‘Ta je povijest trajno tu, ona se i dalje može opisati krvavom i tu se ništa bitno nije promijenilo. Taj prostor je bio nesretan prije sto godina i nesretan je i danas’, pojašnjava Tvrtko Jakovina
Čak i mimo ratnih zločina o kojima dolazi sve više potvrda, invazija Rusije na Ukrajinu, barem gotovo jednoglasno u Zapadnom svijetu, percipirana je kao zločin Putinovog režima nad ukrajinskim narodom. No, to nije prvi zločin režima iz Moskve koji Ukrajinci pamte. I danas još žive oni koji se sjećaju Staljinovog gladomora, kada je od gladi umrlo otprilike 3,9 milijuna ljudi, a mnogi su ga se ponovo prisjetili upravo nakon početka ruske agresije, piše L.B. za RTL Vijesti.
Ukrajinski je parlament 2006. godine proglasio gladomor aktom genocida nad ukrajinskim narodom, a to je zatim učinilo i 16 drugih zemalja. U vrijeme kada je ministrica vanjskih poslova bila Vesna Pusić, postojali su napori da se takav akt izglasa i u Hrvatskoj, a početkom ruske invazije isti je apel Saboru poslan iz Hrvatsko-Ukrajinskog društva. Jednom se takvom apelu odazvala i Češka koja je gladomor priznala genocidom prije nekoliko dana.
S druge strane, među povjesničarima i političarima nema suglasnosti da se doista radi o genocidu. Kako nam objašnjava naš sugovornik, povjesničar Tvrtko Jakovina, Staljin je doista mrzio Ukrajince, no to nipošto ne znači da je volio druge.
“Staljin je izgladnjivao Ukrajinu, a ne samo Ukrajince. Sva ta priča se uvijek mora računati da nije imao jednu naciju na piku, nego su stradavali svi koji su živjeli na nekom teritoriju. Ukrajinci su imali veće posjede nego što su imali Rusi i bili su u tom smislu nekako više vezani za zemlju. Ukrajina je bila naprosto žitnica Europe. Taj udar koji je došao s reformama”, objašnjava Jakovina.
Iako mnogi Ukrajinci dan danas, kroz međugeneracijsku traumu koju su primili preko baka i djedova, za taj zločin krive ruski režim, ostaje činjenica da je u ostatku SSSR-a tijekom mučne 1932.-e i 1933.-e godine umrlo još 3 milijuna ljudi. Ipak, kada je riječ o gladomoru, profesorica ukrajinistike s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, koja je i sama iz Ukrajine, Tetyana Fuderer, kaže da u toj zemlji danas gotovo i nema obitelji koju je zaobišla ta tragedija.
“Naša obitelj je dokaz tome. Moja je baka, Melanija Tovmač (rođ. Jarova), izgubila za vrijeme Gladomora svoju majku. Baka je rođena 1928. godine u selu u centralnoj Ukrajini. Njezini roditelji bili su imućni seljaci koje je sovjetska vlast na početku 30-ih godina 20. stoljeća ocrnila kao bogate seljake, protivnike režima i kolektivizacije. Sva imovina im je bila oduzeta u korist kolhoza, a pradjed je bio deportiran u Sibir. Prabaka je ostala sama s trima kćerima i preminula je od gladi – ne zna se točno kada, 1932. ili 1933. godine. Moja je baka završila u dječjem domu”, ispričala je Fuderer.
Kako je Staljin izgladnio narod?
Kako je jedan čovjek uspio izazvati glad tolikih razmjera, od koje su ljudi doslovno umirali po ulicama? Zemlja je tražila način da prehrani gradove u trenutku velikih društvenih reformi. U sklopu ekonomskih reformi bilo je potrebno reformirati i poljoprivredu na način da se rad i posjed seljaka kolektivizira.
Foto: Picryl
“Trebalo je prehraniti gradove u kojima su bili radnici, a koji su bili kičma radničke države. U svim socijalističkim sustavima, seljak je pomalo anomalija, jer seljak radi na vlastitoj zemlji i u tom je smislu trebalo seljačko društvo pretvoriti u socijalističko društvo, što je u svim socijalističkim zemljama bio veliki poduhvat, nešto što se marksistički nije moglo lako objasniti. Došlo je do gladi koja je desetkovala u žitu najbogatije seljake koji su objektivno mogli proizvesti najviše žita na svijetu. Ti su ostajali gladni jer je vlast hranila gradove i nije vodila brigu o seljaku koji je bio društvena anomalija”, objašnjava Jakovina.
Seljacima, koji isprva nisu dobro prihvatili ideju okupljanja u kolhoze, odnosno oblike kolektivnih farmi koje su u državnom vlasništvu i koje obrađuje nekoliko seljačkih obitelji, režim je nametnuo kvote za predaju žitarica koje su trebali ispuniti. Od 25.000 kolhoza u jesen 1932. godine, njih svega 1500 uspjelo je ispuniti kvote.
Sela, koja ne bi uspjela ispoštovati rigorozne kvote, došla bi na ‘crnu listu’ i potpala pod razne kazne i sankcije. Kazne su bile i novčane, no uskoro je siromašnom stanovništvu bila oduzimana i sva druga hrana. U početku su to bili meso, slanina i krumpir, no kasnije se oduzimalo apsolutno sve. Tada se po SS-u proširio mit o pohlepnim bogatim seljacima koju hranu skrivaju i čuvaju za sebe, no skrivene hrane nije bilo.
Gladomor kao genocid?
“Seljak ima problem udruženja, u smislu napuštanja privatnoga posjeda. Ali oni su od seljaka koji su proizvodili hranu oduzimali toliko da su ti ljudi otjerani u masovnu glad”, kaže Jakovina.
No, povjesničar ističe da su u Sovjetskom Savezu užasno živjeli i stradavali svi. Nisu Rusi bili privilegirani kao Rusi, bilo ih je najviše, bili su dominantni, ali to ne znači da su Rusi bili siti, a oni drugi gladni.
Iako gladomor kao genocid i dalje nije priznat u onoj mjeri u kojoj je holokaust, Ukrajinci danas smatraju da je stvar puno jasnija.
“Od svih su naroda najviše stradavali Ukrajinci jer je prostor gdje su trebali vući tu akumulaciju bio ukrajinski. Staljin doista nije volio Ukrajince, ako se to može reći. Staljin je imao u najmanju ruku vrlo sumnjičav odnos prema Poljacima i Ukrajincima. Tako da on sigurno nije puštao suzu zbog sudbine Ukrajinaca, ali to ne znači da je pazio na Ruse”, objašnjava Jakovina.
Jakovina također objašnjava da je situacija ovdje kompleksnija nego kod recimo, genocida nad Armencima ili holokausta, s obzirom na to da su Ukrajinci bili jedna od vladajućih struktura u Sovjetskom Savezu.
“Genocid izglađivanjem bio je osveta boljševika za slobodoljublje Ukrajinaca, za otpor sovjetizaciji i kolektivizaciji. Gladomor je bio prešućivan u SSSR-u i na Zapadu te je dospio u fokus šire javnosti zahvaljujući Ukrajincima SAD-a i Kanade koji su činili sve da se otkrije istina o 1932. i 1933. Prvi opsežan rad u kojem je Gladomor opisan kao rat sovjetskog režima protiv vlastitog naroda – knjiga britanskog povjesničara Roberta Conquesta Čemerna žetva (1986) – bio je objavljen tek pedeset godina kasnije. Ukrajinski parlament je 2006. godine službeno proglasio Gladomor genocidom nad ukrajinskim narodom. Od tada je više od 20 zemalja donijelo deklaracije kojima osuđuju Gladomor. Vjerujem da će i Hrvatski sabor podržati takvu deklaraciju”, rekla je Fuderer.
Foto: Picryl
Posljedice gladomora na suvremenu Ukrajinu
A neki povjesničari i političari smatraju da se posljedice gladomora mogu osjetiti i danas, posebice u jezičnoj podijeljenosti Ukrajine, s obzirom na to da je režim u dijelove u kojima je umrlo najviše ljudi masovno naseljavao Ruse i Bjeloruse. No, naši sugovornici tumače da ni ovdje nije sve crno i bijelo.
“Arhivski dokumenti potvrđuju da su Gladomorom opustošene istočne i južne regije bile naseljavane Rusima i Bjelorusima. Za potrebe doseljenika otvarale su se ruske škole, naručivali su se udžbenici, knjige i novine na ruskom jeziku. No, u te regije doseljavali su se i Ukrajinci iz dijelova Ukrajine koji su manje stradali od posljedica Gladomora. Zato je utjecaj naseljavanja Rusa i Bjelorusa na ukrajinsku jezičnu situaciju samo dio složenog mozaika. Današnja jezična slika Ukrajine s jedne strane je posljedica višestoljetne ruske politike deukrajinizacije (zatiranja svega ukrajinskog), odnosno rusifikacije koja seže u drugu polovinu 17. stoljeća, a s druge strane je odraz borbe ukrajinskog naroda za vlastiti jezik, nacionalni i kulturni identitet”, kaže Fuderer.
Jakovina kaže da izravnih veza gladomora sa suvremenim situacijama u Ukrajini nema.
“Osim što možemo reći da je na žalost ta povijest trajno tu, da se ona i dalje može opisati krvavom i da se tu ništa bitno nije promijenilo. Taj prostor je bio nesretan prije sto godina i nesretan je i danas. I danas su akteri često vrlo slični, a sve se odvija na istom prostoru, u tom smislu je to slično. Ovo nije ipak rat u kojem se nekoga izgladnjuje. Izgladnjivanje će tek doći kada Ukrajina prestane izvoziti žito za Afriku i arapski svijet. Tada će doći do izgladnjivanja toga svijeta, ali to nije internacionalno. Najsličnije je da vi možete u kontinuitetu pratiti užasna stradavanja istih prostora, često sa istim akterima u jednom dugom trajanju”, zaključuje Jakovina, piše L.B. za RTL Vijesti.
