
‘Mi zadnjih dana, najprije, nismo imali što jesti. Nisu imali za jesti ranjenici u bolnici, a kamoli borci’
Branitelji Vukovara možda nisu imali dovoljno oružja, ali su imali važan motiv – obraniti svoj dom i svoj grad. RTL-ova reporterka Kristina Čirjak javila se s memorijalnog groblja u Vukovaru gdje je razgovarala s Ivicom Arbanasom, prvi zapovjednikom obrane Vukovara, čije su zapovijedi bile ključne u obrani do samog kraja.
Koje su bile najkritičnije točke tijekom tromjesečne obrane Vukovara?
Čitavi Vukovar je bio u opsadi, ali ako bi izdvajao kritične točke, rekao bih stari grad, Borovo naselje… No, ne možete ne spomenuti Bogdanovce – padom Bogdanovaca nastaje kaos, padom Lužca… U jednom momentu sve postaje kritično i teško, ali izdvajanjem Sajmišta, gdje su se događale pješačke borbe i nešto tenkovskih, i Borovo naselje – ulazak neprijatelja od strane Osijeka, i s ove strane Negoslavaca – to su dvije jako teške točke.
Kako su izgledali ti zadnji dani obrane grada?
Mi zadnjih dana, najprije, nismo imali što jesti. Nisu imali za jesti ranjenici u bolnici, a kamoli borci. Nije bilo sredstava, nije bilo opreme, mnoštvo mrtvih, mnoštvo ranjenih, pucalo se sa svih pravaca. Znali smo mi već nakon 13.10. kad je pokušan proboj prema Vukovaru da neće biti dobro. Kad se umiješala međunarodna zajednica i organizirala humanitarni povoj da izvuku ranjenike iz bolnice, ali nažalost mi smo se nadali da će biti snage za proboj prema Vukovaru, ali smo znali da je samo pitanje dana kada će doći kraju.
Vodili ste postrojbu koju su činili mladi ljudi, dobrovoljci – koliko je to bilo teško, kad se većina njih zapravo prvi put susrela s oružjem?
Od 15.8. postajem zapovjednik 4. bojne 3. brigade, koja je u konačnici brojila 306 ljudi. U bitci za Vukovar izgubili smo 86 naših dragovoljaca, momaka – najjače postrojbe koja je činila temelj obrane Vukovara štiteći glavne pravce, glavne objekte – zbog njih ja dolazim tu. Nisam tu svaki dan, ali tu sam i zbog živih. Samo nas 15 od 306 nismo teško stradali niti bili u logoru. Zbog tih ljudi sam tu, da se prisjetimo njih. Pa koji zapovjednik ne bih htio imati takvu postrojbu.
S nama je i Vaš zamjenik Pero Perić, kakva Vas sjećanja vežu za ta vremena. Prije ovog razgovora smo pričali i žalili smo se na kišu – ali vi ste rekli da Vama ništa ne smeta jer ste sve prošli.
Normalno da smo sve prošli. Samim time kad se sjetim – samo se vratim u 91. godinu kada smo preuzeli zapovijedanje obrane grada Vukovara. Naše snage broje 1854 čovjeka, a oko nas ima 15 do 18 tisuća JNA vojnika – što četnika, što srpskih dragovoljaca. Znate li kakva je to sila? Njih 10 puta više ima, a mi smo uspjeli što smo uspjeli organizirati, i u tom periodu smo uspjeli prva tri zrakoplova JNA strušiti, četvrti oštetiti i uništiti 13 oklopnih sredstava. Mi u tom periodu nismo imali puno naoružanja nego smo se snalazili kako možemo. Išli smo više mozgom. Pokušavali smo da ih jednostavno uplašimo, kao da smo naoružanim ne znam ni ja čime, a mi nismo imali dovoljno metaka. Oni su imali više granata nego mi metaka.
Rekli ste mi da Vas posebno boli što nema informacija o 1700 nestalih hrvatskih branitelja.
Ja se pokušavam staviti u te obitelji koje su izgubile svoje najmilije i koji nemaju gdje zapaliti svijeću. Zato se nadam da će nagodinu, ova promjena vlasti koja se dogodila u Srbiji, da će nam oni otvoriti arhive da nađemo – da svaka majka, da svako dijete ima gdje zapaliti svijeću svom ocu, svojoj mami – da se više to raščisti. Ja mogu oprostiti, ali zaboraviti neću nikad!
Jeste li zadovoljni smjerom kojim ide Hrvatska? Jeste li se za ovakvu Hrvatsku borili prije 35 godina?
Mi smo još uvijek država u razvoju. Nama je neprijatelj nanio toliko zla i toliko štete da je to nemjerljivo. Hrvatska država je izgradila koliko je uspjela izgradili, i gradi se i nadajmo se da će što bolje biti. Nadam se u konačnici da će mladi ljudi preuzeti vođenje ove države i da ćemo onda još bolje živjeti. I da će oni preuzeti kako bi nam svima bilo bolje, piše Net.hr.







