U atriju Hrvatskog kulturnog doma na Sušaku otvorena je izložba Koncentracijski logori fašističke Italije u Hrvatskom primorju 1941. – 1943., u organizaciji Muzeja grada Rijeke, u suradnji sa Židovskom općinom Rijeka i Hrvatskim kulturnim domom na Sušaku. Izložba se može razgledati do 9. veljače.
Otvorenju izložbe, upriličenom u povodu Međunarodnog dana sjećanja na žrtve Holokausta i sprječavanja zločina protiv čovječnosti, prisustvovali su gradonačelnica Rijeke Iva Rinčić, zamjenik župana Primorsko-goranske županije Robert Matić, riječki nadbiskup Mate Uzinić te brojni uzvanici i građani, među kojima i Oleg Mandić, jedan od rijetkih preostalih svjedoka strahota koncentracijskog logora Auschwitz-Birkenau. Program su svojim nastupom uveličali članovi zbora Fratellanza.
Govoreći o važnosti izložbe i velikom interesu javnosti, gradonačelnica Iva Rinčić istaknula je i snažnu prisutnost mladih, naglasivši edukaciju kao ključ jačanja svijesti o odgovornosti prema budućnosti.
„Izložba dokumentirano svjedoči o mračnim i tragičnim poglavljima naše zajedničke povijesti. Govori o logorima koji su se nalazili na području naše županije – čak četiri logora – kroz koje je prošlo više od 23 tisuće ljudi, među kojima i nekoliko tisuća mlađih od 16 godina. Sve osude tih groznih i neljudskih djela nikada neće biti dovoljne. Upravo zato su ovakve manifestacije važne jer pomažu očuvanju sjećanja i jasnoj osudi zločina, kako bismo razumjeli razmjere stradanja, ali i pronašli snagu za život i budućnost“, istaknula je gradonačelnica.
Naglasila je kako osuda fašizma mora biti jasna i nedvosmislena, osobito u vremenu u kojem se netolerancija, ekstremizam i govor mržnje ponovno pojavljuju u različitim oblicima.
„Manifestacije netolerancije i ekstremizma, govor mržnje i ispisivanje zabranjenih simbola samo su dio toga. Takva djela moramo svi zajedno jasno osuditi i ona moraju biti procesuirana u skladu sa zakonima. Svaki oblik fašizma i radikalizacije, bez obzira s koje strane dolazio, nikada nije bio rješenje društvenih problema“, poručila je Rinčić, istaknuvši borbu protiv fašizma kao civilizacijsku vrijednost.
„Borba protiv fašizma u našem društvu ne smije biti predmet političkih prepucavanja. Ona je civilizacijska vrijednost u koju vjerujemo. Rijeka, kao grad čije su temeljne vrijednosti sloboda i tolerancija, uvijek će se boriti protiv svih oblika ekstremizma, bez obzira odakle dolazili. Samo je jedna prava strana – strana jednakosti, slobode, razumijevanja i odgovornosti. Strana demokracije koja poštuje svoje, ali i druge i drugačije. To su poruke koje trebamo stalno ponavljati, ali i prenositi na mlađe generacije“, zaključila je gradonačelnica.
Zamjenik primorsko-goranskog župana Robert Matić istaknuo je važnost Dana sjećanja na žrtve Holokausta kao trajne opomene i obveze da se takvo zlo nikada više ne ponovi. Naglasio je kako dokumentarni zapisi i svjedočanstva o stradanjima snažno podsjećaju na razmjere tragedije, uz poruku da poruke netolerancije i mržnje, bez obzira pod kojim se izgovorom pojavljuju, nikada ne smiju biti prihvaćene.
Među obraćanjima se posebno istaknuo govor nadbiskupa Mate Uzinića, koji je snažno upozorio na opasnost zaborava, relativizacije zločina i suvremenih pojava mržnje u društvu. Naglasio je da je sjećanje na Holokaust moralna obveza prema žrtvama, ali i prema budućim generacijama, osobito u vremenu kada se ponovno javljaju ekstremni nacionalizam, netrpeljivost i govor mržnje.
„To je naša moralna obveza pred sadašnjim i budućim generacijama, kako se nešto slično više nigdje, a osobito na ovim našim prostorima, ne bi ponovilo“, rekao je. „Moramo jasno reći ‘ne’ pojavama koje relativiziraju i umanjuju zločine i u kojima postoje znakovi da bi se oni mogli ponoviti u bilo kojem obliku“, poručio je Uzinić.
Prigodnim riječima okupljenima su se obratili i Sabrina Žigo, kustosica izložbe, Mladen Urem, ravnatelj Muzeja grada Rijeke, te Ranko Špigl, predsjednik Židovske općine Rijeka. Elena Brumini pročitala je pismo zahvale koordinatorice projekta Rine Brumini, koja nije mogla nazočiti otvorenju.
Izložba Muzeja grada Rijeke postavljena je u suradnji sa Židovskom općinom Rijeka i Hrvatskim kulturnim domom na Sušaku. Temelji se na knjizi Mladena Grgurića Talijanski koncentracijski logori u Hrvatskom primorju 1941. – 1943., a za ovu je prigodu izložbeni postav prilagodile Vesna Rožman i Sabrina Žigo. Donosi dokumente, fotografije i interpretacije koje svjedoče o represiji fašističke Italije nad civilnim stanovništvom Hrvatskog primorja i Gorskog kotara.
Popratna publikacija izložbe namijenjena je učenicima osnovnih i srednjih škola.
Na području današnje Primorsko-goranske županije fašistička Italija je 1941. godine uspostavila četiri koncentracijska logora – Lovran, Bakar, Kraljevicu i Kampor na Rabu – kroz koja je u nehumanim uvjetima, u razdoblju od 22 mjeseca, prošlo oko 23 tisuće ljudi, među kojima više od 3.000 djece.
Nakon poraza u travanjskom ratu 1941. godine Kraljevina Jugoslavija nestala je s karte Europe. Njezin teritorij podijeljen je između sila koje su je okupirale, dok su na dijelu njezina područja uspostavljene nove države pod protektoratom nacističke Njemačke i fašističke Italije. Na okupiranom području Hrvatskog primorja i Gorskog kotara talijanski je okupator uspostavio civilnu vlast, organiziranu prema upravnom sustavu tadašnje Italije.
Prefekt Riječke pokrajine Temistocle Testa imenovao je 28. travnja 1941. godine civilne komesare za Kastav, Sušak, Crikvenicu, Novi Vinodolski, Senj, Krk–Rab, Čabar–Delnice, Ogulin–Vrbovsko i Karlovac. To je područje bilo pripojeno Kvarnerskoj provinciji, dok je na preostalom dijelu Primorja i Gorskog kotara nadzor nad civilnom vlašću prepušten ustaškoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.
Talijanske su vlasti na zauzetom području nastojale provesti ubrzanu talijanizaciju. Prakse fašističke politike denacionalizacije i nasilne asimilacije netalijanskog stanovništva, razvijane između dvaju svjetskih ratova u novopripojenim krajevima Istre i Rijeke, primijenjene su i na anektiranim dijelovima Hrvatskog primorja i Gorskog kotara.
Od samih početaka okupacije stanovništvo Primorja i Gorskog kotara počelo se organizirano suprotstavljati fašističkoj politici i denacionalizaciji. Tijekom srpnja i kolovoza 1941. godine u šumama Primorja i Gorskog kotara osnivaju se prve partizanske čete, koje izvode niz oružanih akcija i diverzija. Jačanje partizanskog pokreta i sve intenzivniji otpor okupacijske su vlasti nastojale suzbiti uvođenjem represivnih mjera, koje su ubrzo prerasle u sustavni teror nad civilnim stanovništvom.
Već tijekom 1941. godine uspostavljeni su sabirni logori za internirce s anektiranog područja Primorja, Gorskog kotara i Slovenije. Na prostoru koji danas obuhvaća Primorsko-goransku županiju talijanski je okupator osnovao četiri koncentracijska logora – Lovran, Bakar, Kraljevicu i Kampor – u kojima su u krajnje nehumanim uvjetima zatočene tisuće Primoraca, Gorana, Slovenaca i Židova.
U razdoblju od 22 mjeseca, koliko su logori postojali, u koncentracijskim logorima na području Hrvatskog primorja bilo je internirano oko 23 tisuće ljudi, među kojima Hrvati, Slovenci, Srbi i Židovi, kao i više od 3.000 mlađih od šesnaest godina. Od ukupnog broja smrtno stradalih, čak 95 posto žrtava odnosi se na logor Kampor na otoku Rabu.
Koncentracijski logor u Lovranu ukinut je 1. ožujka 1943. godine, logor u Bakru krajem srpnja 1943., dok su logori u Kraljevici i Kamporu raspušteni nakon kapitulacije Italije 8. rujnja 1943. godine.
Izložba snažno naglašava važnost očuvanja povijesne istine i kulture sjećanja, osobito u kontekstu 27. siječnja – dana kada je 1945. godine oslobođen Auschwitz, a koji su Ujedinjeni narodi 2005. godine proglasili Međunarodnim danom sjećanja na žrtve Holokausta.
