Roland Rolly Bugnar je u kolicima posjetio i najviši vrh Učke, Vojak na 1394 metara, a usput i skija, paraglajda u tandemu iznad talijanskog jezera Lago di Garda (“Ta tišina, vjetar, prostor!”), odlazi na polumaratone…
Inovator i poduzetnik Mate Rimac prije nekoliko je dana na 88. autosajmu u Ženevi predstavio svoj novi hiperautomobil po imenu C_Two (OVDJE). Dogodilo se to nakon mjeseci spekuliranja, strašnog medijskog interesa i nabrijavanja javnosti, a nakon prezentacije automobila i njegovih perfomansi postalo je napokon jasno – električni automobil proizveden u Svetoj Nedelji brži je i od Tesle Roadstera, hiperautomobila drugog slavnog inženjera, bogatog biznismena Elona Muska, piše Jutarnji list.
Ipak, u jednom dijelu javnosti Rimac je od heroja u svijetu opet nakratko postao omražen, i to zbog suhoparne činjenice da proizvodi skupi automobil, sa skupim tehnologijama i inovacijama, nedostupan svima i, nesumnjivo, namijenjen bogataškoj klasi s previše novca. Pa ipak, mnogi su jalni komentatori zaboravili da Rimac ne proizvodi samo automobile nego i dijelove za iste, a poznat je po super baterijama koje razvija i proizvodi u svojemu pogonu u Svetoj Nedelji. One, dakako, mogu služiti brojnim stvarima osim hiperautomobilu, a da bi se saznalo kako Rimac nije isključivo elitist koji proizvodi skupocjene automobile, ne treba daleko otići. Dovoljno je, naime, odvesti se na Kvarner, i to u predgrađe Istre – srednjovjekovni gradić Veprinac iznad Opatije, koji leži na strmim obroncima Učke i iz kojega se pruža fenomenalan pogled na kvarnerski zaljev i otoke.
Upravo je u Veprincu prije četiri godine Mate Rimac predstavio jednu drugu bateriju, koja doduše nije bila dio brzog automobila i oko koje je izostao hype i zanos javnosti, no koja je, po svoj prilici, jednako važna, ako ne i puno važnija, od one nedavno predstavljene u karoseriji hiperautomobila C_Two.
“Ja kao invalidna osoba imam to pravo da besplatno dobijem električna kolica. Jasno, dobio sam najjeftinija, a u sebi su imala dva akumulatora, praktički kao u automobilu. S obzirom na teren ovdje, te serijske baterije mi nisu dobro služile i brzo su se trošile”, započinje priču Roland Bugnar (28), dečko iz Veprinca čije tijelo pati od progresivne genetske bolesti spinalne mišićne atrofije. Kao dijete od jedne godine slabo je koračao, a u drugoj su mu dijagnosticirali bolest koja je, kako sam naglašava, “podosta izazovna za kretanje”, piše Jutarnji list.
Sve je započelo s ljubavlju prema mehanici i automobilima; njegov prijatelj Erik Milat ima garažu kilometar i pol udaljenu od njegova doma, a Roland je ondje svakodnevno odlazio “raditi na autima, motorima te istraživati mehaniku i tehnologiju”. Bilo je to upravo vrijeme kada je Rimac počeo izlaziti sa svojim inovacijama. Roland i Erik su znali da je kapacitet Rolandove baterije najveći problem koji ih je sprječavao u druženju i radu u garaži.
“Te serijske baterije istrošile bi se nakon što bi stigao do Erikove garaže i vratio se nazad doma. Erik mi je predložio da kontaktiram Matu Rimca i njemu dugujem zahvalu za to što me danas gura njegova baterija. Bila je 2013. godina kada sam mu se javio, a iz njegove su mi tvrtke nakon nekog vremena odgovorili kako su zainteresirani za suradnju. Cjelokupna izgradnja baterije je trajala neko vrijeme, mislim oko godinu dana, s obzirom na njihove prioritete. Krajem 2014. godine, pred sam Božić, stigla mi je Rimčeva baterija i počeo sam je aktivno koristiti. Bio je to preporod za mene”, priča u dahu Roland, kojega prijatelji i obitelj odavno zovu Rolly. Roland, naime, obožava reli utrke, adrenalin, brzinu.
“Obožavam sve što ima veze s kotačima”, reći će sjedeći u svojim kolicima koja pogoni snažna Rimčeva baterija koja se, za razliku od serijskih, ne uništi nakon svakih šest mjeseci. Toliko bi mi prošle baterije trajale, i to ako bih pazio što radim. A fora je da sam na nove baterije pravo imao tek svakih godinu i pol”, ispriča pa nastavi o tome kako je trenutačna baterija koju je Rimac proizveo specijalno za njega jednostavno neusporediva s ičim što je danas na tržištu električnih kolica dostupno.
Rolly koristi Rimčevu bateriju tri godine, a ponosno ističe kako je u to vrijeme kolicima prešao više od 2200 kilometara. Ciklusa punjenja je bilo više od 100., donosi Jutarnji list.
“Budući da volim istraživati svoj kraj, tako, zapravo, testiram bateriju. Jedna od stvari koje sam dogovorio s Matom, kako je ova baterija razvojni primjerak, koncept, jest da ću mu slati podatke o vožnji svakih nekoliko mjeseci kako bi on pratio stanje baterije i način na koji se ponaša. Imam ovo korisničko sučelje, to mi je isto razvio Rimac, kao i joystick za vožnju, a na njemu konstantno mogu vidjeti kilometražu, trenutačni napon struje i koliko brzo idem, ali i ostale podatke”, napominje Roland ponosno, vidno zadovoljan činjenicom da, zapravo, testiranjem ove baterije sudjeluje u nečemu što bi, prepoznaju li tržište i država trenutak, moglo postati nešto zaista veliko.
“Kad sjednem u kolica i krenem, odem kamo me cesta vodi. Posjetim rodbinu, prijatelje, okolna seoca udaljena 7-8 kilometara, a odem sam i sasvim do Lovrana pa nastavim lungo mare prema Opatiji”, kaže na pitanje o tome koje su mu omiljene rute. Pohvalit će se i rekordnom vožnjom, odnosno distancom koju je prošao u kolicima s Rimčevom super baterijom.
“Preko Učke u Istri je jedna gospođa od koje volim kupovati mliječne proizvode. Po ljeti, kada je lijepo vrijeme i kada sam siguran da će tako ostati, odem u mjesto Vranje, udaljeno 16 kilometara od Veprinca. Pokupim svoje mlijeko, sir i krenem nazad doma. Kolica, doduše, ne idu brzo, tek 7,2 kilometara na sat, pa taj put traje, ali priroda je fantastična i ja u njemu stvarno uživam. Uz stanke put tamo i nazad traje oko pet sati”, pohvalio se Roland čiji avanturistički duh totalno osvaja. Čovjek je u kolicima posjetio i najviši vrh Učke, Vojak na 1394 metara, a usput i skija, paraglajda u tandemu iznad talijanskog jezera Lago di Garda (“Ta tišina, vjetar, prostor!”), odlazi na polumaratone…
Cijelu priču možete pročitati OVDJE.
