Ruski predsjednik isticao je kako mora krenuti u ‘operaciju’ u Ukrajini zbog širenja NATO-a prema Rusiji, a danas bi mu taj savez preko Finske mogao stići na granice
Rat Vladimira Putina u Ukrajini pokazao se velikim ruskim fijaskom na najmanje dvije razine, piše Filip Raunić za Net.hr.
Prvo, izvještaji s terena djeluju katastrofalno za rusku vojsku. Prema prvotnom planu ruske su trupe u roku od 72 sata trebale umarširati u Kijev, smijeniti Zelenskog i postaviti vlast koja će voditi neku novu prorusku Ukrajinu.
Prvotni plan se više niti ne spominje
Taj se plan više niti ne spominje, a niti operacija B – zauzimanje Donbasa i spajanje Krima s područjima koji ga okružuju Rusima – ne ide dobro. Gubici su veliki, napredovanje sporo, a prema izvještajima koje treba uzeti s velikom rezervom, niti Putinova pozicija u Rusiji više nije tako neupitna kao što je bila prije početka invazije.
Druga razina na kojoj je Putinov rat katastrofa i za Rusiju jest ona geopolitička. Ruska retorika prije početka sukoba izgledala je otprilike ovako: NATO se stalno širi prema nama, premda nam je obećao da neće, a Ukrajina je naša crvena linija, ona ne smije ući u NATO (precizno je ovdje govoriti o obećanjima i dokumentima ne sasvim službenog karaktera – zapadni dužnosnici navodno desetljećima govore ruskima da se NATO neće širiti, ali takvog obvezujućeg ugovora nema).
No, ulazak Ukrajine u NATO uopće nije niti bio na stolu i malo je vjerojatno da bi se takva opcija realizirala za vrijeme Putinova života. Sada, nakon početka rata, Finska i Švedska odlučile su krenuti prema NATO-u, pa će tako Rusija na svojim granicama dobiti Savez zbog kojeg je, deklarativno, pokrenula invaziju na Ukrajinu. Putin je, dakle, želeći spriječiti nešto što se uopće ne događa (ulazak Ukrajine u NATO), doveo NATO na svoje granice, ulaskom Finske i Švedske.
Ništa bez Amerike
Sjevernoatlantski savez osnova je sigurnosti današnjeg (zapadnog) svijeta. Nastao je nakon Drugog svjetskog rata kada su vodeću ulogu u Savezu preuzele Sjedinjene Države. Naravno, zadržale su je do danas – ovih je dana jasno kako je europska sigurnost čvrsto vezana uz Ameriku, a kako su pokušaji predsjednika Macrona o neovisnoj europskoj sigurnosnoj arhitekturi tek želja koja na kratki rok nije ostvariva.
Nakon sloma Sovjetskog Saveza, 14 zemalja istočne Europe primljeno je u NATO, od kojih četiri graniče s Rusijom. Sve to ljuti Putina koji se poziva na neke davne dogovore i sastanke na vrhu. Što se na tim sastancima dogodilo, ipak je prečesto na ‘majke mi’, odnosno zapadni dužnosnici koji su nazočili sastancima tvrde da nisu ništa obećali, a Rusi se kunu da su čuli obećanje kako se NATO neće širiti prema istoku.
Obećanje – Putinu radovanje
Tako je, primjerice, američki ministar vanjskih poslova James A. Baker 9. veljače 1990. godine obećao sovjetskom lideru Mihailu Gorbačovu kako se NATO neće prošiti na teritorij Istočne Njemačke, niti na druge zemlje u blizini Rusije. Gostujući u Net.hr-ovu studiju, vanjskopolitički analitičar Branimir Vidmarović ovu je situaciju analizirao riječima:
“Zapadni dužnosnici, predsjednici, davali su obećanja Rusiji da se NATO neće širiti, a Rusi su na to zagrizli. Što idete istočnije, to se više vrednuje riječ, a zapadnije više vrijedi ugovor. Radi se o različitim sustavima prava i različitim tradicijama. Ako je bila dana riječ na visokoj razini, onda je to nešto što se na Istoku smatra da je važnije i vrjednije od pisanog sporazuma. To se nije ostvarilo i sada Rusija traži garancije.”
Jedan od zadataka Zapada u ratu i svjetskoj sigurnosnoj krizi svakako jest da Rusiju ne stjera u kut. U tom slučaju niti nuklearna opcija, koju Kremlj spominje gotovo svakodnevno, ne može se potpuno isključiti. Ako stvari budu išle svojim tijekom, NATO bi trebao dobiti 1300 kilometara dugu granicu s Rusijom (u slučaju ulaska Finske), a Putin i ruski dužnosnici zbog toga su bijesni. Hoće li ulazak Finske i Švedske u NATO biti samo žeton za trgovanje, odnosno odustajanje od te opcije ustupak Putinu da odustane od rata ili će NATO i Rusija zaista dobiti dugu i nesigurnu granicu, ostaje vidjeti.
Putinova ‘osobna tragedija’
Govoreći za Net.hr prošlog mjeseca, profesor s Instituta za Međunarodne odnose u Kijevu Maksim Kamenjecki, kazao je kako Putin raspad SSSR-a, a time i blokovske podjele svijeta kakva je važila do tada, vidi kao osobnu tragediju. “On je to (raspad SSSR-a, op.a.) doživio kao osobnu tragediju. Kada je došao na funkciju predsjednika Rusije, pokušava to obnoviti, napraviti neku ‘light’ verziju SSSR-a”, kazao nam je tada Kamenjecki.
Putin je tako, želeći obnoviti utjecaj nekadašnjeg SSSR-a i Varšavskog pakta, odnosno staviti zemlje u okruženju pod svoju kontrolu napravio upravo suprotno.
Uoči i nakon početka rata Putin je neuvijeno isticao što mu najviše smeta – upravo to širenje NATO-a i američkog utjecaja u ruskom okruženju. Danas situacija za Rusiju izgleda još puno gore. Teško je vjerovati da će čak i Ukrajinci, koji se još nisu rodili, biti skloni savezima s Rusima. Finci i Šveđani, do sada neutralni, vidjeli su u praksi kakva im opasnost prijeti, odlučili su krenuti putem NATO-a, piše Filip Raunić za Net.hr.
