‘Za tri-četiri godine ponovno naoružana Rusija, željna osvete za pretrpljene gubitke i poraze, ponovno će učiniti isto, i to protiv potištene Ukrajine. Kad bi se to dogodilo, bila bi to potpuna katastrofa za američku politiku i zapadnu sigurnost. Takav nametnuti zastoj bio bi duboko nemoralan, ali jednako tako, bio bi duboko glup. Dakle, ovo je doista opasan trenutak’
Predsjednik Volodimir Zelenskij igra ulogu ukrajinskog Churchilla, bez nekih njegovih fantastičnih ideja, ali s beskrajno boljim režimom vježbanja, piše Eliot A. Cohen za The Atlantic. Poput Churchilla 1940., on je bio nezamjenjiv čovjek u smrtonosnoj krizi, bez kojega bi njegova zemlja mogla biti izgubljena, i čija je rječitost okupila ne samo njegove sugrađane nego i širi demokratski svijet.
“Nedavno sam ga sreo u Kijevu i zatekao sam ga onakvog kakvog sam se i nadao, opuštenog, optimističnog, ali ne samouvjerenog, odlučnog i na vrhu detalja rata za opstanak koji njegova zemlja uspješno vodi. Ključni ljudi koji su podređeni Zelenskom, generali i ministri, reproducirali su njegovo raspoloženje: Realni, hrabri i krajnje predani oslobađanju svoje zemlje od brutalnog osvajača. Rekli su našoj maloj skupini američkih, britanskih, francuskih i australskih stručnjaka koje je okupio poljski vanjskopolitički think tank PISM što im je potrebno i, oprezno, kako procjenjuju neprijateljski vojni položaj. Sve je to bilo umirujuće i, uz upozorenja, ohrabrujuće. Ali putovanje je također pokazalo važnost one najmanje romantične vojne teme, logistike. Posjet pretovarnim mjestima za pomoć Ukrajini i razgovori s poljskim i ukrajinskim vojnim čelnicima otkrili su neke zabrinjavajuće činjenice”, navodi Cohen u svom tekstu.
Zabrinjavajuće: Sustav opskrbe oružjem radi sa samo 60 posto kapaciteta
Ukupno gledajući, nastavlja, količina vojne pomoći koja se isporučuje Ukrajini doista je impresivna, a nije sva javno prikazana. Naime, neke zemlje pružaju pomoć, ali je ne žele oglašavati. Ali sustav opskrbe kojim učinkovito upravljaju Poljska, SAD i drugi nedovoljno je iskorišten, radi sa samo 60 posto kapaciteta, prema stručnjacima s kojima je autor razgovarao. Štoviše, postoji razlog za mišljenje da bi to moglo biti nedostatno.
Ukrajina vodi moderan, dugotrajan, industrijski rat kakav nije viđen od Drugog svjetskog rata. Takvi su ratovi proždrljivi potrošači svih vrsta opreme i zaliha. Autor navodi kako su neki dan Rusi bacili 50.000 topničkih granata na Ukrajince, koji su često uzvratili samo sa desetinom manje. Da, njihovo oružje sada uključuje superiorne zapadne modele, ali neki od njihovih dobavljača proizvode manje od 5000 metaka godišnje. I da, točniji su (zapravo neki superprecizni), ali kako kaže rusko-vojna poslovica, kvantiteta ima svoju kvalitetu.
Cohen nastavlja kako postoje i skrivene poteškoće.
“NATO je usvojio topnička oružja kalibra 155 mm kao svoj standard. Međutim, to ne znači nužno da će granata jedne zemlje funkcionirati s oružjem druge. Štoviše, čak i kada ukrajinske posade, koje su ove sustave postavile na teren nevjerojatnom brzinom, mogu njima učinkovito upravljati, prije ili kasnije svaki napredni komad vojne opreme zahtijeva održavanje u pozadinskom skladištu, a ne na bojnom polju. Za to je potrebno izgraditi veliku infrastrukturu imunu na ruske napade”, navodi autor.
Neke zemlje su hrabro ogolile svoje vlastite arsenale
Neke su zemlje hrabro ogolile svoje vlastite arsenale kako bi podržale Ukrajinu. Poljska je, na primjer, predala oko 240 svojih poboljšanih tenkova T-72 (trećinu ukupnog inventara), čak i prije nego što su američki zamjenski tenkovi počeli stizati. Francuska je dala Ukrajini usporedivi postotak svog iznimno preciznog mobilnog topništva CAESAR. Ali sama raznovrsnost pomoći i mnoštvo sustava znači da se Ukrajinci bore da ih svi pokrenu i rade zajedno. Pokazali su fenomenalnu tehničku domišljatost, na primjer, ispaljivanjem raketa HARM američke proizvodnje (koje se usmjeravaju na radarske sustave i uništavaju ih) iz svojih borbenih zrakoplova MiG-29 iz sovjetske ere. Ali na kraju, sada kao i prošlim stoljećima, ništa nije bolje od standardizacije.
“Povrh svega toga, Ukrajina pokušava obnoviti svoje snage duž zapadnih linija, od nule i to usred rata. Kao što su naši ukrajinski sugovornici vrlo jasno rekli, potrebno im je puno za pobjedu. Vrste protuzračnih sustava koji će zatvoriti nebo ruskim projektilima i bespilotnim letjelicama, kako bi ukrajinske snage mogle djelovati, a njihovi civili živjeti bez straha. Zatim, više sustava dugog dometa (osobito rakete ATACMS iz SAD-a). Potom borbena vozila pješaštva, bespilotne letjelice za izviđanje i udar, i još puno toga. I trebaju im te zalihe u odgovarajućoj mjeri”, napominje Cohen u svom tekstu.
Ipak, neki još ne daju onoliko koliko bi mogli
Nastavlja kako je razumljivo da neke zemlje koje opskrbljuju Ukrajinu trube o svojim doprinosima. Ali, pitanje uvijek mora biti ne koliko je dano, nego koliko je potrebno. I tu, unatoč velikim količinama koje dolaze u Ukrajinu, ostaje činjenica da to nije dovoljno, te da logistički sustav može podnijeti više.
“Neke sposobne zemlje nisu voljne davati velike količine. Njemačka, koja je isporučila i vojne sustave i veliku količinu nesmrtonosne pomoći, odbila je zaroniti u svoju veliku zalihu tenkova koji stoje u naftalinu. Njezin ministar vanjskih poslova inzistirao je na tome da u ovoj krizi Njemačka mora voditi, no njemački ministar obrane je, u tom smislu, inzistirao da ne smije. Većina drugih zemalja, uključujući Sjedinjene Države, i dalje se suzdržavaju od potrebne razine industrijske mobilizacije. Kao što mi je nedavno rekao jedan izvršni direktor, sada je previše uobičajenog posla u svijetu obrane. Postoje povećane kupnje, ali ništa poput fokusa, resursa, hitnosti i spremnosti da se uklone birokratske prepreke i rutinski postupci koji su karakterizirali američka čuda obrambene proizvodnje u ranijim razdobljima. Dio oklijevanja također je proizašao iz pokroviteljskog opreza prema ukrajinskim sposobnostima. Ipak, ako smo išta naučili u ovom ratu, to je da Ukrajinci, pametni i odlučni kakvi jesu, mogu brzo usvojiti čak i najnaprednije sustave i lukavo ih iskoristiti. U ovom trenutku oni znaju više o ratovanju visokog intenziteta nego mi”, navodi Cohen.
‘SAD treba znati da Putin nije prosječna žaba’
Ali, dodaje on, najviše od svega zabrinjava sporost koja se može objasniti samoodvraćanjem. ‘Pokušavamo izbjeći Treći svjetski rat’, izvještava New York Times kako često ponavlja predsjednik Joe Biden, privatno i javno. Stoga nije iznenađujuće da, kada druga strana sazna za to, prijeti Trećim svjetskim ratom.
“Dio kašnjenja također se objašnjava vladinom umišljenošću da SAD mogu ‘skuhati žabu’, opskrbljujući Ukrajinu novim oružjem u relativno skromnim količinama, a da pritom ne izazovu veliki ruski odgovor. Vladimir Putin je zao i nedvojbeno je napravio velike pogreške u prosudbi, ali sa sigurnošću se može pretpostaviti da je pametniji od vaše prosječne žabe. On zna što se događa”, piše autor za Atlantic.
Podsekretar za politiku obrane Colin Kahl nedavno je upozorio da se Rusija osjeća “stjeranom u kut”. Ali taj je osjećaj neizbježan kada pokrenete agresijski rat sa svim prednostima nadmoćnog naoružanja i iznenadite te budete poraženi, i ne samo poraženi, nego i poniženi.
Veliki problemi za Rusiju – sa svih strana
Rusija je razbila svoju vojsku u Ukrajini, njezine su se zračne snage pokazale plašljivima i neučinkovitima, a njezina je mornarica izgubila svoj crnomorski admiralski brod i mogla bi čak izgubiti sposobnost djelovanja iz svoje tradicionalne baze Sevastopolja. Ne samo da se pokazalo da su ruske zalihe opreme oštećene korupcijom i da su čak i u najboljem slučaju inferiorne u odnosu na one zapadnih kolega, već su se ruski vojnici u nekim slučajevima pobunili, ili pobjegli s bojnog polja, ili su uopće odbili otići na bojište. Svodi se na novačenje osuđenika za popunjavanje činova.
Ali, ovo je samo početak, navodi Cohen.
“Zapadne sankcije osakatile su velik dio ruske vojne industrije i započele polagani pritisak na ostatak. Ruski prihodi od nafte počeli su opadati jer azijske države traže velike popuste za njezinu kupnju. Putin je odbacio svoj izvoz prirodnog plina u Europu bez osiguravanja alternativnih kupaca. Rusija je izgubila neke od svojih najpametnijih mladih ljudi zbog samoizabranog egzila. U međuvremenu, Kina do sada nije izašla u susret ruskim potrebama i dovela je u pitanje mudrost, pa čak i legitimnost rata svog mlađeg partnera. Moskva bi se uskoro mogla osjećati više kao vazal Pekinga nego kao saveznik. Premijer Narendra Modi iz Indije, zemlje koja je dugo simpatizirala Rusiju, javno ju je ukorio, kao i Kazahstan, koji se očito boji pritiska Moskve poput Ukrajine, koji je Kina jasno dala do znanja da neće prihvatiti. Rusija je morala povući neke od snaga koje su joj dale dominantan položaj u Siriji i Armeniji. Suprotno ruskim očekivanjima, navodno dekadentni zapadni Europljani su se nevjerojatno pripremili da se prilagode kraju ruske opskrbe energijom. Sada je malo vjerojatno da će odustati pod pritiskom”, stoji u Cohenovom tekstu.
‘Pat pozicija bi značila pobjedu Rusije, ali i novi napad za koju godinu’
Još više poniženja čeka Rusiju, kada će njihovi vojnici borbenog garnizona Hersona, na zapadnoj obali rijeke Dnjepar, kojih bi moglo biti čak 20.000, morati pobjeći ili se predati ukrajinskim snagama. Ukrajina ih je zatvorila, uništila im mostove i postupno ugušila njihovu topničku podršku.
Alternativa stjerivanju i ponižavanju Rusije bila bi da Sjedinjene Države i njihovi saveznici zaustave ili smanje svoju pomoć Ukrajini i nametnu pat poziciju. Ali to bi značilo pobjedu Rusije, jer bi i dalje držala više ukrajinskog teritorija nego što je držala 2014. i ostala bi nekažnjena za sveprisutne ratne zločine, uključujući masovna ubojstva.
“Za tri-četiri godine ponovno naoružana Rusija, željna osvete za pretrpljene gubitke i poraze, ponovno će učiniti isto, i to protiv potištene Ukrajine. Kad bi se to dogodilo, bila bi to potpuna katastrofa za američku politiku i zapadnu sigurnost. Takav nametnuti zastoj bio bi duboko nemoralan, ali jednako tako, bio bi duboko glup. Dakle, ovo je doista opasan trenutak, jer će se Putin neizbježno naći ponižen i stjeran u kut i vrlo lako može tražiti način da se obruši. Ali, kao što je rekao general James Wolfe prije juriša na visove Quebeca 1759., rat je opcija poteškoća. Pogreška leži u mišljenju da se može titrirati primjena nasilja kako bi se postigli iznimno precizni rezultati. U onoj mjeri u kojoj Zapad nastavi pokušavati to učiniti, on će samo osigurati više masovnih grobnica poput onih u Buchi i Izjumu, i više vojnika koji leže bez udova ili na odjelima za opekline ukrajinskih vojnih bolnica. Dakle, sada, kao i uvijek, vrijedi Churchillovo opažanje da je hrabrost vrlina koja sve opcije čini mogućima, osobito za vođe borbenog Zapada. Ni sam Zelenskij to nije mogao bolje izraziti”, zaključuje Cohen u svom tekstu u Atlanticu, prenosi Net.hr.
