Gotovo godinu dana je trebalo da riječki SDP, koji je pretrpio poraz na prošlim lokalnim izborima, dobije novo vodstvo. Poražavajuće je to za stranku koja je još uvijek vodeća oporbena grupacija u zemlji i najveći takmac HDZ-a
Piše: Neven Šantić
Dugo bi trajalo nabrajanje svih mogućih uzroka strmoglavog pada stranke u Rijeci nakon 35 godina kontinuirane vlasti (zapostavljanje rada s članstvom i biračima, odlučivanje u uskim skupinama, zamor vladanja, nedostatak novih ideja…). No kap koja je prelila čašu i članstvu i biračima bila je „direktiva” s vrha potaknuta iz „baze”, realizirana preko kontroliranog Gradskog odbora, da se gradonačelnika Marka Filipovića zamijeni novom stranačkom kandidatkinjom, Sandrom Krpan.
Izborna blamaža SDP-a
Možda Filipović nije bio idealan gradonačelnik, možda je mogao napraviti puno više u četiri godine mandata, možda je mogao biti odlučniji i borbeniji, ali način na koji je sve izvedeno rezultiralo je u konačnici izbornom blamažom SDP-a. Stranci sklono biračko tijelo se podijelilo glasajući za SDP i listu Marka Filipovića, a najnezadovoljniji dio i za listu koju je predvodila Iva Rinčić.
I onda nakon zbrajanja glasova nastupilo je rasulo. Troje vijećnika stranke u Gradskom vijeću ostalo je na vjetrometini nakon raspuštanja gradskog odbora, a povjereniku (još jedan dokaz fijaska nekad najjače SDP-ove organizacije u državi) je trebalo desetak mjeseci da poveže konce i pripremi nove unutarstranačke izbore.
Sve ovo bilo je potrebno ponoviti, jer što god netko mislio – novi predsjednik riječkog SDP-a Toni Štimac ne kreće od nule. To što je on u nastupnom slovu izjavio da se neće osvrtati na prošlost zvuči kao lijepa parola, izborni slogan okrenut budućnosti, ali bez ozbiljnog pogleda u prošlost i potpune analize onoga što je dovelo do posrtaja stranke, te izvlačenja pouka iz toga, sumnjam da će biti pravog oporavka.
Može li Štimac donijeti „šepčićevsku” energiju u obnovu SDP-a u Rijeci?
Najprije valja spomenuti nešto što je Štimčev protukandidat Marko Mataja Mafrici izjavio u jednom intervjuu prije izbora. On je naime odao priznanje Vladi Šepčiću, koji je riječki SDP vodio od 1991. narednih dvadesetak godina, podsjetivši na doba vođenja organizacije kada se njegovalo stranačko članstvo i poštovalo biračko tijelo. Iako se nikada nije želio politički profesionalizirati, Šepčić je ulagao ogroman napor da stranka funkcionira, bez obzira da li je gradonačelnik bio Linić ili Obersnel, i bude spremna za svake izbore. Nije da ponekad nije imao otpora (znao je on kontrirati i Račanu), ali je sva iskušenja prevladao i bez direktne pomoći središnjice SDP-a pa ga se s pravom može smatrati jednim od ako ne i najzaslužnijim za stranačke uspjehe na prijelazu stoljeća.
Može li Štimac, kojeg sa Šepčićem povezuje goransko porijeklo, donijeti takvu „šepčićevsku” energiju u obnovu SDP-a u Rijeci? Može li pored funkcije podžupana dnevno koordinirati aktivnosti stranke, privući novo članstvo te ponovno pridobiti „odmetnuto” biračko tijelo kako bi se stranka vratila na vlast u Rijeci?
U ostvarenju tog plana u prilog mu ne ide, odnosno može mu biti prepreka, ono što se spominje od početka njegove kandidature, a što je Štimac i sam napomenuo na izbornoj skupštini – naime, da je on izbor središnjice stranke. Iza svake volje neke stranačke središnjice, naravno, uvijek stoje lokalne snage koje na taj način dokazuju i pokazuju svoju moć, pa se to dogodilo i u ovom slučaju. Čini se da je prevladao stav kako rizik valja smanjiti na najmanju mjeru pa je središnjica na očiti nagovor županijske organizacije stala iza kandidata s političkim iskustvom, poput Štimca, premda je to iskustvo stjecao u drugoj sredini a ne u Rijeci gdje živi tek odnedavno.
Poanta demokracije
Iza Marka Mataje Mafricija nije imao nitko stati osim dijela članstva koje je smatralo da predsjednik riječke organizacije SDP-a treba biti autentični član stranke koji godinama u njoj djeluju i kojemu do sada nije pružena prava prilika. On je vjerojatno smatran „rizičnim” kandidatom za koga se ne zna kako bi vodio stranku, pa je naposlijetku većina članova stranke povjerovala u to da je Štimac prava opcija i glasala za njega.
SDP je imao jedinstvenu priliku da u Rijeci pokaže unutarstranačku demokraciju prepuštajući članovima u Rijeci da odaberu koga oni hoće, uza sve rizike takvog odabira. To je uostalom i poanta demokracije.
Možda bi na taj način, u srazu Štimca i Mataje Mafricija bez umiješanosti središnjice, naposljetku pobijedio i Štimac. No, to nećemo nikada saznati jer je središnjica stranke unaprijed odlučila što želi. Da je tako postupio Ivica Račan, koji je u vrijeme rata umjesto da nametne čelnog čovjeka riječke organizacije tražio onoga koji se želi toga prihvatiti – ma koliko do tada politički neiskusan bio, možda Vlado Šepčić nikada ne bi bio predsjednik SDP-a i možda bi riječka povijest ove stranke krenula nekim drugim tijekom.
Pred Štimcem su velika očekivanja i ogroman posao
Kako god bilo, pred Štimcem su velika očekivanja i ogroman posao.
Možda se može nadati da je poraz SDP-a u Rijeci sličan porazima HDZ-a na parlamentarnim izborima 2000. i 2011., gdje ih je biračko tijelo kaznilo pa im se poslije vratilo. Ali, bilo bi to samozavaravanje. Birači HDZ-a su na tim izborima u velikom broju u znak protesta zbog stranačkih brljotina odbili izaći na izbore, a veliki dio nekadašnjih SDP-ovih birača je 2025. dao svoj glas drugim opcijama.
Zato Štimac mora djelovati brzo i odlučno, jer se nekadašnje veliko biračko tijelo SDP-a može naviknuti na politički život u Rijeci bez te stranke. A onda bi to bio put u ponor iz kojeg bi se teško bilo vratiti.
