Sjećate se SF filmova u kojima ljude umjesto obilnih obroka zasiti tabletica? Na putu smo da nam takva energija bude dovoljna. Kinezi već krivotvore hranu. Riža je plastika, a pred jajima koja serviraju, i kokoš bi pobjegla
Možda je riža, a možda i plastika. Sve češće krivotvorenje hrane iznad svega stavlja nekoliko upitnika. Kako takvu hranu prepoznati? Je li opasna? Istražujemo postoji li mogućnost da je prehrambenim krivotvorinama zaražena i Hrvatska.
Krivotvorine najčešće dolaze od kineskih mutikaša.
“Oblikuju rižu od škrobnih ostataka, tako da riža je opet tehnološki pripravak. To je krivotvorenje, ali u Kini se krivotvore i jaja i puno toga, tako da razlika između Europe i drugih zemalja svijeta je u tome što Europa ima bolje kontrolirane i tehnološke procese i proizvode koji idu na tržište, ali po meni ne dovoljno”, kaže Marijan Katalenić iz Odsjeka za aditive HZJZ-a.
Krivotvorenje jaja – gotovo pa ne možemo vjerovati da to netko radi. No možemo odahnuti! Krivotvorena hrana teško će dospijeti na hrvatsko tržište, jer Europska unija ima stroge zakone. No pokušaji postoje. Tako barem kažu statistike.
“Na prvom mjestu je mikrobiološko neodgovaranje, onda pesticidi, onda mikotoksini, teški metali. I tada ulazimo još u krivotvorenje hrane, u loše deklariranje”, dodaje Katalenić.
Takozvana plastična riža u sebi ima smolu, stoga je možemo prepoznati i kod kuće. Ako kuhanjem ne postaje mekša to je znak da je krivotvorena.
Prostor da se slični proizvodi provuku i na naše tržište daje loše deklariranje. Na mnogim proizvodima piše gdje su pakirani, ali ne i gdje su proizvedeni. Ako piše tko je proizvođač, ne znači da je namirnica stiže baš od tog proizvođača.
“Tu vrijedi pravilo da nije potrebno navesti zemlju podrijetla, osim ako taj proizvod stvara nekakvu zabludu vezanu za podrijetlo, tada je potrebno. I zato zapravo većina potrošača napiše proizvedeno u Republici Hrvatskoj ili u EU, a zapravo ne znamo otkud je potekao takav proizvod”, kaže odvjetnica Dijana Kladar.
Ipak, s mesom su stvari jasno postavljene. Ono na sebi mora imati istaknutu zemlju podrijetla.
“U takvim situacijama potrošač je svakako neinformiran. On ne zna otkuda je potekla neka hrana, neki proizvod, a potrošač bi trebao biti informiran i znati proizvođača tog proizvoda”, dodaje Kladar.
Kupac ima pravo znati. Ako postoje bilo kakve sumnje može se obratiti proizvođaču i zatražiti odgovore na pitanja koja ga zanimaju. Utjeha dolazi iz pravnih krugova. Uredbe Europske unije bit će dodatno postrožene, jer ljudi su sve osvješteniji i traže odgovore.
Ida Balen