TURISTIČKO NOVO NORMALNO

DAN U ČERNOBILU: Mjesto nuklearne katastrofe Ukrajina je pretvorila u turističku atrakciju

Foto: Vijesti.hr

”Ideš na godišnji odmor u Černobil?”, začuđeno mi je odgovorio kolega uz blagi podsmijeh

RTL-ov Ivan Vrdoljak donosi detaljan izvještaj o stvarnim razinama radijacije u Černobilu, cijenama masovnih turističkih obilazaka i dosad nepoznatim činjenicama o lokaciji kataklizme koja zbog zračenja neće biti naseljiva još najmanje 24 tisuće godina.

”Ideš na godišnji odmor u Černobil?”, začuđeno mi je odgovorio kolega uz blagi podsmijeh. Kao i mnogima, ta ideja zvučala mu je suludo. Meni se, s obzirom na distopiju u kojoj živimo proteklih godinu i pol, putovanje u mjesto najveće nuklearne katastrofe u povijesti svijeta gotovo činilo kao prikladan izbor za odmor, piše za Vijesti.hr.

Turističko ”novo normalno”, ako hoćete. Bar su tako zagovaratelji lockdowna među nama, uz slijeganje ramenima, od početka koronakrize pomirljivo tepali čak i najnenormalnijim restriktivnim mjerama.

Mjesto tragične nesreće

Sad ozbiljno: nije prvi put da sam, gledajući TV sadržaj o nekoj lokaciji, odlučio ondje i otići. Film o vijetnamskom ratu već me jednom odvukao u Ho Ši Min, a HBO-ova miniserija o sovjetskoj nuklearnoj kataklizmi dovoljno me se dojmila u tom smislu. Nakon (pre)duge pandemijske apstinencije od putovanja – izbor je pao na ukrajinsku metropolu Kijev – a onda i 130 kilometara udaljen Černobil. Razbit ću ovdje i neke mitove o njemu i osobno se uvjeriti u mnoge stvari. No, idemo redom.

Teško je pojmiti da samo sat i pol vožnje dijeli multimilijunski velegrad od područja koje zbog radioaktivnosti nastale 1986. neće biti naseljivo iduće 24 tisuće godina. Podjednako nestvarno zvuči i podatak da je temperatura jezgre nuklearnog reaktora nekoliko sekundi prije eksplozije – dosegnula kolosalnih 4650 Celzijevih stupnjeva. Za usporedbu, temperatura površine Sunca je 5500 Celzija.

Mjesto tragične nuklearne nesreće kakvu svijet dotad nije vidio – Ukrajina je 35 godina poslije pretvorila u turistički dragulj. Černobil na godinu posjeti nekoliko desetaka tisuća turista – tijekom sezone i po 2000 na dan. Kako je to uopće prihvatljivo za zdravlje, objasnit ću poslije. Ovaj izlet “bukirate” kao i svaki drugi – uz iznimku da tu destinaciju, i to kao jedini aranžman – nudi svega nekoliko specijaliziranih ukrajinskih agencija. Jednodnevni izlet u manjoj grupi stajat će vas 100 eura.

‘Po dolasku, ne dirajte ništa’

Moguć je i dvodnevni za cijenu od 280 eura. Jednako toliko platit ćete i jednodnevni privatni razgled – bez drugih turista, u kojem sami raspoređujete vrijeme na određenim lokacijama. Neslužbenim kanalima putem društvenih mreža ponuđen mi je i 5-dnevni izlet, ali to sam glatko odbio. Mislim si – suicidalan ipak nisam, a i želim ostati zdrav. Nisam pitao koliko su takvih aranžmana prodali ni kakvi su ih to pustolovi kupili.

Moj jednodnevni izlet u Černobil krenuo je u 8 sati ujutro. Ispred crnog minibusa u Kijevu dočekala nas je vodičkinja, 29-godišnja Oksana. Tipična Ukrajinka, svjetlije kose i puti, uljudna i simpatična – no za razliku od većine sunarodnjaka s vrlo dobrim engleskim. Na njezinu popisu uočavam da grupa broji 10 ljudi.

“Po dolasku – ne dirajte ništa, ne sjedajte nigdje, ne spuštajte svoje stvari na tlo i ne uzimajte nikakve predmete na putu” – jedna je od prvih uputa koje nam je gotovo zapovjednim tonom Oksana istaknula tijekom vožnje prema Černobilu po kvrgavim ukrajinskim cestama. Objašnjenje je vrlo jednostavno – radioaktivne čestice su posvuda na černobilskom tlu u nekoj mjeri pa se, osim nužnog hodanja, nikakav drugi fizički kontakt ne preporučuje kako ih se ne bi raspršilo.

Foto: Vijesti.hr

Ulazak na područje katastrofe filtriran je dvjema kontrolnim točkama postavljenim na 30 i 10 kilometara od nuklearne elektrane. Ti checkpointovi izgledaju poput kakvog sporednog graničnog prijelaza između Hrvatske i Slovenije. Tu počinje takozvana Zona isključenja (Exclusion zone), područje od 2600 km² kojim danas upravlja posebna ukrajinska državna agencija. Naš minibus staje u red iza još dva slična vozila puna turista koji čekaju pregled.

Nenajavljen dolazak nemoguć

Uočavam nekoliko policajaca unutar zgrade. Jedan od njih izlazi i pažljivo uspoređuje podatke iz putovnice svih turista s onima na propusnici koje nam je dan prije izdala turistička agencija. Putovnica je ovdje must have, s osobnom iskaznicom ne možete ništa. U ovom trenutku shvaćam da nenajavljen dolazak nije moguć,  čak i ako ste spremni platiti dvostruko. Dobivamo prijenosne Geigerove brojače kako bi u svakom trenutku mogli pratiti razinu zračenja.

Foto: Vijesti.hr

Dopuštena razina zračenja u Ukrajini iznosi 0,30 mikrosiverta po satu. Dok se vozimo prema reaktoru broj 4, žuti uređaj još nijednom nije zazvonio na uzbunu držeći se na prihvatljivih 0,18. “Hoćete li nas bar malo ozračiti za ovih 100 eura” – dobacujem iz pozadine minibusa, na što su se Oksana i vozač kiselo nasmijali. Nakon nekoliko minuta dobivam ono što sam zaželio ironičnom šalom.

Bus se zaustavlja, izlazimo van, a naša vodičkinja pokazuje mi nekakav poklopac šahta nekoliko metara od ceste na kojemu Geiger dolazi do nevjerojatnih 408 mikrosiverta po satu. Da vas poštedim računanja, to je radijacija 1400 puta iznad dopuštene razine!

Foto: Vijesti.hr

Tlo na ulazu u šumsku stazu drži se na razini oko 20 puta iznad normalne. Takvih hotspotova doista je mnogo. Radijacijom su ovdje najzagađenije podzemne vode i zemljani putevi izvan asfaltiranih cesta i predviđenih trasa kretanja. Postaje mi jasno da je, suprotno uvriježenom stavu diljem svijeta, zdravstveno siguran obilazak Černobila moguć čak i na dulji rok.

Ono ubojito – očima je nevidljivo

Na kraju krajeva, vodiči ondje provode dane i dane. Samo je bitno držati se asfalta, zbog čega agencija u pravilu ne dopušta turistima tumaranje po šumskim putevima. Doista, ono ubojito, ovdje je očima nevidljivo, a gotovo je svuda oko vas.

Konačno dolazimo pred reaktor broj 4. U njegovoj utrobi, tog prokletog 26. travnja u 1:24 ujutro, zakazali su prvo ljudi, a onda i tehnologija. Propali sigurnosni test reaktora rezultirao je eksplozijom ekvivalentnom 66 tona TNT-a, koja je oslobodila radioaktivnost i do 400 puta veću od one u Hirošimi. Prevedeno, u nebo je katapultiran ne samo 20 katova visok krov reaktora, nego i 28 tona radioaktivnih krhotina. Nastala radijacija bila je toliko jaka da se čak i u 1500 kilometara udaljenom Zagrebu stanovnike tada pozivalo da ne izlaze iz kuća.

Radioaktivni požar gorio je puna dva tjedna, a posljedice do danas osjećaju deseci tisuća ljudi. Službeni broj žrtava, zbog očuvanja lažnog dojma tadašnje sovjetske moći, zaustavio se na 31 vatrogascu koji je preminuo od posljedica gašenja radioaktivnog požara. Ako ništa drugo, bar su im podignuli spomenik.

Od 2016., reaktor 4 prekriven je čelično-betonskim sarkofagom. Taj milijardu i pol dolara vrijedan div jedino je što će idućih 100 godina štititi ovo područje od razorne radioaktivnosti. Uvjerio sam se da ta zaštita funkcionira dovoljno. Na 300-tinjak metara od reaktora moja žuta naprava pokazuje 0,8 mikrosiverta po satu – “tek” dvostruko više od dopuštenog.

Jurimo prema Pripjatu, gradiću udaljenom 3 kilometra, prvom koji je bio na udaru nuklearne havarije. U ovom simbolu nuklearne katastrofe dočekali su me prizori koji su istodobno među najfascinantnijim i najjezivijim koje sam vidio u životu. Dok se probijamo kroz šipražje, u daljini se počinju nazirati betonski obrisi. To su napuštene stambene zgrade kroz koje danas doslovno raste drveće. 50 tisuća mladih stanovnika ovog nekad modernog sovjetskog gradića, mahom zaposlenika elektrane, obližnje bolnice i njihovih obitelji, iseljeno je u roku od 36 sati pomoću 1100 autobusa.

Teško opisiva jeza i tuga

Za neke, nagrižene radijacijom, već je bilo prekasno. Koračamo glavnim pripjatskim trgom koji danas izgleda poput kakve džungle s konturama neke pradavne civilizacije. Priroda je ovdje brzo zaboravila na ljude. Zurim u uništenu zgradu gradske uprave obraslu grmovima i drvećem. Zdesna mi je koncertna dvorana, a s lijeva robna kuća. Trava na kojoj stojim nekad je bila jedna od glavnih pripjatskih prometnica.

U središtu nekadašnjeg grada danas se čuje samo cvrkut ptica. Prožimaju me neka teško opisiva jeza i tuga. Jer kako drukčije opisati ovo stratište života iz kojeg je nestala cijela jedna generacija ljudi, a njihova imovina, rad i snovi izbrisani u sekundi? U misli mi navire scena iz dokumentarca o černobilskoj grozoti, u kojem jedan stariji mještanin nakon nesreće naivno govori “nadam se da ćemo se brzo moći vratiti svojim kućama”.

Kako sumorna, a opet i razumljiva zabluda o povratku u sredinu u kojoj život neće biti moguć još desecima naraštaja… Najmlađi od tih naraštaja, pripjatska djeca, pa i njihovi roditelji,nikad nisu dočekali otvorenje dječjeg parka, zakazano za 1. svibnja 1986. Ovaj vrtuljak nikad nije provozao svoje mališane. Mjesto je ovo koje čovjeka predozira čežnjom.

Sličnom pojavom odiše i selo Zalesje… U ruine kućica obraslih zelenilom koje su i u svojim najboljim danima bile trošne – danas je zabranjeno ući zbog narušene statike. Zapažam da na prozoru, ili stolu pokraj njega kod gotovo svake zarasle kuće čiji su stanari naprasno odvedeni – stoje neki predmeti. Cipela, plišana igračka, prazna konzerva… Djeluje kao da su planski postavljeni ondje za turiste. Iz zdravstvenih razloga, sigurni su od krađe, ali su idealni za ”okinuti” ovakvu fotografiju.

“Društvo, naiđete li na divlje životinje, molim vas ne približavajte im se i ne pokušavajte ih hraniti” – govori nam Oksana preko razglasa minibusa taman u trenutku kad sam nakratko zadrijemao. Razmišljam zašto bi itko normalan to uopće i pokušao, no odmah zaključujem da je prirodna selekcija puno starija i mudrija od mnogih turista. Naime, možda i jedina iole pozitivna posljedica atomske havarije godinama poslije jest obnovljena flora i fauna.

Crvena šuma

Nabujala vegetacija i silno zelenilo svuda oko vas ničim ne otkrivaju što se ovdje zbilo prije 3 i pol desetljeća. Životinjski svijet obnovio je čak i najrjeđe primjerke svoje vrste – viđali su posjetitelji po černobilskim poljanama i medvjede i riseve. Ja sam vidio svega nekoliko pasa lutalica. Silno su umiljati. Tješim se da su se ona “zabrana hranjenja” odnosila samo na divlje životinje.

Dao sam mu komadić svog sendviča kojem se silno razveselio. Pesek je uvijek pesek, čak i na atomskom smetlištu. Ono što je istodobno mene ugodno iznenadilo, jest da sam usred Černobila uspio pojesti odličan Boršč – tradicionalno ukrajinsko varivo. Ni manje ni više nego u vojarni namijenjenoj vojsci, policiji i zaposlenima u održavanju elektrane.

Jedno od mjesta na kojem se pri posjetu Černobilu ne zaustavljate jest Crvena šuma. Naziv je dobila po neprirodnoj boji uzrokovanoj golemom količinom radijacije koja je iz ove oaze živog svijeta isisala život. Vjerojatno ga i zauvijek ugasila.

Pri izlasku iz kompleksa, primjećujem da uz naš minibus Černobil napuštaju i neki automobili. Baš svakom vozilu se na izlasku dozimetrom mjeri razina radijacije na gumama. Riječ je o ljudima koji održavaju elektranu, kojih i danas ima nekoliko stotina. Zatečene radnike, pa i nas turiste, vode u posebnu prostoriju na kontrolnoj točki. Netom prije napuštanja kompleksa,  mjere nam ukupno primljenu razinu radijacije.

Bih li vam preporučio ovaj izlet? – Da. Budete li poštivali pravila i izbjegavali kontakt s radioaktivnim suvenirima, kao i predstavnicima četveronožne zajednice, zaboravili na plivanje u akumulacijskom jezeru i držali podalje od valjanja u šumskom blatu – dan u ovoj bizarnoj oazi postapokalipse možete završiti s vrlo umjerenom razinom primljenog zračenja. Potpisniku ovih redaka uručena je diploma na kojoj ponosno stoje 2 mikrosiverta.

To ukratko znači da sam manje radijacije dobio u Černobilu, nego u avionskom letu od Zagreba do Kijeva. Za kraj, spomenut ću i da ovdašnje guste šume skrivaju još jednog impresivnog sovjetskog mastodonta. Pokraj relikta nekadašnje vojne moći danas turisti lupaju selfije, iako je desetljećima, pa sve donedavno, bio supertajni i strogo čuvani vojni izum čije postojanje Sovjetski Savez nikad nije priznao. O tome u idućoj reportaži…, donose Vijesti.hr.

Preporučeno
Imate zanimljivu priču, fotografiju ili video?
Pošaljite na Whatsapp, Viber, MMS 097 64 65 419 ili na mail vijesti@riportal.hr ili putem Facebooka i podijeliti ćemo ju sa tisućama naših čitatelja.
Komentari
Views Views