr.
Međutim, postavlja se pitanje možemo li mi iz njihovog neuspjeha u mirotvorstvu i normalizaciji međuljudskih i međudržavnih odnosa nešto naučiti? Drugim riječima, možemo li bar lekcije iz tuđe prošlosti iskoristiti kao pouke za vlastitu budućnost? Kao povjesničar, siguran sam da možemo, ali znajući kakvim biračima i političarima sam okružen, bojim se da nećemo. Kada bi ipak došlo do nekog iznenadnog sveopćeg prosvjećenja evo nekoliko lekcija na koje bismo mogli obratiti pažnju.
Lekcija br. 1 – Tko je prvi počeo?
Svima onima koji inzistiraju na pitanju poput ovoga, i prihvaćaju isključivo kategorične odgovore nije uistinu stalo do mira i suživota. Uz njega obično ide i pitanje kada je sve počelo pri čemu upravo odabir tog početnog trenutka postaje moćno oružje manipulacija i revizionizma. Inzistiranje na krivici i krivcu u prošlosti zatvara vrata oprostu i pomirbi u sadašnjosti.
Lekcija br. 2 – Stalna na tom svijetu samo mijena jest
Neki narodi su u prošlosti igrali izuzetno važnu ulogu, ali već stoljećima ne postoje. Npr. Vizigoti, Vandali, Avari ili Huni. Neki postoje ali njihov utjecaj danas nije usporediv s onim iz prošlosti. Takav je slučaj npr. s Aztecima ili Mongolima. Slično je i s državama. Npr. Litva je u 15. stoljeću bila najveća država u Europi, a danas je po površini tek na 24. mjestu. Naveo sam tek nekoliko primjera koji pokazuju da je inzistiranje na realitetima iz prošlosti ustvari vrlo irealno.
Lekcija br. 3 – Tko ima veći (državni teritorij)?
Država mora biti što veća. Kakva je kvaliteta života u njoj, manje je bitno. Ta država mora biti i nacionalno, vjerski i rasno što jednolikija. Jer, samo „naši“ žele svojoj državi dobro. Osim kada ju počnu potkradati i kada počnu provoditi svoju volju bez obzira na narodnu volju. Ali to je manje bitno jer s onima „drugima“ su suživot i suradnja ionako nemogući. Dok jedni i drugi (i treći i četvrti…) ne odu živjeti u neku stranu zemlju u kojoj postanu najbolji prijatelji, kolege i susjedi.
Lekcija br. 4 – Opijum naroda
Otkad su nastale tri monoteističke religije one su istovremeno bile sredstvo homogenizacije unutar jedne skupine i moćan katalizator netrpeljivosti prema svim ostalim skupinama. Osvajanje (tuđeg) teritorija često je, kako na Bliskom istoku tako i na Balkanu, išlo ruku pod ruku sa željom osvajača da osim svoje vlasti nametne i svoju vjeru. Fanatizam potaknut vjerskom isključivošću već se dva tisućljeća uz nacionalizam pokazuje kao najveća prijetnja miru i suživotu među narodima i državama.
Ovo su samo neke od lekcija koje su primjenjive na međuodnos Židova i Palestinaca, odnosno Hrvata, Srba, Bošnjaka i Albanaca. I koja je onda pouka koju možemo izvući iz sukoba čijoj eskalaciji upravo svjedočimo na Bliskom istoku?
Zabluda je vjerovati da mržnja, pohlepa i fanatizam nestaju s vremenom. Nestat će tek onda kada se umjesto prošlim junačkim vremenima počnemo prilagođavati današnjoj realnosti. Kada prestanemo osvećivati naše pretke i voditi njihove bitke i ratove. Kada osvijestimo da najbogatija i najnaprednija društava u svijetu ne bi bila takva da su ostala hermetična i zatvorena za ljude različitih nacija i rasa. Kada shvatimo da je poznavanje različitih jezika i pisama bogatstvo, a ne prijetnja po nacionalnu sigurnost. Kada počnemo birati političare zato što su sposobni, a ne nacionalno, rasno ili vjerski podobni. I kada vjernici počnu Boga tražiti u sebi, a ne ga pokušavati ubiti u drugome, piše Hrvoje Klasić Net.hr.
