Marina Rogić u trećem je mjesecu ove godine dobila otkaz na svom radnom mjestu u Rijeci. Po struci frizerka, kako kaže, ‘pukla je’.
– Samo sam rekla dečku, sadašnjem mužu, ‘ajmo u Irsku, ‘ajmo u Dublin. Nitko nam nije baš vjerovao da stvarno u devetom mjesecu planiramo otići. Skupljali smo novac, dragi je prodao auto. Kupili smo karte i evo nas, ispričala je Riječanka za portal croexpress.eu
Marina je radila još nekoliko mjeseci kao konobarica kako bi prikupila što više novaca za odlazak. I sa suprugom odletjela na Zeleni otok. A zašto baš Irska? Zašto, primjerice, posao nije pokušala pronaći u Zagrebu?
– Realno, ne znamo ni sami zašto Irska. Imamo par poznanika koji su ovdje i koji su nam rekli da probamo jer ćemo uz trud i volju sigurno nešto ostvariti. Zagreb nas nikada nije privlačio, a i s plaćom u Zagrebu ne bismo mogli ostvariti neke ciljeve koje imamo.
Marina je u Irskoj, kako kaže, u desetak dana pronašla smještaj i posao.
– Pronašla sam posao u struci, kao frizerka. Trenutno radim nepuno radno vrijeme u dva salona. Jedan od njih mi najavljuje puno radno vrijeme zbog odlaska jedne radnice. Radim pet dana u tjednu, otprilike 40 sati tjedno. Imam pola sata pauze za ručak. Svi su jako pristojni, osobito šef. Dosad još nisam doživjela da se netko prema meni bezobrazno ponaša.
Marinin suprug također radi u struci. On je završio za ‘baristu’ i voli taj posao.
– Predao je životopis preko interneta i kroz par dana je pozvan na razgovor i dobio posao. Također radi 40 sati tjedno, u jednom baru s kavama i čokoladama. Kaže da je jako zadovoljan, s obzirom da ne zna engleski baš savršeno. Svi mu se trude pomoći – priča Marina za croexpress.eu.
Činjenica jest da Hrvati u inozemstvu često rade poslove koji su na ‘nižoj razini’ od njihovog obrazovanja. Neki kažu i da rade poslove koje, zbog srama ili drugih razloga, ne bi željeli raditi u Hrvatskoj. Što o tome misli naša sugovornica?
– Pa, eto, mi radimo u struci. Mogla sam to raditi i u Hrvatskoj. Ali, mogu li ja u Hrvatskoj preživjeti s plaćom frizerke od 2600 kuna? Ne baš. Pogotovo ne ako želim još nešto i uštedjeti za budućnost. Vjerujem da ima poslova koje ljudi rade ovdje, a ne bi nikada kod nas. Ja sam gledala da radim kao sobarica, ako ne nađem posao u svojoj struci. I znate što? Deset puta su više plaćene nego u Hrvatskoj. Zato ljudi ovdje rade poslove koje nikada ne bi u našoj zemlji. Ne krivim ih!
Prestala sve pretvarati u kune
Što se stanovanja tiče, nakon desetak dana privremenog smještaja Marina i suprug iznajmili su stan.
– Ulaskom u stan morali smo platiti jednu stanarinu i depozit u visini nje. Stanovi su zbilja skupi, u Hrvatskoj biste za taj novac mogli iznajmiti ogromnu kuću. Ali prestala sam pretvarati sve u kune jer nema smisla. Ne bismo si onda ništa priuštili.
Marina i suprug u Dublinu su tek mjesec dana, što je gotovo pa ‘turistički’. Misli li ona da bi im se moglo dogoditi da za nekoliko mjeseci, kad se malo udomaće, shvate da Dublin ipak nije za njih?
– Ako ovih prvih mjesec dana sve prolazi okej, mislim da će tako biti i dalje. Najteži su prvi mjeseci. Mi imamo dosta jasan cilj što želimo u budućnosti. Zajedno smo i mislim da, kad si s nekim s kim gradiš život u dalekoj zemlji, možete sve. Bitna je volja i trud. Ako zapnemo, imamo roditelje i obitelj koji će nam pomoći. Ne namjeravamo se tako skoro vratiti u Hrvatsku. Osim na ljetovanje, naravno – zaključuje Marina svoju priču za portal croexpess.eu.