Već predugo iz redova navijača HNK Rijeke stižu posve oprečne ocjene o tretmanu navijača na utakmicama Rijeke na Rujevici. Nekome je odlazak na utakmicu pravi praznik, nekome se pretvara u pakao
Dok čekamo ishod današnje utakmice Rijeke i Hajduka na Poljudu koji će uvelike odrediti sportski put momčadi u narednom razdoblju – ili će se nakon eventulane pobjede i dalje do zadnjega dana prvenstva čekati na Dinamov kiks kako bi se ugrabila prilika za osvajanje titule, ili će se Klub i menadžer okrenuti slaganju momčadi za ljetni napad na skupine Europske lige – potaknuti brojnim reagiranjima, upitima, javljanjima… naših čitatelja-navijača Rijeke moramo se pozabaviti pitanjem (različitog?) tretmana domaćih navijača na utakmicama na Rujevici.
Naime, i posljednji derbi odigran na Rujevici (Rijeka-Dinamo 0:0, 19. travnja) donio je s jedne strane pravu dinamičnu i vedru atmosferu derbija i druženja o kojoj smo pisali OVDJE, a s druge strane ponovno je bilo puno nezadovoljnika – pogotovo navijača s istočne tribine – koji su se još jednom požalili na ponašanje organa reda (policije, interventne policije, redara) koji, po njima, bez ikakve potrebe „treniraju strogoću“ nad navijačima koji nisu činili nikakve prekršaje ni nedozvoljena ponašanja.
Tako među navijačima Rijeke omiljeni portal Hoću Ri (pored našeg 🙂 donosi svjedočanstvo navijača koji je pri posjetu rečenom derbiju sa svojom zaručnicom doživio ekstremne neugodnosti.
Prenosimo u cijelosti priču ovoga navijača (njegovi podaci poznati su uredništvu portala HoćuRi) objavljene pod naslovom „ISPOVIJED GLEDATELJA: Odlazak na utakmicu pretvoren u teror“ na poetalu Hoću RI.
„Dana 19.04.2016. oko 17 sati sam se zajedno sa svojom zaručnicom zaputio na Rujevicu gdje se odigravala utakmica između Rijeke i Dinama. Trebao je to biti naš dan, sjeli smo u restoran “Lovorka” gdje smo ručali i poslije ručka sam popio par pivi zajedno sa zaručnicom.
Oko 19.40 sati smo se zaputili na stadion na koji smo normalno ušli i zauzeli svoja mjesta na tribini I5.
Međutim po početku utakmice zaručnica je morala ići u WC, pošto je njoj ovo drugi put da je na stadionu krenuo sam ja sa njom da joj pokažem gdje se nalazi WC. Dok sam je čekao ispred WC-a prišla su mi dva interventna policajaca, tražili me osobnu i pitali jesam li popio šta, ja sam odgovorio da sam neposredno prije utakmice sa zaručnicom bio na ručku i da sam popio par pivi. Tu su me odmah uhvatili i krenuli vodit sa strane, ja sam ih molio samo da pričekaju da mi zaručnica izađe iz WC-a da joj se javim da zna da su me odveli. Po izlasku iz WC-a druga dva policajca su i nju uhvatili i bez objašnjenja je odveli sa strane stadiona gdje se nalazi njihov ured daleko od očiju svjedoka i ostalih navijača. To bi još dodao da su naredili da skine jaknu iako je vani puhala bura, uzeli su joj torbicu, oteli mobitel iz ruke kad je iz straha htjela nazvati roditelje, tu je još bilo prijetnji da će je odvesti u postaju i držati cijelu noć, trebala su dva interventna policajca da odvedu žensku od pedesetak kila.
Nisam znao da ne smijem popit pivu, jer svaku utakmicu do sad se normalno piva točila i prodavala na samom stadionu ispod tribina.
Nakon puhanja u alkotest nju su pustili, a mene zadržali, jer sam napuhao 0,9 p/kg.
Ja sam bio zatvoren u nekakvom stadionskom pritvoru, moja cijela obitelj se digla na noge jer nisu znali gdje se nalazim, pošto su policajci koji su bili smješeteni van stadiona rekli mojoj sestri da sam odveden u pritvor u grad. Dobio sam kaznu od 2500 tisuće kuna , iako nisam ništa loše napravio što možete potvrditi snimkama nadzornih kamera.
Napomenuo bi da nisam radio nikakve probleme nego sam zajedno držeći za ruku zaručnicu izašao van sa tribine do WC-a. Nikad prije nisam kažnjavan niti sam doživio ovako nešto na nekom sportskom natjecanju. Taj dan nam je trebao biti obiteljski dan i odlazak na utakmicu,a pretvorio se u jednu veliku tragediju gdje sam ja, moja zaručnica i cijela moja obitelj koja je zna da sam normalan dečko doživjeli takav šok , a ni nas dvoje nismo cijelu noć spavali. Uzoran sam građanin i bio sam uzoran na tribinama ali ova situacija je bacila jednu veliku ljagu na mene i zbog par pivi koje smo znali piti prije svake utakmice do sad, ja sam ispao huligan,a i zaručnica je doživjela takav šok da mislim da više nikad neće se usuditi poći na utakmicu. Ja od sada ostajem i dalje veliki navijač Rijeke ali samo ispred malog ekrana.“, priča je jednog navijača objavljena na Hoću Ri portalu.
S portala Hoću RI poručuju kako je ovo samo jedna od sličnih priča koju im navijači periodično dostavljaju, i zaključuju kako je ovo „samo jedna od mnogih priča koje dokazuju kako je naš zamjenski i privremeni stadion na Rujevici postao mjesto na kojemu se trenira strogoća nad navijačima Rijeke, mjesto koje prestaje biti ugodno posjećivati, a sve na štetu onih koji plaćaju jako skupe ulaznice da bi gledali i bodrili svoje nogometaše. Stadion, prije svega istočna tribina, se pretvorio u najobičniju utvrdu, ustanovu strogo čuvanu od strane specijalnih postrojbi MUP-a, mnoštva redara, nazubljenih ograda i stotina UHD kamera. To više nije mjesto na koje navijači Rijeke odlaze sa guštom… Navijači Rijeke nakon svih godina nisu zaslužili ovakav tretman i ovakvu represiju… U Europi kojoj težimo nema stotina naoružanih policajaca na ulazima na stadione, nema svih tih silnih tjelesnih pregleda, skidanja odjeće i obuće te preventivnih odvođenja u neke mračne i tajne odaje… „Zakon o navijačima” kako se laički zove, dopušta policiji da svakoga gledatelja tretira kao terorista, kao opasnog kriminalca bez presumpcije nevinosti. Navijači i gledatelji se uhićuju te noće u pritvoru, dobivaju drakonske kazne zbog tri pive bez ikakvog incidenta, dok su osobe koje “mrtve pijane” automobilima gaze ljude na pješačkim prijelazima, puštene istog trenutka iz pritvora da se brane sa slobode. To je realnost u kojoj živimo, ali koja ne treba biti prakticirana na našem stadionu…“.
Na”zapadu” gladac, na istoku…
Izvještavajući s utamica HNK Rijeke s komforne novinarske tribine na zapadnoj tribini ali odvojen fizički (nemogućnost fizičke komunikacije s prijateljima na istočnoj tribini) i sam se osjećam pomalo šizofreno: na zapadu „sky boxovi“, limena glazba, izloženi skupi automobili financijski nedostupni najvećem dijelu navijača… a na istoku pjesma najvjernijih navijača Rijeke i sat vremena nakon utakmice, ali i izvještaji o ovakvim incidentima. Što se to događa, kome je u interesu „raslojavanje“ navijačkog puka, pa i „odvraćanje“ najgorljivijih navijača s utakmica?
Je li i situacija na stadionu samo produžetak kretanja u društvu koja govore o neprestanom i sve dubljem i snažnijem klasnom raslojavanju društva? Je li alkohol u krvi uglednika na „zapadu“ manje štetan od alkohola u krvi „običnog navijača“ na istoku? Jesu li navijači s cjenovno najpovoljnijim kartama na neki način „navijači drugog reda“?!
S jedne strane, ne može se reći da Klub ne poduzima svu silu krasnih akcija kako bi privukao što veći broja navijača na Stadion (proslave rođendana na stadionu, pozivanje u goste na utakmicu mališana iz vrtića, osnovnoškolaca, srednjoškolaca, razne promocije, gostovanja igrača u školama, na raznim događanjima…) , no s druge strane nezadovoljstvo onih najvjernijih i najraspjevanijih navijača pali alarm za uzbunu.
S jedne strane kunemo se u Armadu, s druge strane bukvalno i preneseno „izuvamo ju iz cipela“. Situacija je zrela za ozbiljno razmatranje svih koji Klubu žele dobro!
Novi-stari problemi s parkiranjem
Pored svega, nikako da se riješe i problemi s parkiranjm uoči najposjećenijih utakmica na Rujevici. Iako iz Policijske uprave primorsko-goranske uoči svake utakmice stižu uputstva kako se ponašati u prometu i gdje parkirati na Rujevici (što redovno objavljujemo na portalu Riječanin!), mnogi građani se kunu da i nakon strogog pridržavanja uputa policijskih službenika gdje i kako mogu parkirati, nakon utakmice ponovno pod brisačima automobila nalaze kazne za krivo parkiranje.
A pored toga, jedna čitateljica nam javlja da je s potpuno različitih razina prometnice pod brisačima njezina automobila i pod brisačima automobila njezina poznanika zatekla kazne za nepropisno parkiranje vozila potpisane od policijskih službenika s istim policijskim identifikacijskim brojem, ali ispisane potpuno drugačijim rukopisom i potpisom! Stoga čitateljica sumnja i u „muljanje“ s tipskim obrascima kazni koje se samo „serijski“ ostavljaju na automobilima. O svemu ovome poslat ćemo upit u PU primorsko-goransku.
