Prof. Tado Jurić kaže da griješi i politička desnica koja povezuje osjećaj strah od porasta nasilja zbog migranata, kao i ljevica koja humanitarno moralizira, isto kao i zeleno-liberalni koji nad migrantima ‘glume sindrom pomagača’. Dodaje da su tu i špekulanti koji navijaju za priljev jeftine radne snage
Prošli je tjedan u RTL-ovoj debati jedan dan bila tema demografija i povezano pitanje migracije ljudi. Dok vladajući iznose podatak da Hrvatska po prvi put ima pozitivan saldo jet je više ljudi uselilo nego iselolo, dotle drugi ukazuju da to ne znači da se puno ljudi vratili iz inozemstva, nego da je mnogo ljudi imigriralo iz Trećih zemalja u Hrvatsku, piše Katarina Dimitrijević Hrnjkaš Danas.hr.
O problemima migracije te kako se o tome odnose lijeve i desne političke opcije razgovarali smo s izv.prof. dr. s Tadom Jurićem, demografom koji donosi zanimljive detalje pa i to zbog migranata cijene nekretnina poskupljuju 1 posto godišnje, dok se za isto toliko snižava cijena rada.
Rasprave o tome, navodi naš sugovorni, donose li migracije više dobrog ili više štete društvu, traju desetljećima.
“S jedne strane, argumenti se fokusiraju na značajne ekonomske prednosti imigracije, poput fleksibilnijeg tržišta rada, proširene baze vještina u društvu i poticanja inovacija. S druge strane, kritičari tvrde da imigracija ugrožava nacionalni identitet. Iz ekonomskog aspekta, naročito se ističe gušenje cijene rada te tvrdi da dugoročno naseljeni imigranti na nacionalnoj razini troše više javnih sredstava nego što doprinose. K tome dodaju da raste kriminalitet u društvu. Također se naglašava da integracija u pravilu ne uspijeva, kaže prof. Jurić.
Dodaje da na razini Europske unije, iako se pred svake izbore zagovaraju, stvarne volje za razvijanjem sveobuhvatnog koncepta migracijske i integracijske politike nema – i to, kako u vezi slobodnog kretanja EU građana unutar EU, tako i u vezi useljavanja stranih radnika i tražitelja azila (iregularnih migranata).
“Tek kad bi takav cjeloviti koncept bio dostupan, moglo bi se jasno razumjeti iz kojih pobuda se provodi politika migracija u Europi”, dodaje naš sugovornik.
‘Jedni se boje porasta nesigurnosti, drugi glume sindrom pomagača’
Gledano s lijeve strane političkog spektra (osim „radničke ljevice“), migracije se u pravilu u svim svojim pojavnostima, bile one radne ili ilegalne, smatraju uvijek nečim dobrim, ukazuje prof. Jurić, dok se s desne strane, uvijek smatraju lošim. “Oba pogleda su jednostrana do te mjere da su pogrešni. Politička desnica, u pravilu, optužuje migrante za sve loše u zemlji kao i porast osjećaja nesigurnosti. Pri tome ne želi vidjeti da su sami migranti često žrtve nepodnošljivih životnih uvjeta i izrabljivanja. Politička ljevica se pak poziva na puko humanitarno moraliziranje, ne ulazeći u pitanje uzroka migracija i njihovih izrabljivačkih struktura. Zeleno-liberalni milje na migrantima pak „glumi sindrom pomagača“ i odbija svaki uvid u različite funkcije migracija, koristeći također pristup humanitarnog moraliziranje”, kaže naš sugovornik.
Nastavlja da su tu i špekulanti i ulagači u brojnim industrijskim i uslužnim sektorima koji pak navijaju za konstantan priljev jeftine radne snage i s njim povezan pritisak na cijenu rada.”
Socijaldemokrati su voljni prepoznati negativne učinke masovnih migracija na zemlje odredišta, ali im se ne usuđuju pozabaviti, da ih se ne bi posumnjalo da su desničari”, smatra Jurić i nastavlja: “Mainstream centar se pak poziva na tzv. imigracijsku ideologiju koja u pravilu kombinira neizbježnost fenomena imigracije i njegovu korisnost. EU politike migracija pri tome službeno tvrdi da je migracija uvijek „win-win“ situacija. Sve ove pozicije mogu se svesti na opservaciju da se zapravo na jednoj strani naglašava identitetska politika, na drugoj humanitarno pitanje, a na trećoj profit.”
Poseban osvrt daje na migracije u EU i kaže da u slučaju iseljavanja iz Hrvatske i ostatka Jugoistočne Europe ono ne donosi zapravo nikakve pozitivne ekonomske efekte.
‘Posljedice iseljavanja za te zemlje su razorne’
“Naprotiv, posljedice za zemlje porijekla migracija su razorne, što se može jasno vidjeti na primjeru zdravstvenog i obrazovnog sustava. Migracije stoga proizvode pobjednike i gubitnike, i to kako na državnoj tako i na individualnoj razini. Zemlje porijekla migranata gube ekonomski, politički i društveno. Službena EU politika opravdava svoj narativ o ‘win-win’ situaciji tvrdnjom da novčane doznake migranata potiču gospodarstva emitivnih zemalja, dok je istina da se te doznake ne slijevaju u društveno potrebne investicije i institucije, nego u privatne kanale, što može biti dobitak za obitelj, ali se ne može knjižiti kao plus za društvo u cjelini”, smatra prof. Jurić.
‘Era gastarbajtera paradigma je za cijelu EU’
Njemački model uvoza strane radne snage iz vremena gastarbajterske ere postao je zapravo paradigma za cijelu EU, nastavlja naš sugovornik, i sastavnim dijelom EU migracijskih politika.
“‘Win-win’ narativ pri tome zamagljuje da je zapravo riječ o održavanju stalnog pritiska na plaće, odnosno da je glavna funkcija migracija unutar EU gušenje cijene rada. Pri tome se već desetljećima potiskuje spoznaja da ovakve politike s jedne strane ekonomski i socijalno osiromašuju periferiju EU (što je u suprotnosti s idejom solidarnosti i kohezije u EU), a s druge strane stvaraju društvenu percepciju nepravde unutar EU. U konačnici bi takvi procesi mogli stvoriti klimu sklonu nacionalističkim i antieuropskim osjećajima”, kaže.
Ukazuje i da važan čimbenik u razumijevanju jednosmjerne mobilnosti radnika od periferije prema jezgri EU vezan je uz kvalitetu institucija (a ne samo visinu prihoda) i političku klimu u emitivnoj zemlji.
“Ljudi, naime u potrazi za boljim životom za sebe i svoju djecu ne sele samo zbog viših primanja, nego je čest slučaj iz zemalja sa slabijim u one s jačim institucijama te iz zemalja s višom stopom korupcije i klijentelizma u zemlje s nižom. Stoga nacionalne vlade mogu učiniti puno toga za smanjenje emigracije te su suodgovorne za iseljavanje”. kaže prof. Jurić.
Dodaje da je cijeli koncept imigracijske rasprave takav da se ulazeći u nju može samo pogriješiti i dobiti etiketu ksenofoba, fašiste ili u najboljem slučaju populiste.
“Ovo djelomično objašnjava zašto se ove teme u predizborno vrijeme od strane političkih kandidata izbjegavaju. Ako se i upuste u ovu temu, onda je to isključivo koristeći tzv. imigracijski narativ koji stavlja snažan pritisak na potrebi da se imigraciju promatra kao nešto pozitivno, tražeći frazu koja bi je afirmirala – poput: ‘raznolikost je bogatstvo’.
Svi oni koji se usude preispitati ovu postavku trebaju brinuti zbog neutemeljenih, ali ozbiljnih optužbi za rasizam. I to iako je, između brojnih istraživača, Putnam dokazao da etnička raznolikost zapravo može smanjiti socijalnu koheziju, solidarnost, altruizam i međusobno povjerenje među svim ljudima u useljeničkoj zajednici. I to ne samo između pripadnika različitih etničkih grupa, već i unutar svake grupe, odnosno život u etnički raznolikom okruženju može uzrokovati povećanu nepovjerenje prema svima, uključujući i članove vlastite etničke grupe”, kaže prof. Jurić.
Teza o migracijama kao prirodnom ljudskom stanju se naročito provlači u službenom EU diskursu te se tvrdi da je migracija oduvijek postojala.”
‘Norma je ipak sjedilački način života’
Ipak, unatoč tome što se teza o čovjeku kao ‘homo migransu’ oslikava kroz brojne službene dokumente, migracija nije uvijek bila prisutna kao ključna karakteristika ljudskog života. Sve do 2015. godine, godišnje je između 0,6 posto i 0,9 posto svjetske populacije bilo pogođeno prekograničnim selidbama. Norma je kroz najveći dio ljudske povijesti bila sjedilački način života”, kaže naš sugovornik.
Kaže da navodno nema ništa novoga ni u tome što je 10 posto hrvatskih građana iselilo iz Hrvatske od prijema zemlje u članstvo u EU. “Međutim, naše analize pokazuju da dok je istovremeno iz Hrvatske iselilo 18 posto radno sposobnog stanovništva, iz Njemačke, Francuske i Britanije je iselilo svega 1 posto. Sam ovaj podatak za sebe otvara potpuno drugu perspektivu unutarnjih EU migracija”, kaže prof. Jurić.
O kojem je pak razmjeru izazova riječ po pitanju međunarodnih migracija svjedoči procjena da je trenutno je u svijetu 281 milijun međunarodnih migranata, dok Gallupovo istraživanje pokazuje da je istovremeno još 700 milijuna potencijalnih novih migranata.
Najveći intenzitet useljavanja ima EU, ne više SAD, Australija i Kanada
“Najveći intenzitet useljavanja u proteklim godinama doživjela je Europa s 87,7 milijuna useljenika, a ne više SAD, Australija i Kanada kao tipične useljeničke zemlje. U širem kontekstu, Azija koja je devet puno mnogoljudnija od EU, primila je svega 85,6 milijuna međunarodnih migranata”, otvara novu perspektivu naš sugovorni.
Trećina cijele ljudske populacije koja će biti rođena do kraja ovog stoljeća, bit će rođena u zemljama u razvoju (preko tri milijarde ljudi), nastavlja prof. Jurić i dodaje: “Ne treba iznenaditi da će veći dio pokušati migrirati u Europu. Naime, od 8 milijardi ljudi na svijetu danas, 2,3 milijarde živi u siromaštvu , što je gotovo 1/3 svjetske populacije. Međutim, kada pod parametrom blagostanja uzmemo pristup svim blagodatima modernog društva, poput dobrog obrazovanja, kvalitetne zdravstvene skrbi, odgovarajućeg stanovanja, sigurne hrane i posla, dolazimo do potpuno druge slike. Samo 1,4 milijarde ljudi imaju pristup svim ovim blagodatima, a jedni od rijetki među njima su stanovnici EU. Ne treba čuditi ako i drugi ljudi u ovakvom stilu života žele participirati.”
Iako je imigracijska rasprava u Hrvatskoj još tek u začetku, činjenica da je danas na svijetu oko 400 milijuna ljudi danas spremno useliti u Europu te to i namjerava , nikoga ne bi trebala ostaviti ravnodušnim, kaže Jurić te navodi da je pitanje je zašto su politički kandidati prema ovoj temi ravnodušni.
Dodaje da Hrvatska već tri godine zaredom ima najvišu stopu useljavanja u EU iz trećih zemalja.
“Istovremeno hrvatsko društvo ne uspijeva razviti populacijsku politiku koja bi depopulaciju i emigraciju, ako ne posve uklonila onda, barem, učinila ‘podnošljivim’. Budući da je hrvatsko društvo malobrojno, rizičnost pak takva neuspjeha je veća nego li u društvima s brojnijom populacijom. Imigracija sama po sebi ne predstavlja problem u društvima koja imaju ‘zdravu demografiju’, u situaciji u kojoj se pak nalazi Hrvatska, useljavanje izaziva tektonske društvene promjene, dok političke kandidate ovo pitanje pak kao da ne zanima”, kaže prof. Jurić za Danas.hr.
A onda je tu i izmijenjena slika društva gdje su migranti doselili.
‘Povratak iseljenika u svoje zemlje nije pravilo’
“Klasična bilanca imigracije iz trećih zemalja u EU je danas široko poznata: getoizacija i usporedna društva (s posebnim migracijskim kvartovima); stvaranje rodbinskih mreža isključivo unutar pojedinih doselidbenih skupina; otpor jezičnoj “standardizaciji” i srodni fenomeni. Najčešći ishod migracija, bez obzira na njihov prvobitni karakter, jest trajno naseljavanje značajnog udjela migranata i formiranje etničkih zajednica ili manjina (Castles, 2008). Povratak u zemlju odseljenja nikad nije pravilo, nego izuzetak. Stoga je prva pojava imigracije transformacija useljeničke zemlje i pluralizacija”, kaže prof Jurić.
Nastavlja da ova transformacija podrazumijeva nekoliko promjena – prvi: tu je povećana etnička raznolikost doprinosi porastu nepovjerenja u društvu (Putnam), drugo – dolazi do promjena u ključnim političkim institucijama, poput državljanstva, ali utječe i na samu prirodu nacionalne države i nacionalnog identiteta; treće – imigracija nadalje utječe na cijenu rada, koja opada 1 posto godišnje za određena zanimanja, dok cijene najma i nekretnina rastu za 1 posto godišnje.
Europa će za 20 godina biti potpuno drugačiji kontinent
“Za dodati je da imigracija potiče daljnje iseljavanje hrvatskih građana. Projekcije pokazuju da će Europa (barem srednja i zapadna) za 20 godina – kada oni koji su danas mlađi od 6 godina budu u dobi od oko 20 godina – biti potpuno drugačiji kontinent s potpuno drugačijim sastavom stanovništva. Nije isključeno da će uslijed toga vladati potpuno drugačiji običaji, religija i kultura ali i zakoni. Naime, manjine danas čine značajnu proporciju brojnih zapadnoeuropskih gradova. U Frankfurtu je 2023. godine udio stranaca oko 30 posto, u Düsseldorfu i Kölnu 22 posto, u Münchenu 28 posto, u Beču pak čak 54 posto. Još 2007. godine, oko 67posto djece u Nürnbergu do pet godina imalo je migrantsko podrijetlo, u Frankfurtu 65 posto, a u Stuttgartu 64 posto”, kaže prof. Jurić.
Nastavlja da se u Austriji već 2048. godine očekuje da će udio birača iz skupine osoba s migrantskom pozadinom prijeći 50 posto.
“Belgijski institut za statistiku pokazuje da su najčešća imena za dječake rođene 2022. godine u Bruxellesu: 1. mjesto Mohamed (2899), , 2. mjesto Mohammed (982), , 3. mjesto Ahmed (862). K tome, Mohamed je četvrto najčešće ime za novorođene u Europi”, tvrdi naš sugovornik.
Prof. Jurić ukazuje i na promjenu strukture stanovništva Europe zbog migracija: “Bitna posljedica migracijske krize od 2015. godine je i povećanje muslimanske populacije u EU u prosjeku za 70 posto između 2005. i 2016. godine, s udvostručenjem u nekim zemljama (Belgija, Austrija, Italija, Danska, Norveška) ili čak utrostručenjem, kao u Engleskoj i Švedskoj. Tako će do 2050. svaka zapadna zemlja EU imati udio 19 posto muslimanske populacije (Švedska 30 posto), dok je 1950-ih taj udio bio ispod 1 posto.”
Nastavlja da ovakav razvoj sam po sebi ne bi predstavljao problem, kad istraživanja ne bi ukazivala da 57 posto mladih muslimana smatra da je šerijatski zakon važniji od zakona Francuske (prema anketi Francuskog instituta za javno mnijenje).
“Nadalje, 65 posto muslimanskih srednjoškolaca smatra da su zakoni islama iznad zakona republike. Veliki zapadnoeuropski gradovi postaju tako svojevrsne ‘kule babilonske’, no ti gradovi raspolažu velikim sredstvima koja ulažu u amortiziranje fenomena vezanih uz ovakve izazove. Malobrojne pak nacije, poput hrvatske, se suočavaju s puno većim izazovima jer im s jedne strane nedostaju financijska sredstva dok su se s druge našle u ovim procesima potpuno nepripremljene, bez adekvatnih zakona te migracijske i integracijske strategije”, kaže prof. Jurić.
Tu je onda i polarizacija hrvatskog društva po pitanju imigracije.
Dva politička bloka u Hrvatskoj
“U Hrvatskoj su se kao posljedica imigracije već sada oblikovala dva suprotstavljena društvena i politička bloka koji se zapravo temelje na odnosu prema dva tipa kulture. S jedne strane, postoji izrazito individualistička i kozmopolitska kultura koja se temelji na ideji o jedinstvenosti i posebnosti svakog pojedinca, dok je nasuprot njoj tip kulture koji ističe pripadnost pojedinca zajednici. U središtu novog sukoba hrvatskog društava borba je za ‘kulturnu hegemoniju’ (Reckwitz) između stare srednje klase i nove srednje klase (klase po shvaćanju Webera). Vrijednosti nove srednje klase artikuliraju se kroz liberalnu imigracijsku politiku, otvorene granice, rodna prava, tzv. ‘zeleni kapitalizam’, globalizam i klimatske teme. Ove vrijednosti se učvršćuju proglašavajući vrijednosti stare srednje klase (dom, zavičaj, nacija, obitelj, religija) zaostalima. Stoga raste srdžba rezignirane stare srednje klase, koja u nedostatku političke artikulacije, sve više skreće ka populizmu”, govori prof. Jurić.
Nastavlja da se prvi tip kulture zalaže za intenzivno useljavanje strane radne snage i otvaranje hrvatske nacije te u iseljavanju i neselektivnom useljavanju vidi priliku za ‘obogaćenje’ hrvatskog društva, a drugi u useljavanju i iseljavanju vidi ugrozu biološkog opstanka hrvatskog naroda.
“Novi politički sukob odvija se tako u središtu hrvatskog društva. Na oba socijalna pola, na onom izrazito siromašnom i na onom izrazito bogatom, izgubio se svaki interes za aktivnim sudjelovanjem u politici: kod ‘prekarne klase’ zato što njezini pripadnici smatraju da se ionako ništa ne može promijeniti (pa izabiru iseljavanje), a kod najbogatijih zato što drže da uz pomoć kontrole nad ekonomijom kontroliraju politiku”, kaže prof. Jurić.
Završava da je pitanje imigracije tako daleko složenije nego što to sugeriraju državni birokrati i političari te je javna rasprava u situaciji, u kojoj se danas nalazi Hrvatska, minimum onoga što se duguje ponuditi biračima. “Klasična finta etiketiranja onih koji otvaraju ova pitanja ili s druge strane humanitarnog moraliziranja kod informiranih birača u Europi više ne prolazi o tome pišem u svojoj knjizi “Suvremene migracije: demografija i kapital” koja je upravo u objavi”, ističe prof. Jurić, piše Danas.hr.
