Iako se već desetljećima ulažu znatni napori da se količina novoproizvedene plastike smanji, a količina plastike dobivena raznim procesima recikliranja značajno poveća, to još uvijek ne ide glatko
Tijekom godina počele su se pojavljivati fotografije i videa ‘Velike pacifičke mrlje smeća’ (The Great Pacific Garbage Patch), prvo na društvenim mrežama, a zatim i u brojnim svjetskim medijima. Većina tog umjetnog otoka sastoji se od plastičnih materijala, zbog čega otok i pluta, uglavnom u sjevernom Pacifiku, iako njegov položaj nije jedinstven.
Iako se procjene njegove površine značajno razlikuju, najčešće se navodi brojka od oko 600.000 četvornih milja, odnosno 1,6 milijuna četvornih kilometara. Ako se ovo područje čini golemim, to je zato što i jest – Otok smeća otprilike je dva i pol puta veći od Francuske, odnosno dvostruko veći od američke savezne države Teksas. Taj je otok toliko velik da je vidljiv sa satelita i s Međunarodne svemirske postaje (ISS), a američka svemirska agencija NASA čak je razvila posebne algoritme i tehnike za praćenje njegovog kretanja u Pacifiku.
‘Otok’ plastike pluta već desetljećima
Naša novinarka Katarina Dimitrijević Hrnjkaš razgovarala je s oceanografom i kapetanom broda Charlesom J. Mooreom koji je bio prvi koji je još 1997. primijetio tu golemu količinu otpada u Pacifiku i prvi koji je zazvonio crvenim alarmnom.
Bilo je to kada se vraćao južnu Kaliforniju nakon završetka jedriličarske utruke Transpac Los Angeles-to-Hawaii Transpac, on i njegova posada zapazili su smeće koje pluta u sjevernom Pacifiku vrtlogu, jednoj od najudaljenijih regija oceana. Napisao je članke o razmjerima ovog smeća i utjecaju na morski život, što je izazvalo značajnu pozornost u medijima.
“Dok sam s palube promatrao površinu onoga što je trebalo biti netaknuti ocean”, kasnije je napisao Moore u eseju za Prirodoslovlje, “bio sam suočen, koliko je oko sezalo, s prizorom plastike. Činilo se nevjerojatnim, ali nikad nisam pronašao jasno mjesto. U tjednu koji je bio potreban da se prijeđe suptropski vrh, bez obzira u koje doba dana pogledao, plastični ostaci plutali su posvuda: boce, čepovi za boce, omoti, fragmenti”, naveo je kapetan Moore
Mooreov oceanografski kolega nazvao je ovo plutajuće smetlište “Velikim pacifičkim otpadom”, i unatoč Mooreovim nastojanjima da predloži različite metafore – “vrtoglava kanalizacija”, “superput smeća” koji povezuje dva “groblja smeća” – “otpad za smeće” čini se da se “zalijepilo”.
Juha plutajuće plastike
Prošle su dvije godine i ovaj oceanograf vratio se na isto mjesto. Ovaj put naoružan vagama, mjernim uređajima, svom silom znanstvenog oruđa. Zagrabio je more i ono što je znanstvenim metodama tada potvrdio, ostat će zapisano u povijest – “netaknuti” Pacifik bio je ništa drugo nego plastična juha u kojoj je višestruko više plastike nego zooplanktona na kojem počiva živi svijet oceana.
Nošena strujama oceana, sabijena u vrtlogu mora, plutajuće je to prostranstvo odbačene plastike, koja se saprala s kopna ili bacila s brodova. I onda desetljećima šibana vjetrom, opaljena suncem i drobljena morskim strujama i tako sve dok komadići nisu postali mali, razmrvljeni, nezainteresiranom promatraču skoro nevidljivi. Plutajuća je to plastična masa koja se neprestano širi pa opet sabija.
Ispričao je našoj novinarki kako je izgledao trenutak kad je otkrio plutajuću plastiku:
” Konstantno sam gledao neobičnu situaciju. Nisam mogao doći na palubu, a da nisam vidio ostatke materijala, koje je čovjek ostavio, dan za danom. Nije to bio otok smeća, niti kakva zakrpa. Iluzija je to koju su stvorili mediji. Ali ja sam mornar, smatram se morskim sisavcem i odrastao sam surfajući, plivajući i roneći u moru, ponekad sam više vremena bio u vodi nego morski lav. I smetalo me što u najudaljenijem i najnedostupnijem dijelu oceana nisam mogao izbjeći naše smeće. Tek nakon dvije godine, kad sam ponio znanstvenu opremu za uzimanje uzoraka, počeo sam viđati tu makroplastiku te sam shvatio razinu kontaminacije i koliko je to tamo ozbiljno. Kad smo analizirali svoje podatke, doznali smo da na kilogram zooplanktona ima šest kilograma plastike.”
Tada je našoj novinarki podijelio zlosutne misli: “Plastika je čvrsti oblik nafte. Imamo naftu u tekućem obliku, potom ugljen i naftu u sintetičkom obliku, a to je plastika. Živimo u plastičnoj eri i to je najčešći materijal s kojim smo u kontaktu svaki dan. Plastika kreira krizu koja se pogoršava. Nema smisla govoriti da imamo deset godina vremena kako bismo doveli stanje pod kontrolu. Situacija je potpuno izvan kontrole i tako izgleda bliska budućnost koju trenutačno možemo predvidjeti”.
Ovime je šokirao oceanografe jer je nadmašio sva njihova očekivanja razine zagađenja. Bio je istraživač koji je donio najcrnje vijesti. Ocean je postao ništa drugo nego plutajuća plastična smjesa.
Oceani kao juhe od plastike
“Tada smo shvatili da je to stvarna plastična juha, tada se i skovao taj naziv te imam nešto zasluge za taj termin”, rekao je Moore i dodao da njegovo otkriće nije došlo kao “a-ha” efekt, kao neka velika spoznaja koja ga je udarila u glavu i zbog koje je viknuo “heureka”. Spoznaja je polako rasla i tek kada je kao znanstvenik “izmjerio” plastiku u oceanu, shvatio je koliko je problem velik.
No, za one ipak željne dramatičnijih prizora tu je video kapetana Moora dok stoji na onome što je nazvao “mreže duhova”. Plutajući otoci zapetljanih mreža, konopaca i bova koje nekontrolirano plutaju Pacifikom i neumorno love ribu bez čovjeka. Takvi otoci ničijih mreža naročito su se pojavili 2011. nakon razornog tsunamija u Japanu.
“Ti otoci imaju brda, podvodne strukture. Ispod njih je mauzolej mrtvih riba jer mreža i dalje lovi. To je i dom stotina riba koje ispod nje plivaju te drugih životinja kojima je ona dom. U Pacifiku ništa nije fiksirano, statično, osim našeg smeća”, dramatično je rekao u jednom od svojih videa.
Cijeli razgovor s kapetanom Moorom možete pročitati OVDJE.
Rješenje u drastičnom smanjenju korištenja plastike
Znanstvenici i aktivisti slažu se u jednom – jedino rješenje za smanjenje onečišćenja okoliša mikroplastikom leži u drastično smanjenoj upotrebi svih vrsta plastike. To je, naravno, znatno lakše reći nego učiniti, budući da plastiku u svojim različitim oblicima koristi oko dvije trećine svih industrija u svijetu, a oko polovice ukupno proizvedene plastike za jednokratnu je upotrebu.
Iako se već desetljećima ulažu značajni napori da se količina novoproizvedene plastike smanji, a količina plastike dobivena raznim procesima recikliranja znatno poveća, to još uvijek ne ide glatko. Jedan od razloga je taj što je plastika iz reciklažnih pogona uglavnom ‘miješana’, a iako je (ponovno) iskoristiva za jednokratnu upotrebu, njezina svojstva nisu dovoljno dobra za korištenje u automobilskoj ili elektroničkoj industriji.
Drugi je oblik onečišćenja mikroplastikom sve veća industrijska uporaba takozvanih ‘3D printera’, koji zagrijavanjem plastike u obliku žice ili granula ‘ispisuju’ nove objekte. Ipak, daleko najveća količina mikroplastike dolazi iz pakiranja hrane (PFP, Plastic Food Packaging). Samo u SAD-u godišnje se stvori najmanje 80 milijuna tona ove vrste plastičnog otpada koji završi na odlagalištima, a dio u vodotocima.
Američki nacionalni centar za biotehnologiju (NCBI) u svom istraživanju navodi kako mikroplastika utječe na ljudsko zdravlje na nekoliko načina. Prvi je toksični utjecaj na reproduktivno zdravlje, zatim promjene u ljudskom metabolizmu i kancerogeni utjecaj. Također, kada mikroplastika uđe u ljudsko tijelo hranom ili vodom, može biti toksična za živčani sustav pa poslije utjecati i na neurološke procese i povećanu razinu stresa.
Prošle je godine Europska unija usvojila sveobuhvatni sporazum o smanjenju uporabe kemijskih proizvoda, kao i svih vrsta plastike pod nazivom ‘REACH’. Glavni ciljevi ovog skupa propisa su smanjenje uporabe granuliranih organskih polimera manjih od pet milimetara u širokom rasponu industrija i proizvoda: proizvodi od gume, igračke, kozmetika, gnojiva, lijekovi i medicinska pomagala, deterdženti i industrijski omekšivači.
EU predviđa 30-postotno smanjenje uporabe takvih proizvoda do kraja desetljeća, ali nije sigurno da će se taj cilj postići, ponajprije zbog velikog uvoza proizvoda koji sadrže plastiku iz Kine, Bangladeša i drugih azijskih zemalja, prenosi Danas.hr.