Ako zdravstveni sistem vapaj jednog hrabrog roditelja ne pomakne s mjesta, onda je možda i sam sustav neizlječivo bolestan
Problem s palijativnom skrbi nije od jučer, ali sad smo spoznali i šokantnu istinu da ni teško bolesna djeca u Hrvatskoj nemaju gdje umrijeti.
Niti jedna bolnica ih ne može zadržati, a to se danas dogodilo i 15-godišnjem Marinu koji se nalazi u terminalnoj fazi bolesti.
Iz zagrebačke Klinike za Dječje bolesti u Klaićevoj roditelje su obavijestili da Marina ili vode kući ili u Specijalnu bolnicu za kronične bolesti djece u Bistru.
Očajni otac podijelio je svoju priču s našim Petrom Panjkotom.
Otac 15-godišnjeg Marina Dražića ne zna hoće li mu sin preživjeti noć, no nažalost, zna da zdravstveni sustav u Hrvatskoj njegovom terminalno bolesnom djetetu ne nudi odgovarajuću palijativnu skrb.
“Marin je dijete koje je svjesno svega, Marin je meni ronio suze. Ja se kao roditelj za Marina borim, i borit ću se do zadnje svoje kapi, ali nažalost ovaj krik je krik na sustav”, izjavio je Mladen Dražić, otac terminalno bolesnog djeteta.
Marin je s osam mjeseci doživio tešku prometnu nesreću, nepokretan je i ima hidrocefalus. Prvi put je hospitaliziran u studenom kada mu se stanje pogoršalo.
“Marin je taj koji je reanimiran nekoliko puta, on je taj koji možda proživljava zadnje sate, minute, Marin je taj koji treba dostojanstvo. Ja mu pružam ljubav, ovo fantastično osoblje u Klaićevoj pruža mu medicinsku skrb. Sustav ostatak ne prepoznaje”, dodaje neutješni otac.
Kako priznaje i ravnatelj Klaićeve, sustav doista jest takav da nudi samo premještaj u bolnicu u Bistri ili kućnu njegu. A to obitelj s još jednim 12-godišnjim sinom, i roditeljima koji jedva funkcioniraju zahvaljujući sredstvima za smirenje – ne može podnijeti.
“Potpuno mi je jasno da ti roditelji više ne mogu. Kao otac i roditelj, moram reći da mi količina njihove boli nije niti pojmljiva, i nasreću nisam je nikad prošao i nadam se da neću. Međutim, njihovo herojstvo koje traje već 14 ili 15 godina je došlo svome kraju, a osim toga Marin ni nije dijete koje može ići bez podrške sustava u kućnu njegu”, poručio je Zoran Bahtijarević, v.d. ravnatelja Klinike za dječje bolesti Zagreb.
Klaićeva bolnica nikada nije niti će ikada poslati dijete da umre kod kuće, kaže ravnatelj, ali dodaje kako je Marinova trenutačna visoka temperatura i respiratorni infekt posljedica toga što leži kraj akutno bolesne djece. Prema svjetskim standardima, krajnji akt humanosti je omogućiti djetetu da ovaj svijet napusti kod kuće, okružen ljudima koji ga vole.
“Isto je tako činjenica da uz to ide čitav tim ljudi koji tim ljudima pomaže i u dobro razvijenim sustavima to postoji. Kod nas, ne mogu reći da ne postoji, ali je doista u povojima. I ti roditelji su ostavljeni sami sebi”, dodaje Bahtijarević.
Niti bolnica u Bistri nije ustanova za palijativnu skrb, a Marinova obitelj boji se da ondje ne bi mogli stalno biti uz njega.
“Ima li Marin pravo pitati ovaj sustav, ljude iz sustava, a gdje su moj brat, moja mama i moj tata? Zašto danas nema mog brata? Može li netko odgovoriti na to pitanje Marinu? Meni može, ali ima li tko morala i snage odgovoriti na to pitanje Marinu. Jer ja sam napravio taj krik za Marina, jer on gore kriči i njega se ne čuje. Ja sam napravio taj krik i zbog druge djece, Petara, Ivana, Josipa, Danijela, nebitno sad imena, čiji roditelji nisu imali dovoljno snage u toj boli da naprave taj krik. A to je krik prema sustavu. Sustave, molim te, pomozi!”, Mladenov je poziv za pomoć.
A ako ga ovakav vapaj jednog hrabrog roditelja ne pomakne s mjesta, onda je možda i sam sustav neizlječivo bolestan.
Petar Panjkota
