Dario Šimić je stoper legendarne generacije iz 1998., prvi Hrvat sa sto nastupa za reprezentaciju, osvajač Lige prvaka
Bivši hrvatski nogometaš Dario Šimić i Neda Livljanić, bivša voditeljica Odjela za turizam pri Službi za gospodarstvo i imovinskopravne poslove Ureda državne uprave Šibensko-kninske županije, uhićeni su u utorak ujutro u akciji policije i USKOK-a, neslužbeno doznaje Jutarnji list. Prema sumnjama istražitelja, Šimić je uz pomoć Livljanić na nezakonit način ishodio potrebne dozvole za kamp u Tisnom. Livljanić je i ranije bila privedena zbog sumnje na slična kaznena djela. U nastavku donosimo priču o Dariju Šimiću…
Dario Šimić jedno je od najprepoznatljivijih imena hrvatskog nogometa. Bio je član legendarne generacije iz 1998. godine, prvi hrvatski reprezentativac koji je upisao sto nastupa za nacionalnu momčad te osvajač Lige prvaka. Dok je tijekom igračke karijere bio poznat po sigurnosti i smirenosti na terenu, razdoblje nakon završetka nogometa pokazalo je i njegovu drugu stranu – poduzetnika, zagovornika promjena i čovjeka koji se uvijek iznova vraća Dinamu, čak i kada se čini da su izgledi za uspjeh vrlo mali. Njegov životni put ne obilježavaju samo sportski rezultati, već i ulazak u poslovni svijet te ustrajna borba za promjene u sustavu koji im se snažno opire.
Stoper ispred svog vremena
Nogometni put Darija Šimića započeo je 1992. godine, u ratnim okolnostima, u Dinamu, tadašnjoj Croatiji Zagreb. Odrastao u Sesvetama, kao dječak je svakodnevno autobusom i tramvajem odlazio na treninge, dijeleći nogometni san s mlađim bratom Josipom. Njegov talent brzo je došao do izražaja. Tijekom sedam godina provedenih u Maksimiru osvojio je pet naslova državnog prvaka i četiri kupa te se profilirao kao obrambeni igrač vrhunske tehnike i smirenosti, stoper ispred svog vremena.
Vrhunac tog razdoblja stigao je 1998. godine, koja je ostavila neizbrisiv trag u hrvatskom nogometu. Nakon nastupa u Ligi prvaka s Dinamom, uslijedilo je Svjetsko prvenstvo u Francuskoj. Šimić je bio jedan od standardnih igrača legendarne reprezentacije koju je vodio Ćiro Blažević i koja je osvojila brončanu medalju. Nastupio je u šest od sedam susreta, a utakmicu za treće mjesto propustio je zbog žutih kartona. Doček reprezentacije u Zagrebu, od zračne luke do Trga bana Jelačića, ostao mu je jedan od najdražih trenutaka u karijeri. “Jedino je papu dočekalo više ljudi”, prisjetio se godinama kasnije.
Nakon uspjeha u Francuskoj uslijedio je očekivani transfer u talijansku Serie A, gdje je za 11 milijuna eura prešao u milanski Inter. Tijekom četiri godine provedene u crno-plavom dresu nije se u potpunosti nametnuo u konkurenciji brojnih zvijezda, no 2002. godine napravio je potez koji je obilježio njegovu klupsku karijeru prelaskom u gradski rival AC Milan.
U dresu Milana ostvario je najveće klupske uspjehe. Već 2003. godine osvojio je Ligu prvaka, iako nije nastupio u finalu protiv Juventusa, a isti je trofej ponovno podigao 2007. godine. Osvojio je i naslov prvaka Italije, talijanski kup, UEFA-in Superkup te Svjetsko klupsko prvenstvo. Iako je često vodio borbu za mjesto u sastavu s igračima poput Stama i Cafúa, ostao je prepoznat kao primjer vrhunskog profesionalca.
Jednako uspješna bila je i njegova reprezentativna karijera. Šimić je jedini hrvatski nogometaš koji je nastupio na svim velikim natjecanjima od osamostaljenja Hrvatske – na tri svjetska i tri europska prvenstva. Stoti nastup za reprezentaciju upisao je 20. kolovoza 2008. godine u Mariboru, nakon čega se oprostio od hrvatskog dresa.
‘Tko će plaćati za vodu?’
Za razliku od brojnih bivših suigrača koji su nakon završetka igračke karijere ulagali u ugostiteljstvo ili ostajali u nogometu kao treneri, Dario Šimić odabrao je drukčiji put. Još tijekom aktivne karijere bio je svjestan da sportski vijek traje kratko. Zato je 2002. godine, sa 27 godina, pokrenuo tvrtku Aquaviva, koja se bavi distribucijom vode u galonima. Ideju je dobio zahvaljujući sportskom načinu života i važnosti pravilne hidratacije. “Kad sam 1999. rekao majci da bih investirao u punionicu vode, ona me u nevjerici gledala i pitala – tko će plaćati za vodu?”, ispričao je jednom prilikom. Pokazalo se da je procjena bila dobra. Dok je Šimić igrao u Italiji, posao su razvijali njegova majka Matija i brat Josip.
Kasnije je proširio poslovanje i na tržište kave. U suradnji s pržionicom Nikole Žiganta iz Matulja pokrenuo je brend Vivas caffe. Projekt je imao velike ambicije pa su mediji pisali o stvaranju “hrvatskog Starbucksa”. Otvoreno je više od 15 Vivas barova diljem Hrvatske, a razvijena je i distribucijska mreža koja je obuhvaćala oko 400 ugostiteljskih objekata.
Takav razvoj poslovanja privukao je interes Atlantic Grupe i Emila Tedeschija. Uslijedio je strateški dogovor prema kojem je Atlantic preuzeo lokacije i distribuciju Vivas kave kako bi dodatno ojačao svoj brend Barcaffe, dok je Šimićeva tvrtka preuzela Atlanticovu vodu Kalu u bidonima. Time je postao vodeći u segmentu distribucije vode. Taj potez potvrdio je njegovo poslovno iskustvo i strateški pristup. Iako nisu sva ulaganja završila uspješno, poput investicije od 19 milijuna kuna u Karlovačku banku, to ga nije zaustavilo u daljnjem razvoju glavnih poslovnih aktivnosti koje danas zapošljavaju oko 200 ljudi.
Borba za čišći nogomet
Istodobno s razvojem svojih poslovnih projekata, Šimić je nastojao potaknuti promjene i u hrvatskom nogometu, za koji je smatrao da je postao “taoc nekolicine i njihovih parcijalnih interesa”. Zajedno s Marijom Jurićem 2010. godine osnovao je Hrvatsku udrugu “Nogometni sindikat” (HUNS), čiji je cilj bio zaštititi prava nogometaša u razdoblju kada je više od polovice klubova kasnilo s isplatom plaća. Sindikat je igračima pružao pravnu pomoć, organizirao kampove za one bez ugovora te se zalagao za bolje uvjete rada.
To je bio tek početak njegova angažmana. Nekoliko godina poslije, zajedno s Igorom Bišćanom, Tomom Šokotom i Silvijom Marićem, pokrenuo je inicijativu “Za naš Dinamo”, koja se zalagala za izmjenu klupskog statuta i uvođenje modela “jedan član, jedan glas”. Njihove aktivnosti izazvale su snažno protivljenje tadašnjeg vodstva kluba. Zdravko Mamić im je u svom stilu poručio: “Inače, mozak im je svima kao šumeći C-vitamin. Kada ga stavite u vodu, on samo ide šššš i – rastopi se!”.
Unatoč tome, Šimić nije odustao od svojih ciljeva. Dvaput je pokušao postati predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza, no nije uspio prikupiti potreban broj potpisa županijskih saveza, zbog čega je Davor Šuker u oba navrata ostao jedini kandidat. “Pokazali smo da ljudi žele promjene i naša borba za čišćim i boljim nogometom tek počinje”, izjavio je tada Šimić, dodajući kako će zajedno sa suradnicima, među kojima su bili Stanić, Pletikosa i Vlaović, djelovati kao “konstruktivna oporba”. Iako njegovi pokušaji demokratizacije hrvatskog nogometa nisu odmah donijeli željene promjene, učvrstili su njegovu poziciju kao jedne od najistaknutijih osoba koje su se suprotstavljale tadašnjem nogometnom establišmentu.
Turbulentni povratci u Maksimir
Privrženost Dinamu i želja da doprinese promjenama nekoliko su ga puta vraćali u Maksimir. U ožujku 2023. godine, u razdoblju sukoba između struja Zdravka Mamića i Mirka Barišića, Šimić je postao član Uprave Dinama. Njegov dolazak tada je bio doživljen kao kompromisno rješenje, odnosno kao svojevrsna “treća struja” prihvatljiva i navijačima i dijelu klupskih struktura. Ipak, na toj je poziciji ostao svega sedam mjeseci. U listopadu iste godine podnio je neopozivu ostavku. “Kao član Uprave imao sam obveze sve odrađivati, a gotovo nikakva prava. Nisam mogao odlučivati i to mi se nije svidjelo”, objasnio je kasnije.
Naveo je i da su se on i tadašnji trener Igor Bišćan razilazili s ostatkom Uprave oko dovođenja novih igrača, posebno u slučaju Monsefa Bakrara, za kojeg je Uprava ponudila, kako je rekao, “smiješan novac”. Smatrao je da nema dovoljno ovlasti za donošenje odluka i provođenje promjena koje je želio ostvariti.
Ni nakon tog odlaska nije prekinuo vezu s Dinamom. Nakon pobjede liste Velimira Zajeca na demokratskim izborima početkom 2024. godine ponovno se uključio u rad kluba, ovaj put kao volonter i potpredsjednik Odbora za sponzorstvo, s namjerom da svojim poslovnim iskustvom i kontaktima pomogne Dinamu.
Obitelj, vjera i unutarnji mir
Iza javne slike uspješnog nogometaša i poduzetnika krije se čovjek kojem je obitelj na prvom mjestu. Sa suprugom Jelenom, zagrebačkom poduzetnicom, u braku je od 2000. godine, a zajedno imaju četvoricu sinova – Roka, Viktora, Nikolasa i najmlađeg Davida. Obitelj nikada nije skrivala da je David, koji je rođen sa sindromom Down, u njihov život donio posebnu snagu i promijenio ih kao ljude. “Zbog Davida smo postali plemenitiji ljudi, snažniji kao roditelji i povezaniji kao obitelj”, rekao je Šimić svojedobno za Story. Zajedno sa suprugom osnovao je Hrvatsku udrugu za ranu edukaciju (Hureka) kako bi pružili podršku i drugim roditeljima. Ljubav prema nogometu prenijela se i na njihove sinove – Roko je već izgradio uspješnu profesionalnu karijeru, dok Viktor i Nikolas tek grade svoj put u sportu.
U jednom od rijetkih osobnijih razgovora, Šimić je otvoreno govorio i o anksioznosti s kojom se suočavao tijekom igranja u Italiji. “Imao sam slavu i novac, što mi je posebno bio problem, jer to nikako nisam mogao riješiti”, priznao je, istaknuvši kako mu je upravo vjera pomogla da pronađe unutarnji mir i ostane čvrsto na zemlji, piše Net.hr.
