RTL Danas prikazuje posebno izdanje emisije posvećeno Danu sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Danu sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje
Hrvatska se prisjeća jedne od najtežih tragedija svoje novije povijesti – 35. godišnjice sloma obrane grada Vukovara i stradanja stanovnika koje je poslije uslijedilo.
U sklopu posebne emisije “Sjećanje na žrtve Domovinskog rata – 35 godina poslije”, reporteri RTL-a Danas uživo se javljaju s mnogih lokacija od Vukovara do Škabrnje, a u studiju gostuje reporter i autor “Dosjea Jarak” Andrija Jarak, koji je u to vrijeme bio hrvatski branitelj.
Malo sam te gledao tu sa strane tijekom emisije, s puno emocija si proživljavao što su govorili. Što za tebe znači ovaj današnji dan?
Bez ikakve dvojbe, ovo je najtužniji dan u hrvatskoj povijesti jer je nakon 87 dana pao Grad Heroj, jer su se tamo dogodili nezamislivi zločini. Naravno da mi je teško kada čujem što govori Samuraj, kada sam vidio Katu Zadro koja nažalost jedva hoda i kada vidim nesretne žene koje traže svoje najmilije. Kad sam vidio ove divne medicinske sestre, od Zorice Gregurić preko gospođe Marije, koje sve osobno poznajem, naravno da ti je teško.
Onda vidim ovog zločinca Šljivančanina koji je, čini mi se, dobio pet godina zatvora za sva zlodjela pa mi dođe muka odnosno, proradi mi PTSP iskreno.
Ali ovo je jedan veliki dan u našoj povijesti i ono što me veseli je da je preko 100 tisuća ljudi u Vukovaru, veseli me da je toliko mladih ljudi u Vukovaru. Veseli me da se iz cijele Hrvatske ljudi tamo dolaze pokloniti i ono što ti nitko neće reći, ja ću sada reći: dok je razgovarala sada naša Dajana sa Ćipom, iza si vidio onu ogromnu kolonu u kojoj su Bad Blue Boysi, Torcida, Tornado i sve ostale navijačke skupine – znači, jedino mjesto u Hrvatskoj gdje može doći njih par tisuća i gdje nitko nikoga neće krivo pogledati je Vukovar.
Ja sam 15-16 godina izvještavao od tamo i uvijek sam se pitao: ‘Bože, je li ovo moguće, zašto tako nije u svakodnevnom životu?’ Vukovar je jedan koloplet emocija koje je nemoguće objasniti u jednoj rečenici. To je zločin bez presedana, pitanje je koliko je uopće kažnjen taj zločin. Vidimo ovog koji govori ‘Vukovar mora pasti’, Šljivančanin je dobio pet godina, notorni Miroslav Rajić je dobio malu kaznu, Šešelja, Arkana da ne spominjem. To su zlikovci koji su orgijali nad tim nesretnim civilima i radili to što su radili i na kraju se nije dogodilo.
Međutim, Vukovar je opstao. Obljetnica u Kninu, obljetnica u Okučanima bude-ne bude međutim, Vukovar je rekao bih postao jedan svehrvatski brend i Vukovar je nešto što nitko nikad neće moći osporiti u ovoj državi i to mi je silno drago, to me silno veseli, da je tomu tako.
‘Pogledaj tog Šljivančanina’
Teško je ostati ravnodušan na snimke iz Vukovara…
Pogledaj ti tog Šljivančanina, pogledaj tu staturu, kako on prijeti s tim svojim prstom. Pogledaj te spodobe pijane, koje maltretiraju jadne žene. Tu nema oprosta, nema zaborava. Nikad se ne smije zaboraviti. Htio sam reći ovu stvar – 16, 17 godina sam izvještavao iz Vukovara i uvijek sam se trudio u prvi plan staviti žrtvu i važnost tog dana. Veseli me da danas nitko ne priča kako su se pozdravili predsjednik i premijer, jesu li se krivo pogledali, nasmiješili.
Bila je to ranije tema…
“2013. su bile dvije kolone, to je valjda jedan od najtežih dana u mom života. Mislio sam da ćeš umrijeti od muke. To ne treba nikome, tada je mislim bilo 150.000 ljudi. Idemo okrenuti kamere prema žrtvama, ne pričati o tome tko je koga kako pozdravio.
Kako ste vi iz dubrovačkog područja gledali na situaciju na istoku zemlje
Dubrovnik je 18. studenog 1991. bio na korak do pada. Bili smo samo na Srđu, sve ostalo su držali oni – more, kopno i zrak. Vukovarska tragedija i nama je bila tragedija. Tada smo imali agregate, nije bilo struje, pa se nije moglo toliko gledati. Svi pamtimo Sinišu Glavaševiću, velikog čovjeka. Svi pamtimo kako je to bilo teško. Tada smo i sami bili u teškoj nevolji, cijela Hrvatska se drmala, i Zadar i Šibenik. Sve je bilo upitni, jer su zlikovci tada bili najjači. Uspjeli smo se obraniti, drago mi je da je opstala veličanstvena uspomena na Vukovar i ulogu Grada Heroja.
Potraga za nestalima
Traga se još za 1725 nestalih. Andrija, može li rat uopće završiti dok se ta stvar ne riješi?
Ne može, ne može nažalost. Previše je majki i očeva umrlo koji su tražili i čekali informacije o svojim najmilijima i nema završetka dok se to ne dogodi. Tu jedino možeš apelirati na savjest ljudi koji nešto znaju. Kad smo radili Dosje Jarak o jednom nestalom vukovarskom branitelju, gospodinu Horvatu, dok smo snimali, dogodilo se da su pronašli jednu masovnu grobnicu u kojoj je bilo desetak ljudi. Znači, jedno je apelirati na savjest onih ljudi koji znaju gdje su te masovne grobnice – da kažu, da olakšaju sebi i anonimno, ali da i te žrtve nađu svoj mir – i da napokon obitelji mogu negdje otići i položiti cvijeće, zapaliti svijeće. Bez toga nema ništa.
Je li problem u tome što ako se dozna gdje, da će se doznati i tko je to učinio? I koliko bi to obiteljima značilo?
Obiteljima bi značilo sve. Ali ako možeš nešto anonimno prijaviti bez da ugroziš sebe i svoju obitelj, ako imaš neka neposredna saznanja, onda bi bilo i ljudski pošteno moralno i zakonski reći ono što znaš: ‘Ja znam da je neka masovna grobnica tamo i tamo, da se tamo nalaze ljudi i da je zločin počinio taj i taj’. Bez ikakvog razmišljanja bi ti ljudi morali to napraviti kako bi se doznala puna istina. Ponavljam, bez toga nema ničega.
Nadamo se da će država i dalje raditi na tome…
Puno se očekuje od nove vlasti u Beogradu. Ja isto puno očekujem. Stvarno se nadam da je došlo vrijeme da se otvore neki arhivi pod cijenu da u tim arhivima i u tim dosjeima piše nešto što možda nije ugodno nekome u Hrvatskoj. Dakle, nemojmo isključiti mogućnost da će možda u tim dosjeima koji se otvore biti nešto što će biti vrlo vrlo neugodno, rekao bih i bolno, za neke poznate ljude u Hrvatskoj, ali pod cijenu toga žrtva je žrtva – žrtva je iznad svega.
Ja se nadam da će nova vlast u Srbiji ipak surađivati, biti kooperativna, otvoriti te arhive da se napokon dozna puna istina.
Da, koliko je to na vlasti u Srbiji toliko i mi sami trebamo..
Apsolutno.
‘Uvijek se sjetimo grozne snimke iz zadarske bolnice’
Vidjeli smo danas, u Vukovaru mnogi mladi koji se tada nisu niti rodili. Što misliš da bi današnji mladi trebali znati o ratnom Vukovaru, ali i ljudima koji su ga branili?
Mislim da u životu sve kreće iz kuće i da mlade ljudi trebaju roditelji podučiti i reći im što se dogodilo u cijeloj Hrvatskoj, ne samo u Vukovaru, naravno, s naglaskom na Vukovar. Tu je i naš školski sustav koji bi jednako tako trebao. Spomenuo sam maloprije odluku da tamo idu učenici osmog razreda.
Dakle, sve kreće iz kuće uz potporu školskog sustava. Mora se prenositi ta istina jer, maloprije sam ti rekao: ako ne pričamo, zaboravit će se, a ako se zaboravi, ponovit će se. Ali, ključno je da ti roditelji kažu što je bilo jer se tad nisi ni rodio, a da kasnije kroz odrastanje ti to jednako prenosiš i na svoju djecu. Znamo kako neki drugi narodi po više desetljeća – po 70, 80, 100 godina – pričaju o svojim žrtvama i svojim tragedijama i uvijek sam, moram priznati, bio nekako ljubomoran i neku zavist osjetio: zbog čega mi nismo takvi?
Da, mada moram priznati, jučer nakon posla, nakon emisije u 21 sat, ja sam sa svojom djecom išao u Vukovarsku ulicu tu u Zagrebu, zaista sam vidio mnoge roditelje s malom djecom kako također pale svijeće i znaju dosta o Vukovaru: što je Vukovar i što je bilo tada.
Voli svoje, poštuj tuđe. Nikome ne može smetati to da ti odeš sa svojom djecom i zapališ svijeću. Kome to može smetati? Voliš svoje, poštuješ svoje, poštuješ žrtve, pritom nikoga ne mrziš. Nažalost, mi smo često u zamci: kad kažeš da voliš svoje, da ti netko imputira da nekoga mrziš. Ne, ne mrziš, ali poštuješ svoje.
Meni je, rekao sam ti, na početku ove emisije, Vukovar najtužniji dan koji sam ikad doživio u svom životu. To je majka svih hrvatskih tragedija i dok sam živ, dok dišem, ću pisati i govoriti o tome. Mislim da svi ljudi u Hrvatskoj moraju biti ponosni na žrtvu Vukovara – osobito mi koji smo suvremenici, koji smo živjeli u tom dobu i znamo što se tamo događalo – njegovati, čuvati i baštiniti tu uspomenu na jednu veličanstvenu borbu jednog malog ponosnog naroda za svoju slobodu – krvavo plaćenu borbu, mi smo to krvavo platili. Nama nitko nije poklonio niti jedan sok niti sendvič, a kamoli državu.
Naravno, tu nije samo Vukovar – i ti si spominjao – tu je naravno i žrtva Škabrnje gdje se također dogodio veliki zločin i ne smije pasti u sjenu Vukovara.
Uvijek se sjetimo onog groznog snimka iz dvorišta zadarske bolnice gdje, čini mi se, stoji 35 ljesova prekrivenih hrvatskim zastavama. To je jedna od onih slika koja me prati cijeli život. Naravno da je Škabrnja možda nesvjesno u sjeni Vukovara, ali to je isto jedna herojska priča.
‘Hrvati su mali i ponosan narod koji se nikad ne predaje’
Što bi ljudi trebali ponijeti sa sobom iz Vukovara i Škabrnje? Kako ići dalje?
Hrvati su mali i ponosan narod koji se nikad ne predaje. To je zaključak i Vukovara i Škabrnje. Posvađani smo, razdvojeni, svađamo se zbog gluposti. Zbog šnicle ubijemo tele. Ali smo mali, ponosni, ne predajemo se, tvrdi smo. To bi tako trebalo biti. Nadam se da je Vukovar prilika da takvi dani budu putokaz kako se ponašati, smanjiti mržnju, netrpeljivost.
Gledao sam policijsko izvješće – niti jedan incident nije zabilježen. U Vukovaru je bilo 100.000 ljudi. To je Hrvatska kakvu svi hoćemo – ponosna, s puno pijeteta, ali jednako tako pristojna, država dijaloga, u kojoj se ne optužujemo na prvu loptu. Mali i ponosni.
Spomenuo si ključnu riječ – zajedništvo. Vidjeli smo političare svih stranaka, navijačke skupine…
Bilo gdje da se ti navijači sretnu, nažalost, trebalo bi ATJ izaći na teren, naučila nas je recentna povijest. Ali sve se može kad se hoće. Važno je naglasiti, ovo je bila veličanstvena obljetnica, međutim, ima jedna realna opasnost – Vukovar ne smije postati grad muzej, mauzolej. U Vukovaru žive mladi ljudi, nove generacije. Vukovar treba pomoć. Izgradnja stadiona, koji nosi naziv “12 Hrvatskih redarstvenika”, je prekrasna. Stvarno, tko može pomoći, neka pomogne, jer je to pet eura uloženih na pravo mjesto.
Ima puno u ovoj državi gospodarstvenika, uspješnih poduzetnika, kojima je ova Hrvatska jako puno dala. Neki od njih su mogli, a nisu bili u ratu. Neki su rođeni poslije rata. Pa pogotovo ovi koji su mogli, a nisu bili u ratu, bi mogli malo pomoći Grad Heroj kao znak zahvale za sve što im je ova lijepa zemlja dala.
Vukovar nam može svima biti putokaz, samo ne smijemo riskirati da grad dovedemo u poziciju muzeja i da plačemo i naridamo za njim. Jer je Vukovar prekrasni grad s lijepim šetnicama, puno zelenila, mladih, pametnih, sposobnih ljudi. Samo im trebamo dati priliku. Moj apel je da ako se može, da se pomogne što više da ti mladi ljudi tamo i ostanu. Ponosan i sretan sam što je još jedna obljetnica prošla kako treba proći.







