Uoči koncerta u Pogonu kulture i Tvornici, popričali smo s Kojom o aktualnom albumu, promjenama u postavi, engleskoj fazi karijere Discipline kičme i brojnim drugim temama
Za razliku od većine svojih suvremenika iz osamdesetih, koji žive na staroj slavi i još starijim hitovima, Dušan Kojić Koja i njegova Disciplin A Kitschme još uvijek na redovnoj bazi izbacuju fantastične albume poput aktualnog “Opet” koji su kritičari ocijenili u superlativima. Taj materijal riječkoj će publici predstaviti u petak 29. travnja u Pogonu kulture, a zagrebačkoj u subotu 30. travnja u Tvornici kulture, što je bio više nego dovoljan povod za intervju s jednim od najvažnijih i najposebnijih glazbenika ovih prostora.
Krenimo od aktualnog albuma “Opet” – na njemu ste predstavili nešto drugačiji zvuk, funku i drum’n’bassu pridodali ste i utjecaje rhythm’n’bluesa za što je dobrim dijelom zaslužan novi član, usnoharmonikaš Igor Djeke. Kako je on došao u bend?
To je zato što usna harmonika već sama po sebi priziva blues, ali uticaji rhythm’n’bluesa su uvek bili prisutni na pločama ove grupe, čak i u najtvrđoj post punk fazi. Zato sam i imao svojevremeno sukob sa punk pravovernicima, najviše po Sloveniji, kao “kako sad to punk i Jimi Hendrix, ne može to…”. Djekea sam video na YouTubeu kako izvodi verziju pesme Discipline kičme “Da li ti znaš za neki drugi ritam?” na nekom svom koncertu. Dopala mi se ta verzija, pošto mislim da ako radiš obradu nečije pesme, bolje da to sviraš na svoj način, nego da pokušavaš da rekreiraš original. Tako da sam ga posle nekog vremena i pozvao u band.
https://www.youtube.com/watch?v=fx04vNoP4V0
Na prethodnoj ploči “Uf!” našlo se mjesta i za klavir koji je odsvirao Kuzma, sada usna harmonika… zbog čega sve češće dodajete nove instrumente, postaje li vam klasični format Discipline (bas + bubanj) pomalo ograničen?
Pa ne, ako se sećaš, imali smo mi i duvače u grupi, u periodu 1986.-1991., pa posle ne, do pre tri godine, kada je usna harmonika ušla u grupu. Jednostavno, menjamo se aranžmanski, ali zauvek su osnova bas i bubanj.
Recite mi nešto o načinu na koji su nastajale same pjesme. Puno je instrumentalnih dionica i Igorovih solaža pa mi album na trenutke djeluje kao da je snimljen tijekom nekog vrlo inspiriranog “jam sessiona”.
Naravno da nije baš tako, sve su stvari uvežbavane, kako valja i dolikuje, ali uvek imam neke teme koje se samo započnu na probi, a ostave za studio i za neko jammovanje. U ovom slučaju to su “Manitu 7”, i “Nepokolebljivost pokaži ti (uz neophodnu dozu neozbiljnosti)”.
https://www.youtube.com/watch?v=sfLgUNe-l_E
Izašao je i novi singl “Reci ruke u vis”, zašto ste se odlučili baš za tu skladbu?
Mislim da je to hit, naravno, na naš način. I da ima veze sa trenutkom u kojem se nalazimo svi u regionu.
Po pitanju stihova, mora se priznati da idete u korak s vremenom. Ovoga puta “na udaru” su šoping molovi, konzumerizam, politika… Koliko vas svakodnevni život inspirira za pisanje stihova?
Dobro je kad se nešto prizna. Kakav drugi osim svakodnevnog života bi mogao da inspiriše? Ovde nema umetničkih izmišljanja, nekakve alegorije radi alegorije, stvari su precizne i jasne.
Prije nešto više od godinu dana, s vama su u Močvari nastupili i članovi posljednje predratne, beogradsko-zagrebačke postave benda. Hoće li i na predstojećem koncertu u Tvornici biti nekih takvih gostovanja?
Ne ovog puta, ovo je koncertna promocija novog albuma “Opet”. Naravno, biće tu i drugih, starijih hitova.
Tom prilikom promovirali ste box-set koji je predstavljao retrospektivu skoro kompletne karijere grupe. Kada pogledate unatrag, biste li nešto promijenili ili učinili drugačije?
Naravno da ne, sve bih isto ostavio. Zvuči relevantno i danas.
Zašto su na box-setu zanemareni albumi koje ste snimali u Londonu, s tamošnjim glazbenicima?
Pomenuti box set po imenu “Ove ruke nisu male…3” je, kako i ime kaže, treća kompilacija starih albuma Discipline kičme objavljenih na CD formatu. Biće toga još, pa će se i pomenuti albumi naći na nekoj kompilaciji.
https://www.youtube.com/watch?v=TU0l_7dSSKA
Kakva je bila pozicija benda na londonskoj i britanskoj sceni, odnosno kako su Englezi reagirali na Disciplinu? Zbog čega ste na kraju ipak odlučili vratiti u Beograd? Iza sebe ste imali tri studijska izdanja, kritike u najvažnijim tamošnjim glazbenim časopisima, puno koncerata… činilo se da vam dosta dobro ide.
Dug je i prepun problema put koji treba da prevali grupa neuobičajene postave, kako nekad u Jugoslaviji, tako i u Engleskoj. Uspostavili smo status kult grupe, pratili su nas pravi zaljubljenici u muziku i novi izraz, ali trebalo je izbacivati album po album, i tako lagano ko zna koliko godina još. To mi je u jednom trenutku dosadilo, pa sam prebacio delovanje grupe ponovo na ove terene.
U specijalnom izdanju Rolling Stonea “Bistriji ili tuplji čovek biva kad…” Šarlo Akrobate proglašen je drugim najboljim ex-yu albumom svih vremena. Mnogi su bili nezadovoljni činjenicom da su na listi dominirala izdanja iz osamdesetih, odnosno novog vala, razdoblja koje već dugo godinama uživa mitski status. Kako vi, kao jedan od najvažnijih aktera, iz današnje perspektive doživljavate to vrijeme? Koliko se sjećam, ni tada niste imali baš visoko mišljenje o radu velikog broja svojih suvremenika.
Ljudima taj period znači i doživljavaju ga izuzetno kreativnim, pošto je posle toga nastupio muk, zar ne? Što se izbora tiče, često oni nisu najrelevantnija stvar, zavisi ko je pravio izbor. Naravno da ne mislim da je to jedini period rock and roll muzike sa ovih prostora vredan pomena, jer bez Buldožera, Timea, Pop mašine ili Yu grupe ne bi bilo ni onoga posle, vrlo logično. Ipak, osim muzike, tekstovi u new waveu su dosta bitni, za razliku od prethodnog perioda, gde to često nije bio slučaj.
Jedna od vaših omiljenih “meta” u intervjuima je i pastirski rock Bijelog dugmeta. Danas, međutim, na sceni najbolje prolaze upravo bendovi koji, baš poput Bregovića, spajaju rock’n’roll i pop s folk motivima, kako gledate na taj fenomen?
Gledam na to kao na pošast. Pa to upravo potvrđuje poguban uticaj koji su pomenuti akteri izazvali. Nikakav specijalan fenomen to nije, to je zabava za puk, postratno veselje. Ne idemo tom stazom, nije nam blisko.
Većina još uvijek aktivnih izvođača iz osamdesetih albume objavljuje prilično rijetko, pošto im u osnovi niti ne trebaju jer većina publike ionako dolazi čuti stare hitove. Vi ste, međutim, diskografski još uvijek prilično redovni i vjerni tom tradicionalnom formatu izdavanja glazbe?
Ne živim od nostalgije, to me uopšte ne zanima. Ideja je napredak, stvaranje novih pesama, istraživanje… Zato se i bavim ovim čime se bavim. Bilo bi mi jako dosadno kad bih morao da izvodim samo pesme od pre 30 godina. Iz toga proizlazi i česti izostanak npr. pesme “Buka u modi” na našim koncertima, eventualno je zasviramo na trećem bisu.
Predvodnik ste i grupe Trese, Lupa, Udara koja je, s iznimkom vašeg dijela soundtracka za “Kako je propao rokenrol”, zapravo cover bend. Imate li u planu snimiti neki autorski album? Mnogi bi željeli čuti album na kojem svirate gitaru.
Grupa Trese.Lupa.Udara slavi rokenrol i nije zamišljena kao grupa koja snima albume. Što se mog sviranja gitare tiče, ono se može čuti na raznim albumima, na pomenutom soundtracku, zatim na albumima bendova koje sam svojevremeno producirao, kao što su Boye, Obojeni program, ili Partibrejkers. Realno, mene najviše zanima sviranje solo gitare uživo.
U osamdesetima, često ste se znali susresti s nerazumijevanjem od strane glazbene kritike. Zadnjih godina, kritičari kao da se nadmeću tko će napisati pohvalniju recenziju Discipline, kako to objašnjavate?
Izgleda da su shvatili kako stvari stoje, malo kasnije doduše.
Vedran Harča
Foto: Kulturni centar Baraka
