Famozno Vijeće za prošlost, izgleda, vodilo se onom poznatom izrekom Winstona Churchilla koja kaže “ako nešto ne želiš riješiti, onda osnuj povjerenstvo”
Nakon što je s HDZ-om osvojio parlamentarne izbore, Andreju Plenkoviću koji je tada na političkoj sceni predstavljao novo, uglađeno i proeuropsko lice, nije trebalo puno vremena da najavi kako će se ozbiljno pozabaviti prošlošću i problematikom veličanja totalitarnih i nedemokratskih režima.
Neispravno je tvrditi kako za to nije imao razloga. Naime, hrvatska je javnost i danas podijeljena na lijeve i desne, na crvene i crne ili pak na simpatizere jednog od dva nedemokratska režima koja su se na ovim prostorima nasumce izmijenila u proteklih sedamdesetak godina.
Međutim, ispravno je upitati je li Plenković osnivanjem “Vijeća za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima” uopće išta riješio.
Dakle, skupina domaćih intelektualaca predvođena Zvonkom Kusićem, godinu dana razglabala je (u 21. stoljeću i u državi članici Europske unije) o komunističkim i fašističkim obilježjima i pokličima da bi ovih dana iznijeli konačni stav koji glasi otprilike ovako: crvena zvijezda petokraka i dalje ostaje legalno i legitimno obilježje osim ako bi se koristila u situacijama koje bi propagirale nasilje ili mržnju.S druge strane poklič “Za dom spremni” okarakteriziran je, od strane spomenutog vijeća, neprihvatljivim osim ako se koristi u iznimnim slučajevima, npr. u sklopu obilježja HOS-a.”
Mišljenja profesorskih autoriteta trebala su Vladi poslužiti za izradu novih zakonodavnih okvira i socio-političkih postulata. No, čini se da će ona u javnom diskursu samo produbiti već postojeće rasprave i užarene glave.
Zašto?
Prvo, mišljenje “Vijeća za prošlost” nije pravno obvezujuće, već se radi o svojevrsnoj smjernici koju bi zakonodavno tijelo tek na inicijativu Vlade trebalo formulirati u pozitivnopravni akt. Dakle, Vijeće s Kusićem na čelu ništa nije zabranilo niti ima ovlasti za takvo što.
Drugo, posve je neozbiljno donijeti zaključak prema kojem je “Za dom spremni” neupitno fašistički pozdrav koju je takvu konotaciju poprimio službenom upotrebom u zločinačkoj NDH, a zatim kazati kako bi se taj pozdrav ipak mogao nekad i negdje koristiti. Pojedine odredbe ustava ili zakona izuzimaju se i ne vrijede samo u vremenima rata ili težih elementarnih nepogoda. Zbog čega onda kalkulirati i igrati se legalno-ilegalne igrice s ustaškim pozdravom?
Iskreno govoreći, HOS i njegovo grb, rijetko su kad predstavljali problem. Problem su bili svi oni akteri i kreatori političke scene koji su konstantno pokušavali legitimizirati sporni pozdrav i progurati ga u politički mainstream. Godinama su, dakle, pojedini HOS-ovci i aktivisti prodavali mantre o “starohrvatskom pozdravu” i “domoljublju” te pritom davali vjetar u leđa svim onim golobradim mladićima koji bi ohrabreni takvim argumentima odjeveni u nekakvu crnu majicu, otrčali na obližnji stadion skandirati upravo taj “starohrvatski pozdrav”. Nažalost, oni nisu uzrok problema već posljedica kulturno devastiranog društva bez ekonomske, socijalne i egzistencijalne perspektive.
Možda ideološki heterogena skupina intelektualaca nije toga svjesna, ali njihov cilj i zadatak je upravo bio da promijene ustaljenu paradigmu po kojoj je veličanje ustaštva (kao posljedice besperspektivnog društva i duhovnog siromaštva te neznanja) nešto što je poželjno ili dobro.
Iz svega proizlazi da to nisu uspjeli. Nisu nam kazali ništa što ne znamo, osim što su sramežljivo osudili ustaški pozdrav te pokušali osigurati iznimku za njega, čime su politikom i ideologijama inficirane građane nanovo izložili partizansko-ustaškoj rasrpravi.
Problem je, naime, samo bio u ekstremnim političkim skupinama koje permanentno od ustaškog pozdrava pokušavaju napraviti šarenu bajku, a nitko se, međutim, u tom Vijeću nije sjetio da bi se možda mogla inicirati promjena HOS-ovog grba, ali sjetili su se da bi predlaganjem zakonske iznimke za HOS-ov grb, udrugu progurali iznad i na štetu Ustava, što je u četvrtak dvosmisleno kazao i Andrej Plenković.
Famozno Vijeće za prošlost, izgleda, vodilo se onom poznatom izrekom Winstona Churchilla koja kaže “ako nešto ne želiš riješiti, onda osnuj povjerenstvo”.
Tako će očito i biti.
Godinu dana je tim ljudima trebalo da ne naprave ništa i da pritom licemjerno, valjda uslijed nekakvog iracionalnog straha, relativiziraju prilično opasnu društvenu te ideološku pojavu.
U svakom slučaju, čini se da je Franjo Tuđman u jeku Domovinskog rata i uslijed svoje autokratske vladavine imao više razumijevanja za demokraciju i pluralizam mišljenja nego što to imaju Andrej Plenković i sva intelekutalna krema pravnika i povjesničara u 2018. godini.
Ako je Tuđman 1992. mogao HOS-ovce opisati fanaticima i pritom se iščuđavati njihovim crnim košljuma i fašističkim oznakama govoreći kako moderna Hrvatska treba počivati na načelima antifašističke koalicije, uistinu ostaje nejasno koga se boji i zbog čega hrvatski demokratski establišment.
Možda je Kolinda Grabar Kitarović, unatoč tome što i ona smatra da je “Za dom spremni” stari hrvatski pozdrav, bila u pravu, kad je pričala o pojedincima s rubova političkog spektra koji definiraju hrvatsku tuzemni i inozemnu politiku.
Juraj Filipović
