Vijest da se na mjestu nekadašnje tržnice na Podvežici uređuje prostor za poslovnicu banke nikoga nije začudila. Nekoliko pojedinaca koji su proteklih godina prodavali nešto u tom prostoru samo je stvaralo privid da tržnica još radi. Zapravo, zatvorena je 2019. godine, malo prije nego li je svoja vrata zatvorio paviljon tržnice na Brajdi
Piše: Neven Šantić
A ne tako davno, sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća, s velikim je oduševljenjem najavljeno otvaranje male zatvorene tržnice na Donjoj Vežici u sklopu novoizgrađene stambene zgrade. Bilo je to zaokruživanje projekta kvartovskih tržnica koje su građanima Rijeke omogućavali da ne moraju za svaku sitnicu, struk peršina, malo luka ili nekoliko mrkvi, odlaziti na glavnu riječku tržnicu.
U zaborav otišle brojne kvartovske tržnice
Tada su u funkciji bile kvartovske tržnice na Belvederu (sjeća li je se još netko?), Zametu, Brajdi i Donjoj Vežici (Podvežici). I nitko u tom trenutku nije mogao zamisliti da će s vremenom sve one početi polako umirati. Najprije je vrata zatvorila tržnica na Belvederu, potom na Podvežici, zatvoren je paviljon na Brajdi s tek nekoliko još živih tezgi na otvorenom s njegove jugozapadne strane, a upravo je u toku natječaj za zakup tržišnog prostora na Zametu.
Koliko će se trgovaca javiti na natječaj za prodajna mjesta na Zametu saznat ćemo 25. kolovoza kada se otvaraju ponude, no ne treba biti preveliki optimist. Praktički, u funkciji je tek nekoliko štandova, a gro posjetitelja zametske place uglavnom tamo dolazi radi trgovina mesa, voća i povrća i PIK-ovih proizvoda smještenih u zatvorenim objektima koji okružuju otvorenu tržnicu. I oni će sigurno opstati. Ako se i javi nekoliko zainteresiranih za zakup štandova na otvorenom, bit će to ‘posljednji Mohikanci’ koji će tamo ostati narednih nekoliko godina dok imaju kakvu takvu računicu.
Stigli su veliki prodajni centri i supermarketi
Vrijeme je učinilo svoje.
Stigli su veliki prodajni centri i supermarketi s većom ponudom i nižim cijenama voća i povrća od onih na tržnicama, a čak se i meso i mliječni proizvodi sve češće kupuju tamo a ne u specijaliziranim prodavaonicama u okviru ili blizu tržnica. Odolijevaju tek (sve rjeđi) mesari s reputacijom koji njeguju klijentelu spremnu platiti za kvalitetu i nešto višu cijenu mesa i mesnih proizvoda od one koja im se nudi u supermerkatima.
Realno govoreći, klasične tržnice su imale smisla dok su se na njima nudili autentični proizvodi poljoprivrednika iz okolice gradova u kojima su se one nalazile, ili su ti proizvodi stizali iz poljoprivrednih područja poput središnje Istre ili Ravnih kotara pa ste znali da kupujete krumpir, pomidore ili blitvu s „garancijom kvalitete”. Ovako, gotovo da više nema razlike između proizvoda koji se prodaju na sve skupljim tržnicama i onih u supermarketima, jer su dobavljači gotovo isti, pa ljudi racionalno i logično za istu ili sličnu robu žele platiti manje. I onda u nabavku poljoprivrednih proizvoda idu u bliže i jeftinije markete.
Sve je manje štandova u funkciji
Slično kako se polako gase i preostale kvartovske tržnice gasi se i glavna riječka placa. Za koji dan treba proraditi prvi preuređeni paviljon kao novi riječki gastronomski punkt, ali na ostatku tržnice sve je manje štandova u funkciji. Za one koji se sjećaju vreve na riječkoj tržnici u njenim najboljim danima, pogotovo subotama, ono što vide danas doima se sablasnim (čak i subotom). Odolijevaju još ribarnica i srednji paviljon s mesnicama i prodavaonica mliječnih proizvoda.
Očito, koncept tržnica kakvog smo poznavali odlazi u povijest. Treba li ih onda po svaku cijenu i u ovom obliku spašavati kao svojevrsno kulturno dobro, primjerice minimalnim najamninama? Jesmo li sigurno da će ih i to spasiti?
Možda postoji rješenje
Gledajući u pravcu Zapadne Europe, čak i u njenom mediteranskom dijelu oduvijek poznatom po šarolikosti prodaje poljoprivrednih i ribljih proizvoda – tržnice nisu što su nekada bile. Globalizirani supermerkati i tamo su učinili svoje. Ali, primjerice, u gradovima na sjeveru Italije subotom ožive neki gradski trgovi na kojima građani koji su krenuli na jutarnju kavu mogu kupiti voće, povrće i ribu.
Možda je to jedno od rješenja za preostale dvije kvartovske place, onu na Brajdi i na Zametu, a moguće i za glavnu tržnicu? Da subotom, uz adekvatan okoliš i stimulaciju gradskih vlasti, budu okupljališta građana. Preduvjete za to već imaju.
Ako to ne upali, drugo je moguće rješenje da glavna riječka placa (u zatvorenom ili otvorenom dijelu) koliko sutra postane izložbeno-prodajni prostor OPG-ova iz bliže i daljnje riječke okolice, moguće i iz drugih dijelova zemlje. S jedne strane, Riječani bi tu dobili mogućnost kupovine proizvoda kojih drugdje nema, a s druge strane bila bi to tržnica zanimljiva i turistima koji dolaze u grad. Štoviše, s adekvatnim promidžbenim materijalom s postojanjem takve tržnice ekskluzivne robe bio bi upoznat svaki turist bilo da noći u hotelima bilo da spava u nekom od stotina apartmana.
Kako god okrenuli, bilo bi šteta preostali prostor namijenjen nekadašnjim osebujnim tržnicama za koju godinu ostaviti bez sadržaja. Treba djelovati dok je još vrijeme.
Ipak su tržnice dio naše kulture življenja.
