Odmah ću vam na početku priznati da će ova reportaža u najvećoj mjeri biti posvećena putovanju, a ne odredištu, a kasnije će mi i Vlado Martek, umjetnik zbog kojeg smo i krenuli na put, istaknuti da su ljudi danas previše fokusirani na odredište u svakom smislu, onaj finalni proizvod te su zaboravili uživati u procesu stvaranja – umjetnosti ili života.
Provela sam dan s grupom sasvim nesvakidašnjih ljudi koji po svim pravilima igre iskaču iz nametnutog okruženja te mišljenjem i stavom odudaraju od ukalupljene stvarnosti.
Riječki Muzej moderne i suvremene umjetnosti ostvario je suradnju s ljubljanskom Mestnom galerijom i tom prigodom, i nas i Zagrebčane besplatno odveo na otvorenje izložbe hrvatskog umjetnika Vlade Marteka.
U autobusu se našlo nas 29 i nasmijani vozač Opatijac Denis Zrinšćak.Vrijeme nas je poslužilo pa smo iz sunčane Rijeke krenuli u 15:05 sati. U zadnji tren u autobus je ušla bivša PR-ovka MMSU-a Jelena Androić.
Radni dan je, a i nije bilo previše dobro oglašeno pa mala opaska MMSU-u, ali nećemo im to, kasnije ćemo shvatiti, puno zamjeriti jer su muzej, a ne oglašivačka agencija, a i ne kaže se džabe „tko traži, taj i nađe“. Put do izložbe smo ipak pronašli.
Vesna – sveznajući pripovjedač
Sjela sam školski na prva sjedala i nije mi trebalo dugo da tik do mene na sjedalima do uočim Vesnu Orelj, 74- godišnju zaljubljenicu u umjetnost i majku više kustosice riječkog MMSU-a Ksenije Orelj koja će, odmah da vam kažem, ubrzo postati lucidni sveznajući pripovjedač ove reportaže. Vesna bi informaciju o putovanju u Ljubljanu dobila i da joj kćer nije organizirala put jer Vesna ne propušta izložbe još od srednjoškolskih dana.
Pitam ju odmah u glavu s obzirom na to da nije bilo klasičnog i očekivanog eventa na Facebooku, je li muzej mogao bolje oglasiti događaj, a ona mi iskreno odgovara: “Sigurno, jer ne prate svi taj „fejs“.” Nije stigla završiti misao, a već smo bili na granici te nas je prekinuo policajac ulaskom u autobus. Vesna mu pruža osobnu i brzo nastavlja: „Znate što, ja sam tu naviku zadržala još od sušačke gimnazije. Redovito su nas vodili na izložbe i u kazalište.“ I tu se (svaki sušački gimnazijalac će znati o čemu govorim) pomalo sektaški prepoznajemo u ljubavi prema „žutoj ludnici“ koja nas nikada ne čini previše objektivnima kada govorimo o školi što će se kasnije u tekstu vjerujem i osjetiti. U moje vrijeme nas i nisu vodili na izložbe, ali mi smo imali terensku nastavu likovne umjetnosti Theodora de Canzianija Jakšića pa nam je cijeli grad bio izložba.
Ne mogu, a da je ne upitam što misli o zatvaranju Malog salona. Bez razmišljanja i prvi put s ozbiljnim tonom mi odgovara da je činjenica da nema više kultnog Malog salona za plakati. Vesna izgleda ekstremno vitalno za svoje godine pa me zanimalo koja je tajna njezine mladolikosti. Ni tu nije previše razmišljala pa mi je potpuno sigurna u to što govori odgovorila – pozitiva.
-Od kukanja i negativnog se odmah maknem. Pa vidite kakve boje ja nosim, kaže mi i prvi put primjećujem da je gotovo cijela obučena u rozo. Think pink, kažem upitno, a ona mi odgovara grlenim usklikom: „Da, da! To je to!“
Put u Ljubljanu
Iza mene sjedi 25-godišnja Elena Apostolovski, studentica kiparstva na riječkoj Akademiji primijenjenih umjetnosti. Za izložbu je čula od neimenovane cure iz MMSU-a,
-Odlučila sam ići jer je zanimljivo i besplatno pa hvala MMSU-u. Zanima me kako će izložba izgledati postavljena u drugom prostoru. Sigurna sam da je muzej dobro oglasio događaj, ali ljudi rade, kaže mi Elena i dok sjedam za na svoje mjesto razmišljam da nam je muzej, mada to nije bila intencija, nehajno održao važnu lekciju – ne možemo se oslanjati samo na evente na Facebooku.
Vesna mi, i dalje puna dojmova, priča kako je otvorenje EPK bilo – svjetsko.
-Matanić je profesionalac koji dobro poznaje Rijeku, a na Bella ciao sam se naježila i plakala svaki put kada sam gledala, posebno na snimku HRT-a, ističe prijenos koji nikoga nije ostavio ravnodušnim. Čak ni one koju su otvorenje popljuvali; HRT im je omogućio da to učine iz svakog ugla, moramo priznati kolegama. Saznajem da je Vesna završila ekonomiju, ali ona se vrlo brzo vraća na dane provedene u sušačkoj gimnaziji. Priča mi kako je jednom zgodom zeznula profesore i odbacila stroga pravila gimnazije.
-Došla sam u trećem srednje u maminim štiklama. Tresla sam se, ali nisu me ulovili jer sam sjela iza pa nitko nije primijetio, kaže mi sa smiješkom koji zvuči kao da je dijete koje je napravilo nepodopštinu. Nije mi trebalo dugo da se sjetim kada sam prvi put školski ruksak zamijenila s velikom ženskom torbom.
Ustajem i odlazim do 28-godišnjeg Marka Zuraka i saznajem da je i on s akademije te je na studiju slikarstva.
-Za izložbu sam čuo preko djevojke koja radi kao voditeljica studentske galerije u Rijeci. Put je super stvar. Pohvala za inicijativu i organizaciju cijelog izleta. Martek je super umjetnik i ima pozitivan stav prema umjetnosti i životu. Šaljiv je, sviđaju mi se njegovi radovi i poruke koja stavlja u javnost preko svojih radova, govori mi Marko za kojeg zaključujem da je pospan pa ga brzo ostavljam na miru.
Anegdote iz sušačke gimnazije
Sjedam u horizontalu s Vesnom i saznajem da nije završila s prepričavanjem anegdota iz gimnazije, što mi ne smeta jer je Vesna toliko zanimljiva sugovornica da putem nisam osjetila ni nikotinsku krizu.
-Znate, Mustafa Nadarević je išao u moje vrijeme, bio je u starijim generacijama. I Dalibor Brun isto je išao. Sa mnom je išao Igor Violić, otac Nine Violić. Kako je ona talentirana glumica. Uživam ju gledati. To je naslijedila od njega, znate. On je jednom napravio takav performans da ne mora odgovarati, a imali smo tek 16 godina. Uzeo je neki konopac i pretvarao se da se guši. Ma i ruke su mu poplavile. Profesorica je hitnu zvala, čak smo i mi povjerovali da je ozbiljno, a on je bio dobro isti dan i sutradan se s nama smijao, govori mi kroz smijeh dok sjetno gleda u daljinu. Nije puno trebalo da se okrene prema meni i kaže: „A iz riječke nam je i dalje aktualna predsjednica“, kaže pobjedonosno pa primjećujem da je zadržala zdravu dozu cinizma i ne mogu, a da se ne nasmijem spoznaji da nije zaboravila vječno rivalstvo između sušačke i riječke gimnazije koje se do danas zadržalo.
Ponovo se ustajem i igrom slučaja izabirem umjetnika za sljedećeg sugovornika. Darko Fric je 51-godišnji zagrebački umjetnik koji živi na relaciji Zagreb-Korčula, a u Rijeku je došao poslovno. Htio je ići busom iz Zagreba, ne znajući da je riječki MMSU organizirao oba polaska. Tako da je završio u našem riječkom, a vratio se zagrebačkim autobusom. Otkriva mi da radi instalaciju na Kampusu koja će biti gotova za nekoliko mjeseci.
-Rijeka je super. Radim puno s Rijekom. Pratim Marteka. U mojim formativnim godinama on je bio ta neka konceptuala koja je mene informirala. Tada su mu grafiti bili jako zanimljivi. Jedan je glasio da umjetnost nema alternative. U srednjoj školi mi je taj bio super. Podržavam ideju besplatnog puta u Ljubljanu jer mislim da kultura treba biti široko dostupna i novac ne smije biti prepreka. U organizaciji sam takvih stvari pa znam da je ulaznica mali dio budžeta. Bolje ne naplaćivati jer nekada ljudi ne dolaze zbog toga. Tako da sam ja za onu – kultura svima besplatna zato što to nije ekonomski problem, zaključuje Fric.
Sanjivi krajolik
Vraćam se na svoje mjesto. Dočekuje me Vesnino pitanje: “Jeste imali radne akcije? Mi smo čistili onaj okoliš oko škole, skupljali lišće, sadili smo svašta.” Odgovaram joj da nismo sadili ništa, a da su dosta stabala posjekli. Pita me tko je bio toliko lud da posiječe stabla. Da ne kažem tko sliježem ramenima i krećem zapisivati u bilježnicu. Negdje prije Pivke me Vesna prekida u pisanju: „Krajolik je stvarno divan. Moramo priznati Slovencima. Lijepo nam je ovako kroz šumu, jelda?“, pita me i pokazuje prstom na krave na livadi. Dižem glavu i primjećujem da krajolik izgleda sanjivo, kao da je jesen. Vesna je u pravu. Stvarno je lijepo.
Rakitnik smo prošli šuteći. Taman kad sam pomislila da se slovenski krajolik lako da zamijeniti s hrvatskim prošli smo pored odmorišta Ravbarokomanda. Pogledala sam Vesnu i pomislila kako je s njom lako ostati u trenutku. Nakon toga sam izvadila krafne iz torbe i prvi put pomislila na stajanje. Lomila sam se čekajući do odmorišta Lom. Kada smo stali, gotovo sam potrčala u WC.
Dok sam pila kavu uočila sam da je s nama u autobusu riječki umjetnik Damir Stojnić, koji je nedavno oslikavanjem pločnika podsjetio na sinagogu koju su do temelja srušili partizani 1948. nakon što su je nacisti minirali i zapalili 1944. godine. Preko ramena sa sendvičem u vis mi odgovara kako mu se ne da davati izjave pa ga ne gnjavim.
Ošamario nas je friški zrak. „To je slovenština“, Vesna dobacuje. U 17:17 sati smo opet bili na cesti spremni na Ljubljanu. U daljini se nebo rozilo. A onda sam ugledala Krvavec. Prizor je bio veličanstven s onim bijelim vrhovima umočenim u rozu maglu. Izgledalo je kao scena iz Gospodara prstenova. Vesna je zatim prokomentirala kako na Kranjskoj Gori nema snijega zbog klimatskih promjena i vratila me u realnost. Do Ljubljane sam gledala kroz prozor. Kada sam pogledala na sat bilo je točno 17:30 sati, a još nije pala noć, iako nas je gledao gotovo pun mjesec.
Slovenska suradnja
U Ljubljanu smo stigli 15 minuta ranije nego što je bilo planirano.
Vozač Denis nas pušta na Krekovom trgu i hodamo zaleđeni do Mestnog trga gdje je galerija u kojoj je Martekova izložba.
Dočekuje nas nasmijana viša kustosica riječkog MMSU-a Ksenija Orelj. Odmah me “fura” u prostor.
-MMSU se jako raduje ovoj suradnji. Počeli smo ju pred više od godinu dana. Alenka, voditeljica Mestne galerije, i ja smo se dogovorile da bismo izložbu mogle napraviti zajedno. Zajedno smo jači i vidljiviji i veći je gušt raditi. Mislim da će posjetiteljima izložba biti otkriće jer nije dovoljno pogledati jednu da upoznaš Vladu Marteka. Izložba je u sklopu EPK, sada se širi i ličimo pomalo na neku ambasadu koja putuje uokolo. Put je besplatan jer nam se čini da bi trebali svi skupa uživati u javnom dobru, kaže mi Ksenija koju pitam jesu li promovirali ovime besplatnu umjetnost za koju se Fric zalaže: “Nadamo se da da, i da su to tako svi shvatili. Uvijek se ide iz Zagreba. Ovaj put smo napravili da se ide iz Rijeke”, zaključuje Ksenija.
Nešto iza 18 sati Vlado Martek ispred Mestne galerije izvodi performans “Pripremanje za poeziju” koji je zadnji put izveo u Zagrebu 1980. godine. Performans, kao ni pojedinačna djela umjetnika nisam snimala niti fotografirala iz poštovanja prema autoru.
Čitajte Marteka
Nakon performansa me voditeljica Mestne galerije Alenka Gregorič vodi na tiho mjesto unutar galerije da uzmem izjavu i sjedamo tik do papira koje je Martek koristio u performansu.
-Presretna sam radi izložbe. Mi s Martekom dogovaramo već 15 godina. Nikako nije to išlo, valjda vrijeme nije bilo dobro, a onda se stvorila Ksenija i bilo mi je super da radimo zajedno. Velika mi je čast da je Martek izveo performans. Danas ujutro je isto napravio malu akciju na Prešernovom trgu. Pored Prešerna je stao s natpisom: Čitajte Srećka Kosovela. Tako da je imao tu neku korelaciju. Suprotstavio ih je, kaže mi Alenka pa dodaje kako su odmah znali da zbog prostora izložba neće biti slična onoj riječkoj.
-Zato smo se koncentrirali na manje radove i stavili ih u položaj da ih ljudi čitaju, a ne gledaju. Ja želim da ljudi čitaju Marteka, zaključuje Alenka. Nakon toga zaista odlazim čitati Marteka i dugo se gubim na dva kata galerije. Cijelo vrijeme me nešto tjeralo da se vraćam, da ponovo tražim, opažam i čitam – da osjećam. Ne potičem cuganje, ali nakon onakve izložbe čaša crnog vina koje su posluživali sjela mi je kao budali šamar. Tražim Marteka i saznajem da daje intervju za slovensku televiziju pa se ponovno gubim i čekam priliku. Iako, moram reći da je Martek jedan jako pristupačan umjetnik potpuno lišen samodopadnosti.
Ljubavnica Poezija
Pronalazim ga i u heureka trenutku dok traži tiho mjesto vodim ga na skriveno mjesto koje mi je pokazala Alenka. Pitam ga što mu znači poezija danas nakon toliko godina igre s istom.
-Teško je to odgovoriti. Ona nije moja žena nego zapravo neka ljubavnica. Ja se s njom povremeno susretnem i povremeno mi pokazuje lijepo lice, a skriva manje lijepo, kao i ja. Imam trubadurski odnos prema poeziji. Personificirao sam ju kao nekakvu damu i ne bih htio samo pisati poeziju nego se zalagati za poeziju, govori mi.
Kažem mu da prvi kat odaje dojam igre kroz prostoriju i da smo ga cijelo vrijeme čitali: „Da, tako je to ispalo. Kao da je izložba za čitanje. Na tome je naglasak, ali meni jako na srcu leži da ljudi nekog čitaju. Ne samo mene, nego i inače. Da čitanjem razvijaju fantaziju, maštu i da budu nekako više utemeljeni u sebi, a ne izvan sebe. Čitanje je dosta introvertan posao. Kad čitate vi si predočavate i razvijate se. Nije vam sve servirano kao na filmu. Čitanje je jako dobro, pogotovo za današnjeg čovjeka koji je potpuno izložen vizualnom“, zaključuje Martek.
Jasan stav prema nasilju i feminizmu
Martek kroz nježnu formu poezije pokazuje jasan stav prema nasilju i feminizmu. Cijeli svijet pokušava ˝nasilnički˝ romantizirati pa je zgodno spomenuti njegovu izreku: Državo, unakazit ću te s poezijom! Martek mi potvrđuje da se zapravo radi o cijelom svijetu.
-Moja utopija privatna je, pošto nema više pravih utopija jer su srušene, živjeti romantično. Nasilje ne dolazi u obzir, govori mi pa nastavlja kako bi pjesnici trebali prestati uzimati zdravo za gotovo stvari, posebice papir.
Previše umjetnosti nije umjetnost. Fali joj „geto“
-Manje automatski, manje zdravo za gotovo. Kao, imam danas inspiraciju, napisat ću pjesmu i onda ju gura u tisak. Treba se upitati da li ja stvarno danas trebam napisati pjesmu ili ne. Ajde da malo promislim, a ne odmah ići na papir napisati pjesmu. Previše je umjetnosti. Previše je poezije. Od previše umjetnosti nema umjetnosti više. Vi znate da je umjetnost postala dio kulture. Izgubila je granice, gabarite – svoj geto. Umjetnost je bila dobra dok je imala svoj geto, svoj autoritet, a ljudi danas ne drže do umjetnosti i ona postaje kultura jer nisu povučene granice. Kultura je tako rasplinuti pojam, i onda naravno da je lako tretirati umjetnost kao zabavu, a ne kao neku vrstu edukacije, odnosno, duhovnog puta, objašnjava mi Martek.
Primjećujem mu na izlizanoj crnoj kožnoj jakni bedž s natpisom: Mislim na umjetnost. Kaže mi da je jakna stara preko 35 godina. Isto kao performans, zaključujem, a on mi kroz smijeh odgovara: „Da, da, da!“
-Imam i jedan bedž na kojem piše: triput godišnje mijenjam mišljenje o umjetnosti. Namjerno pokazujem nedosljednost, ali to je zapravo u funkciji onog o čemu pričam. Treba mijenjati mišljenje o umjetnosti, poeziji. Istraživati, tražiti, kaže, a ja ga pitam trebamo li češće mijenjati i mišljenje o sebi jer imam dojam da su ljudi danas previše ukalupljeni.
-Zato što su iznutra prazni, jer žive na van, kaže mi pa dodaje da je duhovno bitnije od vidljivog i da je duša jako važna.
Borba za ženska prava
Drugi kat galerije je odisao feminizmom. Posebno su mi za oko zapele naslikane ženske gaćice između kojih je bio crveni srp, a preko kojih piše – neću. Na tu moju konstataciju Martek se nasmijao. Pitam ga je li feminist.
-Jesam, ali ja sam zapravo feminizirani muškarac oduvijek bio. I moji prijatelji. Lakirali smo nokte s bezbojnim lakom. Ja sam šminkao s ružem usta davno prije je to postao trend. Naprosto smo intuitivno osjećali da kao muškarci moramo ići prema sredini da spojimo mušku i žensku energiju koju svi imamo. I ja imam žensku energiju. Mogu pozvati svoju suprugu da Vam veli, ali izbalansirao sam mušku i žensku energiju, govori.
-Žene su bolji dio čovječanstva, ali su to zaboravile. Imaju više samilosti, realnije su. Manje su podložne iluzijama. Nemaju vječne projekte i planove kao muškarci. To nije moje originalno, već su to veliki umjetnici rekli – muškarci stvaraju ratove, ne?, pita me pa nazdravljamo s čašom crnog vina.
-Na ženama je da se izbore za svoja prava jer ništa nije poklonjeno. Žalosti me kada vidim da se žene puste, dodaje.
Priprema je važnija od rezultata
Pitam ga za kraj koja je danas izreka na repertoaru i bez razmišljanja mi odgovara – sreća je prije sreće.
-Ova moja umjetnost je zapravo pripremanje za umjetnost, a ta priprema je važnija od rezultata, kaže Martek, a ja završavam reportažu jer je Martek sve rekao, a ja sam se otišla gubiti po Ljubljani i pokušala ne razmišljati o odredištu, što je ispalo sasvim zadovoljavajuće.
Bojana Guberac
