Jedan od glasova koji su čuli svi gotovo optuženici pred Haškim sudom pripada Zagrepčaninu – Nenadu Popoviću
Više u VIDEOPRILOGU IZNAD!
Profesija – simultani prevoditelj. Plaća za naše prilike – izuzetna. Radno mjesto Haški tribunal i radni ugovor koji u sebi ima ugrađen etički kodeks sa strogim pravilima diskrecije.
Haški je sud prije nešto manje od godinu dana zatvorio vrata. Radio je deset tisuća i 800 dana rada, pred njim je saslušano 4659 svjedoka, arhivirano je 2 i pol milijuna stranica dokumenata. Donosimo priču jednog prevoditelja.
Jedan od glasova koji su čuli svi gotovo optuženici pred Haškim sudom pripada Zagrepčaninu Nenadu Popoviću.
„Oni čuju mene, tu sam u kabini, ja sam taj koji ih napada, smiruje kao sudac, da to sam ja“, kaže Popović.
Kao simultani prevoditelj za, kako se to u toj instituciji zvalo BHS verziju (bosanski-hrvatski-srpski), angažiran je prije 18 godina.
„Kad sam došao tamo, ja sam mislio, ovo je važno, treba se ovo dogoditi, jer ovdje se utvrđuju činjenice, ja sam, dugo bio ponosan na organizaciju u kojoj radim. No, kada sam shvatio da su tu postoje interesi i Amerike ili Izraela, onda sam se pitao zašto ovaj cijeli laboratorij koji bi trebao služiti da se problemi rješavaju zakonski, a ne oružjem, zašto smo došli do toga da sada nešto ne vrijedi”, kazao je Popović.
Ipak, nešto manje od godinu dana otkako je Haški sud zatvorio svoja vrata, Nenad je ponosan što je tamo radio.
„Bilo je u toj instituciji ljudi koji su se borili za divne stvari, ali bilo je i karijerista i ljudi koji su radili za nekog drugog. Da ste vi tajna služba, biste li poslali nekog da utječe, ja bih“, smatra Popović.
Uoči intervjua još je jednom provjerio uvjete radnog ugovora i etičkog kodeksa koji ga veže. Formulacija je štura, istodobno široka – ne bi smio u javnost iznositi u stvari povjerljive prirode, a za neke od tih uvjeta vjeruje da su opravdani, a neka saznanja neće podijelili. Objašnjava o čemu ne smije i neće nikada govoriti.
„Čuvanje identiteta svjedoka i ljudi koji su dostavljali informacije sudu po meni je najviša razina povjerljivosti, jer bi se neki ljudi i danas našli u opasnosti jer su dostavljali podatke sudu. To što su neke države dostavljale svoje obavještajne podatke, pa mi sad moramo štiti jadne Sjedinjene Države ili Veliku Britaniju kao da se sami ne mogu štititi, ne osjećam da je moja moralna obveza. Ali, pošto sam dobio takvu uputu naravno neću o tome govoriti”, kazao je Popović.
U Haag je došao prije više do 20 godina. U Zagrebu je tijekom devedesetih teško pronalazio posao. Stigao je gotovo u isto vrijeme kada je pred sud došla šestorka – proces koji je jedan od posljednjih okončanih.
„Imam hrvatski naglasak pa su me pokušavali stavljati, ako su oputežni Hrvati iz Bosne, nek’ ja njima govorim sa zagrebačkim. Po meni to nema nikakvog smisla, ali tako sam završavao na rasporedu. Dosta sam radio Gotovini i Prliću“, kaže Popović.
Nakon tisuća sati provedenog u kabini pored sudnice čini mu se da može ocijeniti ponašanje osoba kojima je prevodio, primjerice o Gotovini.
„Gotovina se nije puno iskazivao, on je jednostavno odlučio proći kroz to što je moguće mirnije, on je povučen čovjek, držao se na neki način: sad sam tu i vidjet ćemo što je tu je. On mi se čak i dopao na toj razini. Gotovina je povučen, Markač i Čermak su administrativci, ljudi koji bez posebnih emocija. Tu i tamo se ustalo i pobunilo, ali nisu bili emotivni”, kazao je Popović.
Za Jadranka Prlića kaže da je ostavljao dojam smirenog i inteligentnog.
„Vjerojatno jednog od najpametnijih ljudi tamo, s najvećim kapacitetom, koji je na početku shvatio da će loše proći. Odradio je, suđenje, ali mislim da je bio previše pametan da je pomisio da će loše proći”, rekao je Popović.
„Tuta i Štela su odavali to jedno ponašanje ljudi koji znaju kako se u tom sistemu treba vladati. Ljudima koji su prije bili na visokim pozicijama trebalo je puno vremena da se prilagode prilagode na tu svoju novu realnost,“ opisuje Popović.
Slobodan Milošević je, prema njegovom dojmu, imao dovoljno uvida u to da je više ne vjeruje u to što priča. „Ako je ikada vjeravao u to što je pričao.“
Cijeli raspon karaktera imao je prilike upoznati.
„Bilo je tamo ljudi koji su apsolutni sociopati, pojma nema što bi taj čovjek napravio a znaš da je napravio desetostruka ubojstva na najokrutniji način. S druge strane ima šarmera”, ispričao je Popović.
Ovo je, ističe, osobna priča čovjeka koji je šutio i prevodio. Dojmovi i stavovi su samo njegovi. Kaže da bi ga ponekad bi ga i samog iznenadila vlastita reaacija.
„To je stvarno neobičan osjećaj, tjelesna blizina ili koncentracija na glas… Kad provedete mjesec dana od devet do pet u istom društvu, htjeli ne htjeli zbližite se s osobom koja vam je fizički najbliža. Počinjete osjećati neku čudnu vrstu susjećanja ljudske vrste, ne znam. Jednom sam osobu koju inače kao neprofesionalac ne bih dotaknuo ničim, ali nakon toliko toliko dana kad vidiš da je toj osobi loše, pođe ti ruka i pitate ‘je li vam dobro'”, kazao je Popović.
Prevodio je i na procesu Vojislavu Šešelju.
„Šešelj je čisto zlo. Čini mi se da čovjek došao na visok položaj kao populist, mora imati jednu vrstu karizme koju ludilo intenzivira. Šešelj je manijakalno inteligentan, potpuno nezainteresiran na kontakt, ali će na svaku tvoju rečenicu imati brz i strašan odgovor. Inteligentan i zao”, kaže Popović.
„Praljak je za prevodioce bio grozan. On je stalno htio nešto kvariti, razbijati igru, nešto mijenjati, poput Šešelja. Nama prevoditeljima najlakše je prevoditi razgovor koji teče uredno. Čim počne svađa za nas postane rad postane 10 puta teži”, ispričao je Popović.
Svi su telefonski razgovori pritvorenika u Scheveningenu bili prisluškivani, pritvorenici o tome unaprijed obaviješteni, a prevoditelji trebaju zabilježiti sadržaj i sugovornike.
„Uputili su nas da ukoliko primijetimo neke teme koje bi kao laik pomislio da su izvan okvira moram javiti. Rekli su mi, ako mi se učini da se razgovor vodi o nečemu što su šifre, primjerice počne razgovor koji je obične prirode i pretpostavim da možda razgovaraju u šiframa, moram obavijestiti sud. No, uglavnom bi pričali o svojim privatnim stvarima”, rekao je Popović.
Uvučen po službenoj dužnosti u privatne razgovore ljudi prema kojima bi trebao osjećati profesionalnu hladnoću, ponekad bi mu se učinilo da prelazi crtu koju je sam sebi dao.
„Kad sam tako slušao razgovor između jedne osobe za koju mislim da je suštinsko zlo njegove supruge otkrio sam da imam na licu osmijeh kad gledam ljubavne filmove, jer se njih dvoje vole. I onda uđeš u tu njihovu mekoću njihovu, zaboraviš tko je on, pa se onako osupneš se kad shvatiš da zaboraviš tko su oni”, objašnjava Popović.
Sjedili su pred sudom i tisuće svjedoka zločina. Zbog njihovih svjeočenja, kaže i danas zna plakati.
„Bio je jedan doktor, mali čovjek, sitan, junak. Bio je Musliman odveden u logor Omarska. I došao je na sud i rekao: ‘Nikome neću zamjeriti što je Srbin.’ I stvarno vidiš da u njemu nema mržnje i da je on je tu došao da nam kao Primo Levi (autor, preživjeli logoraš iz Auztwitza i svjedok Holocausta, op.a.) da ti prenese što je bilo”, ispričao je Popović.
Više puta je plakao slušajući svjedočenja. A najjače je, kaže Nenad reagirao na ono što je i tada kao i sada – najdragocjenije i najrijeđe.
„Najviše su me razbili trenuci dobrote, kad u svim tim užasima vidiš da je netko bio dobar. Bio je jedan Srbin kojeg su zatočili mudžahedini. Prepričavao je svoje putešestvije: zarobili su ga i vodili od sela od sela i u svakom selu su ga mlatili. U jednom je selu došla do njih neka žena i rekla onima koji su ga tukli ‘Nemate dušu’. ‘E, toj bi ja ženi htio zahvaliti, rekao je svjedočeći na sudu – tu se ja rasplačem kao i sad”, rekao je Popović.
Silvana Menđušić
