Vojno-redarstvena operacija Oluja smatra se jednom od najznačajnijih akcija Domovinskog rata
Najdugovječniji ministar obrane u Hrvatskoj i glavni operativac Franje Tuđmana u kolovozu 1995. stao je pred mikrofone postavljene pred njega. Informativni stožer Političke uprave Ministarstva obrane vrvio je novinarima koji su čekali obraćanje Gojka Šuška.
“Operacija Oluja u bivšim sektorima sjever i jug je uspješno završena 7. kolovoza 1995. u 18 sati”, kazao je. Ratna djelovanja ipak su nastavljena do slavne predaje 21. kordunskog korpusa SVK generalu Petru Stipetiću dan kasnije.
Vojno-redarstvena operacija Oluja smatra se jednom od najznačajnijih akcija Domovinskog rata. Oluja sa stajališta vojnog umijeća i doktrine po kojoj je izvedena bez ikakve dvojbe pripada nečemu što se može nazvati vrhunski provedenom operacijom. To je potvrdio i bivši američki ministar obrane i bivši general američkih marinaca James Mattis, koji je izjavio kako se operacija Oluja izučava u američkim vojnim školama.
Sastanak na Brijunima
Odluka o pokretanju operacije Oluje hrvatsko vrhovništvo donijelo je na sastanku na Brijunima 31. srpnja 1995. godine. Zadnji pokušaji političkog dogovora i mirnog razrješenja pitanja okupiranih područja, na inzistiranje predstavnika UN-a i Međunarodne konferencije o bivšoj Jugoslaviji, održani su 3. kolovoza 1995. u Genthodu kod Ženeve.
Delegacija pobunjenih Srba je po tko zna koji put odbila prijedlog hrvatske delegacije o neodgodivoj mirnoj reintegraciji okupiranih područja u državnopravni okvir RH. Situacija je tada bila jasna – Hrvatska će krenuti u bitku za povratak okupiranog teritorija.
U petak 4. kolovoza 1995. u 5 sati ujutro začula se paljba topova, a sat kasnije hrvatski avioni bili su na nebu. Hrvatska vojska i specijalne policijske jedinice krenule su u napad duž crte od Bosanskog Grahova na jugu do Jasenovca na istoku, na bojišnici dugoj više od 630 kilometara.
Pod zapovjedništvom generala Ante Gotovine postrojbe na jugu krenule su u napad prema Kninu. General Rahim Ademi u knjizi “Samo istina ratni dnevnik generala Hrvatske vojske” koju je izdao Večernji list, piše da je sama operacija oslobađanja Knina zapravo počela 3. kolovoza kada je hrvatska vojska izvela fingirani napad koji je vezao veliki dio srpskih snaga koje se kasnije nisu mogle uključiti u borbe za Knin i okolna mjesta.
‘Zajeb’o nas Korade’
Knin je oslobođen 5. kolovoza u prijepodnevnim satima kad su pripadnici 4. i 7. gardijske brigade Hrvatske vojske ušli u njega. Kako Ademi piše u knjizi, 4. i 7. brigada “nadmetala” se tko će prvi stići na tvrđavu, jer koja od njih prva stigne ta će postati zapamćena kao ona koja je oslobodila Knin.
On je u Knin stigao s generalom Ljubom Ćesićem Rojsom i svojim vozačem Antom Bagarićem. Uputio je poziv zapovjedniku 7. gardijske brigade Ivanu Koradeu koji mu je rekao da je na “krovu Hrvatske”. Obratio se tada Rojsu i rekao mu: “Role, zajeb’o nas Korade, prvi je stigao na kninsku tvrđavu!”.
Legenda kaže, pisao je prije par godina Jutarnji list, da su hrvatsku zastavu koja je izvješena na kninskoj tvrđavi imali Korade i zapovjednik 4. gardijske brigade Damir Krstičević. No, navodno je predsjednik Tuđman presudio da Pume prve dođu na tvrđavu i izvjese zastavu. Predsjednik Tuđman je taj dan zapovjednikom Zbornog mjesta Knin imenovao pričuvnoga generala Ivana Čermaka.
Skidanje zastave nije bio lagan zadatak. Bila je vezana čeličnim lancem i sajlom, a koloturnik za spuštanje i podizanje zastave bio je na čak četiri metra visine. Na jarbol su se penjali Mario Bilać, Eduard Baltić i Jasmin Hadžić. Penjali su se četiri ili pet puta i nikako nisu mogli dohvatiti zastavu.
“U svoj toj velikoj želji i umoru izgubio sam osjećaj o vremenu. Činilo se da traje cijelu vječnost. Penjao sam se, držao se nogama i jednom rukom za jarbol, a drugom rukom pokušavao sam otpetljati lanac na kojem je bila zastava. Nije išlo. Pokušao sam s obje ruke, uhvatio lanac, ali sam izgubio oslonac na jarbolu. Lanac je pukao i jedan kraj mi je ostao u rukama, a ja sam pao s četiri metra visine. Umalo sam glavom udario u kamen i izgubio život”, ispričao je Jasmin Hadžić.
Neprijateljska zastava ujedinjenim snagama njih trojice je napokon pala, ali na taj lanac se više nije mogla izvjesiti hrvatska zastava. Zbog tog razloga veliku dvadesetmetarsku hrvatsku zastavu izvjesili su preko zidina kninske tvrđave i time poručili da je Knin napokon oslobođen, a pobuna koja je započela 1991. ugušena.
Oslobađanje Korduna i Banovine
Dan kasnije, 6. kolovoza (nedjelja) 1995. godine oslobođeni su: Petrinja, Kistanje, Muškovac, Kaštel Žegarski, Vrhovine, Kostajnica, Udbina, Krbava, Korenica, Bunić, Slunj, Broćanac, Plitvice, Glina, Otrić, Bruvno, Malovan, Rudopolje, Stražbenica, Blinja, Umetić, Slabinje, Čaire, Utolica, Rausovac, Gornja i Donja Bačuga, Jabukovac, Banski Grabovac, Šaš, Veliki Šušnjar, Majski Trtnik, Barlete, Vrebac, Mogorić, Ploča i druga naselja. Istoga dana kod Tržačkih Raštela, na samoj granici na Korani, susrele su se postrojbe Hrvatske vojske (general bojnik Marijan Mareković) i 5. korpusa Armije Bosne i Hercegovine (general Atif Dudaković).
U ponedjeljak, 7. kolovoza 1995. oslobođeni su: Gornji i Donji Lapac, Mazin, Dobroselo, Boričevac, Kulen Vakuf, Cetingrad, Veljun, Krnjak, Vojnić, Gornje Mekušje, Kamensko, Tušilović, Turanj, Šanac, Jelaši i druga naselja.
U utorak, 8. kolovoza u Topuskom oko 14 sati generalu Petru Stipetiću predao se pukovnik Čedomir Bulat, zapovjednik 21. korpusa SVK, zajedno s 5 tisuća neprijateljskih vojnika. Taj čin značio je kraj operativnoga dijela operacije “Oluja”, ali i prestanak rata na teritoriju Republike Hrvatske, iako su nastavljene vojne aktivnosti radi slamanja ostataka neprijateljske vojske i pretresa terena. Primjerice, 8. kolovoza hrvatske snage ušle su u Srb, a 9. kolovoza u Vrginmost i Dvor na Uni. Porazivši neprijatelja, Hrvatska vojska stala je na međunarodno priznatu granicu između Hrvatske i Bosne i Hercegovine, pišu RTL Vijesti.