Zoran Šprajc intervjuirao je Marijanu Klanac, glavnu sestru na svom odjelu koja već četvrti val covida s kolegama otima ljude smrti. Ali, ne uspije sve.
Ima i onih koji se ne žele niti liječiti, čak i kad su u teškom stanju. Riječ je o 53-godišnjaku koji je u ponedjeljak praktično pobjegao s kisika u “Franu Mihaljeviću”, da bi ga dan poslije pronašli kad je već umro od covida.
Gošća RTL Direkta bila je Marijana Klanac, glavna sestra respiracijskog centra u KB Dubrava. S njom je razgovarao Zoran Šprajc.
Je li ne njenom odjelu dogodilo ovakvo što da pacijent pobjegne s liječenja, i to s kisika?
“Vjerujte, zasad nije, ali ne možemo nikad reći”, odgovorila je glavna sestra Klanac.
Na to da su ljudi toliko samouvjereni da pobjegnu s liječenja, misleći da im neće biti ništa, kazala je:
“Mislim da u tim situacijama nisu svjesni što im se događa, neću reći da ne razmišljaju svojom glavom.”
Opisala je sadašnje simptome, prouzročene delta varijantim koronavirusa:
“I dalje su to respiratorni simptomi, povišena temperatura, osjećaj nedostatka zraka, uglavnom pacijenti dolaze da im je potreban kisik”
Razlike u odnosu na prijašnje sojeve, kazala je, baš i nema:
“Mislim da i nije neka razlika, osim što su dobne skupine ipak mlađe, mlađa je populacija. Susreli smo se i s time.”
“Mi skoro svaki dan nekoga moramo spustiti u intenzivnu na respirator”, kazala je dalje, a potom je opisala što znači nekoga staviti na respirator, aparat koji nije tek puka maska za kisik:
“To je jedno izuzetno teško stanje, stanje u kojem aparat preuzima funkciju pluća, nije lagano, nije bezazleno… Pacijent prvo bude na uređaju koji se zove high-flow, gdje su jako visoki protosci kisika, oid 80 do 100 litara kisika, možete misliti kako je onda. S tolikim protocima, ako se nakon nekog perioda ne izvuku, onda moraju ići na respirator.”
“Oni budu i malo sedirani kad se stavlja tubus. Dođe anesteziološki tim, on (pacijent) tog trenutka ne bude svjestan”, opisala je.
Rekla je da pacijenti u takvim stanjima apsolutno ne mogu ništa. Nipošto, primjerice, gledati što ima na mobitelu ili slično. Od sadašnjih terapija koje se daju oboljelima od covida-19 izdvojila je:
“Najčešće su to kortikosteroidi, antibiotici, remdesivir, ali to oni (liječnici) odlučuju.”
Potvrdila je da je terapija još uvijek dosta neistraženo područje, da nema jednostavnih recepata da će se pacijentu dati taj i taj lijek za neko točno određeno stanje. Ipak, primjećuje da nekih manjih razlika u trajanju liječenja sad ipak ima u odnosu na početak pandemije:
“Nekako mi se čini da je to sad već malo kraće. Da li je to zbog toga što je mlađa populacija, pa su i komorbiditeti, ipak ih nema, pa se lakše preboli…”
Rekla je dalje i to po čemu pacijenti već kod kuće mogu znati slijedi li im u bolnici teži ili relativno lakši tijek liječenja:
“Jedan malo veći nedostatak zraka, to je nešto što ih primora da dođu u ustanovu. Malaksalost, iznemoglost, ne mogu udahnuti punim plućima, temperature, ne podnose nikakav napor.”
Trenutno je na intenzivnoj u njihovoj bolnici 14 ljudi, ali da bi sestrama sada bilo lakše, rekla je da ipak nije lakše:
“Mislim da smo još uvijek jako opterećeni. Sve skupa je u bolnici oko 60 ili 70 ljudi. To su dva covid odjela i dvije intenzivne i ostatak bolnice koji funkcionira potpuno normalno. ”
Uplaše li se pacijenti kad odlaze s odjela?
“Da.”
Rekla je da im je najteže kad ih moraju spustiti u intenzivnu zbog pogoršanja stanja:
“To je nešto što nikome nije ugodno, ne znate ishod…”
Danas se, kazala je, umire manje nego prije, što je i logično zbog manjeg broja bolesnika, ali za četvrti val kaže da baš i ne primjećuje neke generalne promjene.
“Ah, ne znam. Imam osjećaj da kontinuirano nekakvi valovi dolaze. Trebamo se cijepiti. Ne znam”, rekla je za kraj.
Intervju detaljno možete pogledati ovdje: RTL
