O Aleksićevoj optužnici, koja stoji u ladici šibenskog Suda dvije i pol godine, svim propustima sustava, ali i političkoj odgovornosti u RTL Direktu je govorila odvjetnica i bivša ministrica pravosuđa Vesna Škare Ožbolt
Kristijanu Aleksiću, ubojici Luke Milovića iz Drniša, još 2023. godine pronađeno je oružje koje je sam izradio. Optužnica postoji, ali suđenje za kazneno djelo za koje je propisana jedna godina zatvora nikad nije ni počelo.
S Općinskog suda u Šibeniku u srijedu je stiglo i objašnjenje zašto. Kažu, suci su preopterećeni, a predmeti se rješavaju po datumu zaprimanja.
“21. studenog 2023. potvrđena je optužnica protiv Kristijana Aleksića, s prijedlogom zatvorske kazne od godine dana”, piše šibenski Sud. Tada su, kažu, imali tri suca i 1213 neriješenih kaznenih predmeta. Jedan sudac bio je bolestan. Postupak u najstarijem predmetu počeo je 2011. godine, a za nekoliko stotina predmeta prijetila je zastara.
O ovom odgovoru suda, svim propustima sustava, ali i političkoj odgovornosti u RTL Direktu kod Mojmire Pastorčić govorila je odvjetnica i bivša ministrica pravosuđa Vesna Škare Ožbolt.
Što kažete na priopćenje Općinskog suda u Šibeniku?
Moram priznati da mi je šokantno, skandalozno, toliko birokratsko da ne mogu vjerovati.
Tko uopće onda ima prioritet ako nema slučaj osuđenog ubojice, koji je prijetio obitelji i koji je imao ilegalno oružje?
Zakon je jasan. Kad imate potvrđenu optužnicu, u roku dva mjeseca morate dobiti ročište i mora se održati ročište.
Znači, ne postoji nikakvo opravdanje da je to dvije i pol godine stajalo u ladici?
Ne postoji. Ako ima problema, onda taj sudac koji ne može održati ročište u zakonskom roku mora obavijestiti predsjednika suda. Predsjednik suda onda mora napraviti novi raspored. Mora znati što se događa. Nedopustivo je da su tri suca na toliki broj predmeta. Zašto postoji predsjednik suda? Zbog organizacije rada. Predsjednik suda je menadžer sudovanja, odnosno sudske uprave. On mora brinuti da sve funkcionira. Ako nije mogao riješiti zamjenu ili povući nekog suca sa suda iz svoje nadležnosti, treba obavijestiti ministra pravosuđa.
Jučer nam je odvjetnik Anto Nobilo rekao da se na sudu u Šibeniku po slučaju održi jedno ročište godišnje. U čemu je problem? Zašto je tako?
Taj sud ima dosta problema i ti problemi su, sjećam se, još iz mog vremena bili. Ja sam te probleme ozbiljno počela rješavati. Kad pogledate od tog mog vremena do danas, problemi su uvijek ostali isti na Općinskom sudu u Šibeniku.
Svi ovih dana imaju samo jedno pitanje, kako je moguće da je Kristijan Aleksić bio na slobodi? Postoji li za to ikakvo opravdanje?
Po mojem mišljenju ne. Postoji tu nekoliko pitanja. Kako ga se nije moglo pronaći sedam godina kada je izvršio brutalno ubojstvo djevojke koju je izbo sedamnaest puta? Dakle, sedam godina. Je li ga netko tražio tada ili ga nitko nije više tražio? I da se nije pohvalio u teretani gdje je bio, nitko ga nikad ne bi našao. Nakon toga je imao 31 incident kada je bio pušten na slobodu. Imao je razbojništvo, obiteljsko nasilje pa i ovo sada – izrada ili neovlašteno držanje oružja. Dakle, on je ozbiljan recidivist. Neki kažu i s elementima serijskog ubojice. Dakle, ubio je ne trepnuvši okom, ovog nesretnog dečka. I to doista pokazuje probleme u sustavu…
Dakle, ako ga je netko doveo sucu za prekršaje, taj sudac za prekršaje vjerovatno uopće nije imao evidenciju. Imao je samo prekršajnu evidenciju, ne i kaznenu.
Znači, prekršajni sudac nije znao za ubojstvo?
Ja mislim da nije znao. Pa to i jest problem, što te sve evidencije nisu povezane. On nema druge evidencije.
Znači prekršajni sudac uopće nije umrežen, nema pristup svim informacijama iz kaznenog spisa osumnjičenika?
Ne. Sucu za prekršaje da se otvori neki incident koji je taj imao u zatvoru, ne. On ima prekršajnu evidenciju. On nema druge evidencije. To je problem umreženosti.
Jesu li zatvorske kazne generalno preblage? Aleksić za prvo ubojstvo 12 godina. Dragan Paravinja, ubojstvo Antonije Bilić – 20 godina. Edi Mišić, zaklao Meksikanku na Marjanu – 15 godina, uskoro izlazi na slobodu. David Komšić – 88 uboda nožem u trudnu djevojku – 25 godina. Pa što onda netko treba napraviti da dobije 50 godina zatvora?
Mi imamo kazne zatvora vrlo visoke, 40 i 50 godina za najteža kaznena djela. Koliko vam je izrečeno kazni zatvora od 50 godina?- Četiri. Dakle, ni na prste jedne ruke se ne mogu nabrojati. Koliko vam je izrečeno ovih od 40 godina? Možda 18, 19 ili 20 u 30 godina ove države. Tu nešto ne štima. Ne štima to da se kaznena politika jednostavno mora dogovoriti koja su to prioritetna opasna djela za društvo, kako se ponašati i kako kažnjavati serijske ubojice. Koji su to rasponi kazna koji će se davati? Mi danas govorimo o uvođenju doživotnog zatvora, a ne izriče se kazna ni od 50 godina.
Baš sam Vas to htjela pitati, pojavila se i incijativa Mosta o doživotnoj zatvorskoj kazni. Bi li to pomoglo?
To je tipično politički što se događa. Kada nastane ovakva stvar – ajmo dizati kazne. Ali, je li to najbolje rješenje? Mnoge države imaju kaznu doživotnog zatvora, ali imaju obavezu preispitivati tu kaznu nakon 20 godina. Neki ispituju nakon 20 do 25 godina, neki čak i ranije. I što se događa? Obično puštaju te koji se ponašaju dobro u zatvoru, puštaju ih van na slobodu. Mi imamo 40 i 50 godina. Dakle, ti moraš dvije trećine kazne odslužiti da bi uopće razmatrali mogućnost puštanja.
Jesmo li onda utvrdili da su za ove slučajeve presuđene male kazne?
Da, jesu.
Zašto je tako?
Po mojem mišljenju trebali bi sjesti Vrhovni sud, Državno odvjetništvo i Ministarstvo pravosuđa i analizirati koje su to opasnosti u društvu, koji su to trendovi koji se razvijaju. Nisu uvijek isti. I onda početi nekako ujednačeno djelovati i ohrabriti suce da donose odluke i izriču oštrije kazne.
Kazne od 40 i 50 godina zatvora su uvedene kad ste Vi bili ministrica pravosuđa od 2003. do 2006. Jeste li tad kad ste uvodili te kazne mislili da će 20 godina nakon biti samo četiri takve kazne?
Velike su se rasprave vodile. I tada mi je profesor Horvatić rekao da onaj tko dobije 50 godina, to kao da je dobio doživotnu. Ali to nitko nije dobio. To nitko ne izriče. Odnosno, izriče se jako, jako, rijetko. Vama, Europski sud za ljudska prava, jaši na glavi kada ste država koja ima samo doživotnu.
Mislite li da nema potrebe za doživotnom kaznom?
Alergična sam, moram priznati, na sve ove političke inicijative koje se sada javljaju – idemo mijenjati, idemo povećavati kazne. Sjetite se kada je ona djevojka, neću sad imenovati, bila ubijena, odnosno zgažena na cesti zbog vozača koji je bio u alkoholiziranom stanju. Pa smo uveli 0.0 promila. A gdje smo danas? Imamo li 0.0? Nemamo. Otklizali smo opet nazad.
Ima li ovdje političke odgovornosti, treba li netko iz Vlade ponuditi ostavku?
Mi nismo politika i društvo koje uopće daje ostavke na bilo što. U Sloveniji su čovjeka ubili, oba ministra – i pravosuđa i unutarnjih poslova – ponudili su ostavku. Premijer je prihvatio. U Srbiji je pala nadstrešnica, cijela država se digla. Ovdje uopće nitko ne osjeća odgovornost. To se ne zove zapovjedna odgovornost, to se zove politička odgovornost.
Da se ovaj slučaj dogodio u Vašem mandatu, biste li ponudili ostavku?
Ne da bih ponudila, ja bih dala ostavku jer ne bih mogla raditi posao s tom težinom da je u mojem mandatu jedan dečko nevin stradao, piše Net.hr.
