Nakon prvog dijela dnevnika Mateja i njegove zaručnice Barbare koji su preboljeli koronavirus, objavljujemo i drugi, konačni dio njihovog dnevnika
Ovo je drugi dio dnevnika koji opisuje Barbarinu i moju borbu protiv koronavirusa. Više nismo bolesni ali ćemo se još dugo oporavljati i osjećati posljedice. Na samom početku, koji je opisan u prošlom tekstu, bolest zaista nije izgledala strašno. Zaručnica Barbara i ja smo ipak naišli na komplikacije jer je ona u rizičnoj skupini.
Prvi problemi od zaraze bili su oni sa zdravstvenim sustavom
31. kolovoza, ponedjeljak
Probudio sam se puno prije Barbare, preuzeo pošiljku iz trgovine i počeo s radom. Kada se probudila, rekla je da nije mogla spavati kroz noć jer joj se temperatura opet penjala do 38 stupnjeva. Osim toga joj se pojačao kašalj i počela je osjećati bolove u plućima. Svojoj obiteljskoj liječnici sam javio da je ona pozitivna, ali nakon što sam joj rekao kakve simptome imam, zaključila je da me nema smisla testirati zbog dugotrajnog kontakta s pozitivnom osobom i da sam zaražen. Razveselilo me što ću dati svoj doprinos rasterećenju zdravstvenog sustava.
Barbara je nazvala svog liječnika i izvijestila ga o stanju. Rekao je da se javi u Kliniku za infektivne bolesti na pretrage. S obzirom na to da je meni određena samoizolacija, ovaj proces je bio jasno definiran. Morao sam organizirati prijevoz sanitetom jer nisam smio izaći iz kuće.
Oko 15 sati zovem 112. Agent se javio za 45 sekundi, objasnio sam mu situaciju, nakon čega me prespojio. Čekao sam 15 minuta na javljanje hitne pomoći u Zagrebu. Nakon što su se javili rekli su mi da ne mogu dogovoriti transport dok ne dogovorim s Klinikom da preuzmu Barbaru jer je pozitivna. Dali su mi broj telefona A.
Zvao sam taj broj četiri puta uzastopce, odbili su mi posljednji poziv. Pričekao sam pet minuta i opet nazvao. Javila se žena i rekla da sam dobio krivu službu. Daje mi broj telefona B.
Zovem broj telefona B, javili su se iz drugog pokušaja i rekli mi da sam dobio krivu službu, te da trebam nazvati broj telefona C ili D, muškarac mi se ispričao. Rekao mi je da su im “mijenjali brojeve telefona”. Nazvao sam broj C i javila se sestra koja je bila zaista susretljiva. Uzela je Barbarine podatke i dala mi upute o tome kako da se dalje organiziramo. Prošlo je 45 minuta od prvog poziva na 112.
Idući korak bio je nazvati hitnu u Zagrebu, ovaj put sam zvao 194. Nakon četvrtog uzastopnog poziva se javljaju na hitnoj, prespajaju me na gospodina kojeg sam zvao prvi put i on mi govori da će netko doći po nju.
Bilo je oko 16 sati. Na brzinu sam joj pomogao da se spakira, napravio joj sendvič, spakirao vode i voća. Ona je spremila odjeću za slučaj da ostane u bolnici na pretragama. Sanitetski prijevoz je došao u 19 sati. Tražili su me da Barbara siđe dolje jer će uskoro doći. Odgovorio sam im da neće sići dolje i čekati prijevoz na kiši, te da ću ih ja vidjeti s prozora i poslati je dolje nakon što stignu. Čovjek je odgovorio s “dobro” i poklopio slušalicu.
Odveli su je. Ja sam se vratio poslovnim obvezama, sretan što sam ih imao jer su me okupirale. U 20 sati mi je poslala poruku da mora slikati pluća. U 21 sat me Barbara nazvala i rekla da je gotova, da joj je liječnik opće prakse savjetovao da ne ostaje u bolnici jer će joj biti bolje kod kuće. Rezultate pretraga još nismo dobili jer radiolog “ne radi noćnu”. Dežurni joj je rekao da mu se čini da su joj pluća dobro. Vratila se kući. Legla je u krevet, a ja sam joj narezao malo voća. Požalila se da joj je muka i brzo je zaspala.
Mislio sam da je krenulo nabolje. Nije
1. rujna, utorak
Probudio sam se i počeo raditi. Osjećao sam se kao da brzo idem prema ozdravljenju. Ona se ustala puno kasnije od mene. Prošlo je više od tjedan dana od pojave njezinih prvih simptoma bez da je ijedan nestao. Bila je vidljivo iscrpljena, ali je ipak malo živnula i počela kuhati pileću juhu. Juha nije bila gotova kada su nazvali iz Klinike “Fran Mihaljević” i obavijestili nas da Barbara ima upalu pluća, te da se mora što prije javiti na bolničko liječenje jer se stanje može grdo zakomplicirati zbog njezine astme. Tiho sam opsovao.
Nazvao sam njezinog obiteljskog liječnika i dogovorio uputnicu za boravak u bolnici. Potom sam nazvao sanitet i dogovorio prijevoz. Ovaj put sam im jasno dao do znanja da se radi o upali pluća. Bili su tu za sat i pol vremena.
Nakon što su je odveli u bolnicu, ostatak sam dana proveo radeći koliko mogu i hodajući u krug po stanu. U međuvremenu je moj otac donio zalihu hrane za kunića i nas dvoje i ostavio pred vratima. Otjerao sam ga četiri metra, praktički u lift naše stambene zgrade i otvorio. Obojica smo imali maske i vrlo teško smo se razumjeli. U jednom trenutku je odmahnuo rukom i viknuo da će me nazvati na telefon. Toliko sam shvatio.
Barbara mi je javila da se smjestila. Nisam joj htio smetati pozivima kako je ne bih probudio ako je zaspala.
Reagirali smo na vrijeme
2. rujna, srijeda
Probudio sam se i nazvao Barbaru. Rekla mi je da se osjeća puno bolje. Dobila je infuziju i dvije doze lijeka. Uhvatili smo upalu pluća u najranijoj fazi i liječnici su smatrali da će se vrlo brzo oporaviti. Najavili su da će je pustiti iz bolnice već u petak.
Cijeli dan sam jeo dva tanjura pileće juhe koju je Barbara spremila. Njezini roditelji su poslali hrane za nas dvoje. Dostavu je odradio njezin bratić. Ista procedura kao sa starim. Nismo razgovarali, tek razmijenili koju riječ.
Nazvao sam Barbaru i kratko smo razgovarali.
Nastavio sam raditi. Kasno navečer me uhvatila nesnošljiva glad i shvatio sam da sam zadnjih dana vrlo malo jeo. Ispekao sam lazanje koje je poslala njezina mama, što je bilo vrlo izazovno. Izgledale su dobro na pogled, ali nemam pojma o okusu i mirisu.
Njoj je bilo puno bolje, osjetio sam olakšanje i spustio gard
3. rujna, četvrtak
Probudio sam se i počeo s radom, osjetio sam i da sam jako smeten i iscrpljen, više nego bilo koji dan od pojave simptoma. Ljudima sam govorio nesuvisle stvari i slao besmislene poruke. Zaboravljao bih zašto sam ustao. Nisam bio siguran je li to posljedica zaraze ili smetenosti i iscrpljenosti organizma zbog svega što se događa.
Barbara me nazvala i najavila mi da će doći već danas jer joj se stanje naglo popravilo i upala pluća više ne predstavlja opasnost. Povukli su se gotovo svi simptomi. Liječnici su joj najavili da će dugo kašljati i da će dugo osjećati posljedice.
Jako mi je laknulo. Rođendan joj je sutra. Bio sam sretan jer se vratila kući. Brzo smo otišli na spavanje.
4. rujna, petak
Probudili smo se rano, radio sam koliko sam mogao. Bio sam iscrpljeniji nego dan prije.
Barbari je bilo puno bolje, i još joj je k tome bio rođendan. Cijeli dan su nam stizali prijatelji i ostavljali poklone za nju pred vratima. Ove godine je od mene dobila najbezvezniji poklon otkako smo skupa, samo dostavljeni buket cvijeća, ali stvarno nisam očekivao zarazu Covidom. Inače joj uvijek pripremim nešto bolje.
Cijeli dan je provela na telefonu s obitelji i prijateljima koji su joj čestitali. Naočigled je ozdravljala. Ja sam se osjećao poprilično loše, ali bio sam opušten jer više nismo bili u opasnosti.
Valjda je došao red na mene
5. rujna, subota
Cijeli dan smo proveli spavajući i gledajući onu genijalnu seriju “Žica”. Ona je nikada nije gledala pa je ja sada gnjavim da je to edukacija.
Dostavljač je donio još jedan buket, ovaj je bio od suncokreta i ostavio ga je pred vratima. Poklon od njezine prijateljice.
Naručili smo kinesku klopu, mongolsko meso i dvije baze, rezance i rižu. Barbara je rekla da je bilo vrlo ukusno jer su joj se vratili okus i miris. Meni još nisu.
6. rujna, nedjelja
Budim se s blagom temperaturom i opet se osjećam bolesno. Nisam bio siguran zašto. Provodim dan gledajući serije u dnevnom boravku. Osjećam se potpuno slomljeno. Ona je sad preuzela brigu o meni.
Ovo neće proći samo tako, ali proći će
7. rujna, ponedjeljak
Spavao sam cijeli dan, 16 do 18 sati, a kada nisam, pratila me takva letargija da nisam mogao ustati iz kreveta. Javio sam timu na poslu da sam nokautiran i da preuzmu sve zadatke dok ne dođem k sebi. Barbara mi kuha ručak, ali vrlo malo jedem.
8. rujna, utorak
Stanje mi je bilo malo bolje nego u ponedjeljak. Dva puta sam ustao iz kreveta. Iscrpljeniji sam nego sam ikad bio, ali nemam više temperaturu. Okus i miris su mi se skoro potpuno vratili, svi ostali simptomi su nestali, uključujući i kašalj.
9. rujna, srijeda
Budim se s nešto više energije i obavljam neke manje poslovne zadatke. Barbara kuha po mom ukusu kako bih jeo više, ali ja jednostavno nemam snage. Podcijenio sam ovaj virus i bolest koju će izazvati. Puno puta sam pomislio da ozdravljam. Sada vjerujem da će potpuni oporavak trajati neko vrijeme.
Net.hr
