”Kad osjetite da od ovakve šake brašna napravite jedan gotovi proizvod koji je tako krasnog mirisa i okusa, vi se zaljubite u taj posao’’
400.000 tona vrhunskog hrvatskog žita svake godine odlazi van zemlje. No ne i pšenica koju proizvodi obitelj Lović iz Bebrine pored Slavonskog Broda. Pšenica koju su sami posijali i požnjeli završava u kruhu kojeg sami peku, javlja RTL. “Kad vi uđete u pekaru, kad osjetite taj miris, kad osjetite da od ovakve šake brašna napravite jedan gotovi proizvod koji je tako krasnog mirisa i okusa, vi se zaljubite u taj posao. I to je ono što me privuklo kod pekarstva. Kad sam vidio da svojim rukama mogu stvoriti hranu i novac za svoju obitelj”, rekao je za RTL pekar Kruno Lovrić.
Ovaj 19-godišnjak nije se obeshrabrio ni kad je vidio s kakvim se problemima bori njegov otac Jakša, koji je posao i pokrenuo. Upogonio je jedan od rijetkih malih mlinova koji u ovoj županiji još rade. Umjesto da pšenicu jeftino prodaju Talijanima da od nje naprave svoju brendiranu tjesteninu, Lovrići su odlučili sve od početka do kraja raditi sami.
“Svaki kilogram pšenice prerađene u Hrvatskoj je daleko više vrednovan. Imat ćemo u tom slučaju više zaposlenih, veće plaće, bolje zdravstvo i školstvo, pa vjerojatno i veće mirovine. Sirovinu prodavat je sigurno najlošije opcija, a imamo kvalitetnu sirovinu”, kazao je vlasnik pekare Jakša Lovrić.
Svoje proizvode prodaju u svojim malim pekarnicama. I kao takvi s potpuno zaokruženim lancem od uzgoja preko obrade do prodaje jako su rijetka vrsta u maloj zemlji u kojoj se masovno kupuje kruh iz trgovačkih lanaca uvezen izvana. Nije to bez razloga. Potrošači žele uvijek topli kruh, a onaj napola ispečen i nakon toga zamrznut brzo se dovrši i začas je na polici topao i mirišljav. Miris u centrima lako začara mozak kupca da ne razmišlja o malo široj slici.
“Svaki peti pekarski kruh, odnosno pekarski proizvod je iz uvoza. Bude li se trend nastavio ovako, odnosno ne budemo li našli načina da ga barem zaustavimo, bojim se da ćemo imati sve manje potrebe za domaćom pšenicom. Bojim se da ćemo sve više jesti uvoznog kruha, a da će naša polja biti jeftina sirovinska baza za druge zemlje”, kazala je Nada Barišić iz Žitozajednice.
Uvoz pekarskih proizvoda strelovito raste. Samo lani skočio je za 15%. Domaći proizvođači tvrde kako takav kruh ne može poput njihova tri dana držati svježinu. “Ne prepoznaju. Vidite da su trgovački centri puni jeftinih pekarskih proizvoda. Kruh od tri kune, mi to ne možemo proizvesti. Mi ne možemo proizvesti kruh od tri kune koji je zamrznut, kojega tamo peku, a napravljen je tko zna kad”, kaže Kruno Lovrić.
Darinko Bago, predsjednik udruge Hrvatski izvoznici, pojašnjava mi kako u ovoj priči nisu krivi samo potrošači. “Tu bih rekao da je odgovornost velikih trgovačkih lanaca koji maksimiraju svoju dobit tako da iz jednog centra uvoze smrznute proizvode i uvoze ih, pri čemu gase domaća radna mjesta. Ali to je mikrobitka koju bi trebala voditi lokalna uprava i samouprava da na to ukaže… Ako se vama počinju iznenada zatvarati pekarnice i drugi mali dućani gdje radi po nekoliko ljudi, onda se morate pitati zašto se to dešava”, kazao je predsjednik udruge Hrvatski izvoznici Darinko Bago.
Problem s konkurentnosti
Izvozimo sirovo, uvozimo prerađeno. To je prava slika strukture hrvatske trgovinske razmjene. Na nekonkurentnost proizvodnje, osobito u poljoprivredno-prehrambenom sektoru ukazuju i stručnjaci iz konzultantske tvrtke SMARTER, koji detaljno iščitavaju brojke preko kojih mnogi olako prelaze.
“Mi pretežno izvozimo proizvode niže dodane vrijednosti, a to su žitarice, uljarice, naročito soja, suncokret, uljana repica, pa nakon toga ribe, koja je jedan od naših najznačajnijih proizvoda, a puno manje izvozimo proizvode koji imaju višu dodanu vrijednost, odnosno one koji su prošli više stupanja obrade. Tu se vidi da imamo problem s konkurentnosti”, rekla je konzultantica tvrtke SMARTER Zvjezdana Blažić.
Koliko se na sirovini manje zaradi nego kad je se obradi i zatim proda, zorno pokazuje primjer izvoza žita. “Mi govorimo da gotovo pola naše godišnje proizvodnje žita, oko 400.000 tona izvozimo, gdje vrijednost ide oko 100 milijuna eura. U isto vrijeme mi uvezemo oko osamdesetak tisuća tona kruha i raznih pekarskih proizvoda da bismo za to potrošili preko 120 milijuna eura… Jako je velika razlika. Ta dodana vrijednost je jako velika već u prvoj fazi obrade”, kaže Blažić.
Koje sve sirovine izvozimo, koliko milijuna dodane vrijednosti gubimo te tko je ipak uspio preokrenuti trend i kvalitetnu sirovinu pretvorio u kvalitetan i skup proizvod za izvoz, pogledajte u priči Darija Todorovića za RTL.
Vijesti.hr
