Riječanin koji se nakon četrdeset godina boravka u svijetu vratio u rodni grad i odlučio otići u Stari grad sa željom da, primjerice, kupi cipele u Šimeckom, Peku ili Planiki te da usput pojede kolače u Šestici nemalo će se iznenaditi. Neće naći ono što je tražio. Osim poznatih mu zgrada i ulica, sve se u međuvremenu promijenilo. Trgovine i uslužne radnje kojih se sjećao netragom su nestale
Piše: Neven Šantić
Dijelom zbog tranzicije, pretvorbe i privatizacije, dijelom i zbog novih tržišnih pravila te ulaza na hrvatsko tržište međunarodnih korporacija, neki su trgovci i obrtnici s vremenom otpadali a neki novi zauzimali njihova mjesta. Tako se trgovačka geografija Korza i okolnih ulica stubokom promijenila.
Nekoliko je radnji opstalo u istim prostorima
Ipak, nekoliko je radnji opstalo u istim prostorima i s nepromijenjenim interijerima unatoč konkurenciji moćnih i velikih – sklonih pojesti male kad im se nađu na putu.
Optika Viktor Shahini, Centromerkur u Scarpinoj, Foto Kurti na uglu Fiumare i Žrtava fašizma, urar Mithat Sahatciu u prizemlju riječkog nebodera, brijač Vinko Brajković u Adamićevoj i Foto Jadranka na Trgu Republike Hrvatske. Svi oni traju desetljećima, imaju svoje redovite kupce odnosno klijente, od kojih neke starije poznaju i po imenu i prezimenu, stalno stvarajući nove.
U čemu je tajna njihova opstanka?
Upitao sam to nedavno vlasnika Foto Jadranke i dobio odgovor: upornost, prilagođavanje tržištu i puno rada. Jednostavnije ne može. Unatoč različitim djelatnostima kojima se bave, povezuje ih dakle neuništiva volja da svojim radom, i kvalitetom koju pružaju jer bez toga bi brzo propali, osiguraju sebi i svojim obiteljima egzistenciju.
Za razliku od brojnih nadobudnih jurišnika…
Koliko god država kroz poreze i namete tražila svoje, koliko god se koji put mučili s dobavljačima, koliko god ih pritiskala konkurencija, nisu posustajali. I tako danima, mjesecima, godinama od jutra do sumraka razmišljajući što i kako dalje, ulažući vlastiti rad i novce.
Mogao bih se kladiti da nitko od njih nema ni vile ni bijesne automobile, niti stotine tisuća eura na računima, ali je sigurno da sebi i svojima mogu osigurati pristojan život. Za razliku, primjerice, od brojnih nadobudnih jurišnika koji su otvarajući svoje radnje, trgovine ili ugostiteljske objekte imali na umu jedino brzo zgrtanje novca i život u luksuzu (kuća, automobil A klase, brod…i sve to u par godina) bez tegobnog rada. I ubrzo propali.
Trebali bi biti – manekeni poduzetništva
Zapravo, spomenuti obrti, radnje i trgovine trebali bi biti – manekeni poduzetništva. Naravno, uz one Riječane koji su sami u tišini, negdje na periferiji grada, krenuli u proizvodne poslove i postavili na noge respektabilne tvrtke manje ili srednje razine. To bi trebali biti ljudi koji će služiti za primjer drugima, prije svega mladima kada počnu razmišljati o borbi za egzistenciju, svom mjestu u svijetu rada.
No, čini se da nije tako. Veću cijenu među mladima imaju danas poslovi u državnim (lokalnim) tijelima i javnim tvrtkama od općinske do nacionalne razine, uhljebljivanje u nekoj od dobrostojećih privatnih tvrtki bez obzira čime se tvrtka bavi, ili zarađivanje preko mnoštva internetskih mogućnosti. Malo ih želi graditi nešto svoje, na duge staze i mukotrpno. Naravno da je to rizično i neizvjesno, ali i sve ostalo je u današnjem svijetu rizično.
U doba kada postaje nezamislivo da netko odradi cijeli svoj radni vijek u istoj tvrtki, kada hirovima tržišta odolijevaju samo moćne multinacionalne kompanije – i one nacionalne i lokalne spremne otpuštati zaposlene da bi opstale a zapravo ostvarile profit po svaku cijenu, postoje dakle i u Rijeci takozvani mali ljudi, mali poduzetnici koji ne posustaju.
Kada dođe kriza, oni nemaju koga otpustiti pa zato moraju više raditi, moraju biti uporni pronalazeći načine opstanka, ne razmišljajući o profitu nego o tome da se preživi.
I nema sumnje da ih ispunjava zadovoljstvom što su svojim rukama, znojem i umom odoljeli tolikim izazovima i osigurali sebi i svojima kruh.
Svaka im čast.
