Većina ljudi želi odraditi puni radni vijek, ali im društvo to ne omogućuje
Kršenje prava iz radnog odnosa, sve češće i uz zlostavljanje na radu, izrazito narušeni međuljudski odnosi koji radnicima i radnicama bitno otežavaju svakodnevno obavljanje poslova i negativno utječu na uvjete rada, samo su neke od najčešćih pritužbi radnika i radnica pučkoj pravobraniteljici.
Nezadovoljstvo uvjetima rada sve je veće i jedno je od ključnih razloga pojačanog iseljavanja iz Hrvatske. Naime, mala plaća kao razlog iseljavanja u prošloj godini navedena je tek u 5,2 posto slučajeva, pokazuje istraživanje Hrvatske udruge poslodavca (HUP).
Međutim, iako bi rastuće nezadovoljstvo uvjetima rada, pojačano iseljavanje radno sposobnog stanovništva i očit nedostatak radne snage za posljedicu trebali imati i pozitivne promjene u pristupu poslodavaca radnicima, na adresu pučke pravobraniteljice pritužbe, upiti i predstavke pristižu istim intenzitetom kao i ranijih godina.
U pritužbama, nerijetko anonimnim, građani i građanke, odnosno radnici i radnice su nastavili ukazivati na nepravilnosti pri zapošljavanju, sklapanju ugovora o radu na određeno, nezakonit i neplaćen prekovremeni rad, nedopuštene otkaze, nepravilnosti oko isplate plaće, ali i zlostavljanje na radu, a mnogi ne znaju kako zaštititi svoja prava. Područje rada i zapošljavanja najzastupljenije je među pritužbama na diskriminaciju, češće temeljem dobi te članstva u sindikatu u privatnom sektoru, odnosno temeljem političkog uvjerenja u javnom. Prisutan je i strah radnika od viktimizacije pa se nerijetko obraćaju anonimno kako im se ne bi pogoršao radno pravni status, navodi se u Izvješću za 2018. pučke pravobraniteljice Lore Vidović.
Radnici i radnice su se žalili i na pritiske poslodavaca radi prijevremenog umirovljenja, a riječ je o radnicima u dobi od 50 godina i više, i to dok se mirovinskom reformom predviđa penalizacija ranijeg umirovljenja. Također, mnogi radnici i radnice rade i temeljem ugovora o radu na određeno vrijeme, nerijetko sklopljenima protivno zakonu, a brojni poslodavci taj institut naočigled zloporabe. ”Iako su toga svjesni i nezadovoljni su nesigurnim radnopravnim statusom, radnici to prihvaćaju, nadajući se da će im biti ponuđeni ugovori o radu na neodređeno vrijeme ukoliko dokažu da to svojim radom i trudom zaslužuju”, upozorava Vidović.
Više od 85 posto osoba koje su izašle iz evidencije nezaposlenih temeljem radnog odnosa, zasnovalo ga je na određeno vrijeme, a prema podacima HZMO-a u 2018. temeljem ugovora o radu na određeno vrijeme prosječno je bilo osigurano čak 25,44 posto osiguranika. I prema Izvješću EK za Hrvatsku usprkos porastu broja ugovora o radu na neodređeno vrijeme u ukupnom broju, udio zaposlenih na određeno je i dalje znatno iznad prosjeka EU – odnosno 17,5 posto u odnosu na 11,3 posto. Također, valja podsjetiti i da je Hrvatska i dalje šampionka prekarnog rada, a ne samo rada na određeno vrijeme, što je također problem na koji ukazuje i EK.
Međutim, sklapanje ugovora o radu na određeno vrijeme zakonom je propisano kao iznimka, a jedno od načela Europskog stupa socijalnih prava upravo sigurno i prilagodljivo zaposlenje u okviru kojeg se potiče prelazak na zapošljavanje na neodređeno vrijeme i sprječavanje sklapanja ugovora o radu s nesigurnim radnim uvjetima, među ostalim i zabranom zlouporabe nestandardnih ugovora.
No, primjeri u Hrvatskoj doista su ekstremni pa je tako pravobraniteljica upozorila lani na primjer osobe koja je s bivšim poslodavcem sklopila čak 54 ugovora o radu na određeno u 15 godina rada. Ove godine upozorila je na slučaj žene koja u radi u bolnici kao medicinska sestra na ugovor na određeno od 12. siječnja 2015. godine bez prekida i koja se pita ima li pravo na stalno zaposlenje. Ovi primjeri, a ima ih još, dodatna su potvrda zabrinjavajućeg stanja u kojem se nalaze radnici i radnice u Hrvatskoj.
Da bi došlo do ozbiljnih pozitivnih promjena u pristupu poslodavaca radnicima, potrebno je poduzeti i ozbiljne strukturne promjene kako bi se vratila ravnoteža na tržište rada, za Vijesti.hr ističe Sunčica Brnardić, savjetnica za radno i socijalno pravo u SSSH: ”Poboljšanje uvjeta rada, koje ide dalje od samog povećanja plaće, pritom nije nužno zlo ili pametna poslovna politika, nego ključni uvjet za daljnji društveni i gospodarski razvoj i zaustavljanje iseljavanja. Pritom svoju odgovornost moraju prepoznati i Vlada i poslodavci, ali i radnice i radnici koji moraju shvatiti da bez sindikalnog organiziranja i radničkog i građanskog pritiska stvari će teško ići na bolje za sve one koji nisu dio privilegirane klase”.
Povećanja plaća koja vidimo u posljednje dvije godine u velikom su dijelu zasluga uspješnog kolektivnog pregovaranja, napominje Brnardić te upozorava da istodobno svjedočimo i paralelnom nizu štetnih politika koje inhibiraju pravi rast plaća na tržištu rada, kao i preraspodjelu dobiti i rast prihoda državnog proračuna: ”Radi se, primjerice, o poreznom rasterećenju plaća koje izravno oštećuje radnike u uplati doprinosa i predmet je raznoraznih malverzacija i diskriminacija, zatim mirovinskoj reformi koja je prouzročila veliki val umirovljenja zbog stupanja na snagu odredbi koje su osiguranicima značajno smanjile mirovine te otvaranju tržišta rada za skupine radnika koji su već dovoljno ekonomski ucijenjene lošim socijalnim politikama da se neće previše buniti ili tražiti veće plaće – a riječ o širem krugu umirovljenika, studenata, strancima te SOR-ovcima čiji broj još uvijek raste. Nije ni čudo da Hrvatska udruga poslodavaca (HUP) u principu ima vrlo malo interesa za kolektivno pregovaranje”.
A interes nisu pokazali ni kada je riječ o našim pitanjima o izostanku pozitivne promjene u pristupu poslodavaca radnicima te bitnom poboljšanju uvjeta rada. S druge strane, Brnardić naglašava da ”trebamo veći stupanj sindikalne organiziranosti, sklapanje kolektivnih ugovora s proširenom primjenom (onih koji se odnose na sve osobe koje rade u određenoj djelatnosti) te uspostavljanje sustava njihovog nadzora. U Hrvatskoj su već godinama na snazi prošireni kolektivni ugovori u djelatnostima turizma i graditeljstvo, čija primjena se ne kontrolira tako da radnici u poduzećima u kojima nadzor ne vrši sindikati nerijetko dobivaju i između 20 do 30 posto manje plaće nego što bi trebali. Ukratko, na klackalici gospodarskog rasta, Vlada bi se trebala odlučiti i za svoje radnike, no sve što smo dosad vidjeli je da se odlučuje za poslodavce i deregulaciju njihovog poslovanja”.
Slično je, napominje, i s ugovorima na određeno za koje Zakon o radu izričito propisuje razloge pod kojim ih je iznimno moguće sklapati. Za razliku od ugovora na neodređeno koji su redovni oblik zapošljavanja, a po kojima prema rezultatima istraživanja ‘Rad po mjeri čovjeka’ radi tek 55 posto radno aktivnog stanovništva.
”Nerealno je očekivati da će se poslodavci pridržavati te norme, odnosno da na njeno kršenje neće gledati kao na prihvatljiv rizik, ukoliko je rizik od sankcija marginalan, s obzirom na to koliko su jača strana u ugovornom odnosu. Niti je realno očekivati da će država koja svojim politikama direktno potiče prekarizaciju i fleksibilizaciju tržištu rada, to pitanje staviti kao prioritet i krenuti prema izmjenama koje bi išle na ograničavanje rada na određeno. A radnike kojima se kontinuirano ne nudi ništa osim nesigurnosti, teško ćete zadržati u Hrvatskoj”, ističe Brnardić. Ipak, dodaje i da nije sve tako negativno jer se prema izvješću Inspektorata rada, bilježi rast prijava za nezakonito sklapanje ugovora na određeno vrijeme u 2018. godini.
Stoga poziva radnike i radnice da problem nezakonitog zapošljavanje na određeno rješavaju ”prvenstveno sindikalnim angažmanom, no da i dalje prijavljuju sumnju na takav prekršaj Inspektoratu rada”.
Ono što je posebno teško jest gledati kako poslodavci doslovce tjeraju starije radnike s tržišta rada. Odgovor države, koja takvu praksu poslodavaca, ni ne pokušava promijeniti, a istovremeno kažnjava te ljude bitno nižim mirovinama, jednostavno je licemjeran, upozorava Brnardić: ”Zašto ne bismo na neki način kažnjavali poslodavce koji sustavno potiču radnike na odlazak u prijevremenu mirovinu primjerice dodatnim mirovinskim doprinosom koji takav poslodavac mora platiti u mirovinski sustav?”
”Stopa sudjelovanja odraslih u cjeloživotnom učenju najniža nam je u Europi – starijim radnicima moramo omogućiti da se dokvalificiraju ili prekvalificiraju kako bi mogli ostati na tržištu rada, a poslodavcima dati izravne poticaje za prilagodbu radnih mjesta starijim radnicima. Sve u svemu, puno je mjera koje se mogu i trebaju poduzeti kako bismo ljudima omogućili da odrade puni radni vijek, što velika većina njih i želi, ali im društvo u kojem žive to trenutno ne omogućuje”, naglašava Brnardić.
Poseban, a zapravo najveći problem leži pak u tome što većina radnika ne razumije da su oni sami prva i nerijetko jedina linija zaštite prava – ”da moraju biti informirani i dobro poznavati sustav zaštite i unapređivanja prava da bi mehanizme mogli koristiti – to je nešto u čemu nas naš obrazovni sustav potpuno propušta educirati”, upozorava Brnardić i zaključuje: ”Jedino radnici i radnice organizirani u sindikat mogu učinkovito braniti svoja prava kroz zastupanje interesa i kolektivno pregovaranje. Neorganizirani radnici i radnice, kojih je sve više zbog nestajanja velikih poduzeća, mijenjanja strukture gospodarstva i ideje da je moguće za svoja prava braniti se sam ili sama, prepušteni su dobroj volji poslodavca, a svi drugi mehanizmi zaštite – sud, inspekcija – dostupni su im tek onda kad je poslodavac njihova prava već odlučio povrijediti”.
Andreja Žapčić
Foto: Ivo Cagalj/PIXSELL
