‘Vi možete prodati vina, prušta, ribe po visokim cijenama, a zbog strukturnog problema, sive ekonomije, se to ne vidi i mi dobijemo dojam da su svi na minimalcu’
Od iduće godine bruto minimalna plaća povećat će se na 1130 eura, što je 80 eura više nego sada. Radnici koji trenutačno primaju neto minimalac od približno 800 eura na svojim će računima tako imati oko 50 eura više.
Građani, međutim, smatraju da je i taj iznos nedostatan. Prema njihovu mišljenju, prosječna minimalna plaća u Hrvatskoj trebala bi dosegnuti 1500 eura, odnosno iznositi koliko je prošle godine bila prosječna neto plaća. Prema podacima servisa MojaPlaća, prosječna neto plaća ove je godine iznosila 1614 eura.
Hrvati: Dostojanstvena plaća počinje od 2.000 eura
MojPosao je tijekom listopada proveo anketu o plaćama u kojoj je sudjelovalo više od 500 ispitanika. Rezultati pokazuju da polovica sudionika (50%) dostojanstvenu plaću, koja omogućuje druženja, odlazak na godišnji odmor i stvaranje određene ušteđevine, vidi u rasponu od 2000 do 2500 eura. Ipak, ističu kako sam iznos nije dovoljan za procjenu kvalitete života jer mnogo ovisi o tome ima li osoba riješeno stambeno pitanje ili svaki mjesec dio primanja mora izdvajati za najam ili otplatu kredita.
Za četvrtinu ispitanika (25%) potrebna je još veća plaća. Smatraju da je za dostojanstven život u Hrvatskoj potrebno zarađivati najmanje 2500 eura mjesečno.
Nešto više od petine sudionika ankete (22%) smatra da bi dostojanstvena plaća trebala biti između 1500 i 2000 eura. Prema njihovu mišljenju, 1500 eura predstavlja minimalan iznos koji, uzimajući u obzir inflaciju i sve veće životne troškove, omogućuje više od pukog podmirivanja osnovnih obveza. Sve ispod toga, smatraju, znači život od jedne plaće do druge.
Tek 3 posto ispitanika vjeruje da je za dostojanstven život dovoljna plaća u rasponu od 1000 do 1500
Kretanje prosječne i minimalne plaće kroz godine
Prema podacima servisa MojaPlaća, jaz između minimalne plaće te prosječne i medijalne plaće postupno se smanjuje. Drugim riječima, primanja radnika s najnižim plaćama povećavaju se bržim tempom od onih koji zarađuju više. Takav trend vidljiv je i u tabličnom prikazu koji uspoređuje minimalnu plaću s prosječnom i medijalnom.
“Minimalna plaća rasla je brže od prosječne, pa se razlika između najniže i prosječne plaće smanjuje. Minimalna je 2016. iznosila oko 42% prosječne neto plaće, a 2026. oko 49%. Danas je, dakle, najniža zakonska plaća otprilike upola manja od prosjeka, a prije deset godina bila je dvije petine”, kaže za net.hr Alen Mrvac s portala MojPosao. Dodaje kako je udio minimalne plaće u medijalnoj plaći “stabilniji”, ali i taj pokazatelj upućuje na to da minimalna plaća raste brže od medijalne.
“Što je minimalna plaća bliže prosječnoj, to je manja razlika između slabije plaćenih i prosječno plaćenih radnika. Time se smanjuje nejednakost u plaćama, što za radnike s niskim primanjima znači realni rast životnog standarda, a za poslodavce veći trošak rada, osobito u djelatnostima s niskim plaćama gdje je većina plaća blizu minimalne”, kaže Mrvac.
‘Dostojanstvena plaća ne postoji’
Minimalne plaće radnicima su i dalje preniske, poslodavcima previsoke. Onima koji rade za medijalnu ili prosječnu plaću, minimalac se iz godine u godinu statistički “približava”. Ukratko, čini se da nitko nije zadovoljan.
Ekonomist Damir Novotny za net.hr kaže, cijenu rada treba određivati isključivo tržište i kritizira i kritizira vladinu praksu povećanja minimalne plaće. A u razgovoru se osvrnuo se i na nerealna očekivanja građana po pitanju plaća i životnog standarda.
Raste minimalna plaća. Neki misle da je još uvijek preniska, da bi minimalac trebao biti 1500 eura, s prosječna plaća u Hrvatskoj 2000 eura. Je li to realno?
Pojam ‘dostojanstvena plaća’ u ekonomskoj znanosti ne postoji. Cijena rada definira se kao i sve druge cijene na tržištu – zavisi od ponude i potražnje i to se ne može definirati na razini nacionalne ekonomije, to jednostavno nije moguće.
Ono sto je uobičajeno u razvijenim ekonomijama poput, recimo, Njemačke je da postoji samo jedna zakonska odredba, a to je minimalna satnica. Minimalna bruto satnica u Njemačkoj je trenutačno 13,90 eura za sat rada, a kolektivnim ugovorima se definiraju satnice cijene rada po pojedinim granama. To je onda pitanje pregovaranja između sindikata i poslodavaca i to se uglavnom definira u odnosu na ponudu i potražnju na tržištu rada.
Hrvatski sindikati će reći da kultura kolektivnog pregovaranja u Hrvatskoj ne postoji, što nije točno. Vlada kao veliki poslodavac ovih dana je u pregovorima. Veliki poslodavci poput, recimo, Zagrebačkog holdinga i Grada Zagreba su također u kolektivnom pregovaranju.
Zašto Vlada određuje minimalnu cijenu rada?
Cijene rada kolektivnim ugovorima treba definirati po pojedinim granama, a imajući u vidu ponudu i potražnju na tržištu rada. Ne može Vlada o tome odlučivati i na razini nacionalne ekonomije definirati plaće.
To je još jedan fenomen kod nas, jedna od institucija socijalizma – da se plaća određuje na razini mjeseca, a ne na razini sata. U Njemačkoj se minimalna plaća odavno ne isplaćuje, jer je situacija za većinu profesija takva da je potražnja veća od ponude.
I u Hrvatskoj je potražnja već u mnogim sektorima veća od ponude i tu se definiraju satnice prema tome kakva je potražnja za tim radom.
Dakle, to je anomalija iz socijalizma, da bez obzira koliko sam radio i bez obzira na moju produktivnost dobijem tu plaću. Kolektivno pregovaranje kod nas se reduciralo na javni sektor zato što javni sektor politički reagira na njihove zahtjeve.
Plaću generira proizvodnja, gospodarski rast, mislim da je to ljudima jasno, ali s druge strane su im jasni i troškovi života.
Nije to ljudima jasno. Tu imamo čitav niz vrlo kompleksnih procesa koji se odvijaju u hrvatskoj ekonomiji. S jedne strane je migracija iz ruralnih područja u urbana područja i koncentracija u gradovima u kojima ima radnih mjesta. I tu onda nedostaju stanovi, a cijene stanovanja su daleko više nego što bi to bile u ruralnim područjima.
Nitko ne želi živjeti u manjim provincijskim mjestima, svi bi htjeli živjeti ili u gradovima uzduž jadranske obale ili u Gradu Zagrebu. Iako, recimo, od Zagreba do Siska vlak putuje 45 minuta, iako su troškovi života tamo daleko niži nego u Zagrebu.
Troškovi života su visoki tamo gdje ima više radnih mjesta. A nažalost, hrvatska ekonomija je kreirala nisko plaćena radna mjesta u velikim gradovima, osim Grada Zagreba gdje je koncentracija radnih mjesta u područjima financija, informatičkih tehnologija, javnog sektora, gdje su plaće daleko više.
U jadranskoj Hrvatskoj se radna mjesta kreiraju najviše u turizmu, osim možda u Istri gdje ima i nešto poduzeća, gdje su zbog kratke sezone plaće jako male. Jer, ono što tijekom sezone možete zaraditi kao poslodavac, ne možete više od toga platiti svoje posloprimce koji rade cijelu godinu kod vas.
Zato se miješaju stalni sezonci i sezonski radnici, ali i stalno zaposleni i tu su plaće niske. I naravno da to ljudi osjećaju, da imaju relativno niske plaće uz rastući trošak koji opet izaziva turizam.
Grčki fenomen
Mi smo zapravo u klopci turizma. S jedne strane se to područje doživljava kao jedini izvor prihoda, a s druge strane taj turizam donosi rastuće troškove stanovanja, hrane i svega drugoga.
A plaće to ne mogu pratiti jer vi ne možete nuditi tako skupu uslugu koja bi vas mogla cijelu godinu održavati na visokim plaćama.
Što su očekivanja: ako su očekivanja da ja radim šest mjeseci u godini, da šest mjeseci ne radim i da obavezno u siječnju moram ići na skijanje u Austriju, ta očekivanja su utopijska u odnosu na produktivnost.
I sad, mi na razini hrvatske nacionalne ekonomije imamo jedan fenomen koji je sličan grčkom fenomenu 2010., kada su oni imali osjećaj da moraju imati plaće kao Njemačka, a produktivnost kao Turska.
To je nešto što je jako opasno, jer mi moramo znati da smo mi, što se tiče turizma, u konkurenciji s Albanijom, Crnom Gorom ili Grčkom gdje su plaće daleko niže, ali smo skloni uspoređivati se po dohocima i uvjetima života i blagostanja sa Slovenijom i Austrijom, gdje je produktivnost viša i gdje su dohoci viši.
Kad se gleda očekivana ili željena prosječna plaća u Hrvatskoj, dojam je da se ona gleda u odnosu na cijene hrane i da se tu rade česte usporedbe sa zapadnim zemljama.
Dakako da u situaciji inflacije imate ta očekivanja. Naime, inflacija zamagljuje te odnose i onda vam je teško ocijeniti: ‘Da li meni stvarno nedostaje novaca za hranu ili sam uplašen inflacijom?’ Vrlo često se ljudi, kad vide rastuće cijene i pod utjecajem opće socijalne društvene klime koja govori o inflaciji, osjećaju lošije. To je jedan psihološki aspekt.
Pogledajte sada otprilike ovako. Cijene mesa u Hrvatskoj nisu nikada bile niže nego što su danas. Povrće i voće nikad dostupnije nego što je danas, ali i jako skupo stanovanje je jeftinije nego u Njemačkoj, neusporedivo.
Dakle, troškovi stanovanja su u Hrvatskoj daleko niži nego u Njemačkoj. Meso je daleko jeftinije, a kvalitetnije nego u Njemačkoj i Austriji. Recimo, cijena teletine u Austriji je sada negdje oko 40 eura kila, a kod nas najkvalitetnija teletina nije toliko skupa.
Međutim, što se dogodilo. Hrvatska je postala srednje razvijena zemlja u relativno kratkom roku i potrebe su puno veće.
‘Ljudi kod nas ne cijene socijalne usluge’
Recimo, danas u Gradu Zagrebu već imate 550 tisuća vozila. To je nešto malo manje od broja stanovnika. Prije deset godina je bilo upola manje vozila.
Drugim riječima, želimo imati veći standard, sve one socijalne i zdravstvene usluge na visokoj razini kvalitete, želimo imati dječje vrtiće i kvalitetne škole na svakom koraku, ali to ne želimo platiti.
Naši ljudi koji rade u Irskoj svjesni su da dobiju bruto plaću. Zapravo plaćaju male doprinose. Kod njih je doprinos za zdravstveno i mirovinsko 8% u odnosu na nas gdje je 16-18 %. Vi tamo imate ograničene javne usluge, morate puno toga platiti. Recimo, dječji vrtić se plaća 500 eura i žene tamo počinju raditi vrlo brzo nakon poroda.
Ljudi kod nas ne cijene koristi od socijalnih usluga koje imamo i imamo taj fenomen tzv. Free ridinga – zloupotrebe socijalnog sustava. To je fascinantno.
Recimo, u Gradu Zagrebu gradonačelnik kaže da ne može naplatiti 80% karata u javnom prijevozu – 80% ljudi ne plaća kartu. To je nemoguće u Londonu, ne platiti kartu. Dakle, mi imamo zloupotrebu javnoga prijevoza, ali netko to mora platiti. U ekonomiji je prva lekcija – nema besplatnog ručka.
Gdje se krije zarada?
Prema tome, imamo čitav niz zamagljenih situacija gdje su očekivanja i potrebe ljudi daleko više nego što su bile prije 20 ili 30 godina, a produktivnost nije rasla.
Moramo biti toga svjesni: da produktivnost – koliko rada nam treba za količinu dohotka koju ostvarimo – jednostavno nije narasla, osim tek u nekim kvalitetnim granama, poput IT sektora. Oni su vrlo produktivni i mogu prodati svoje usluge po cijelome svijetu. I tu su plaće adekvatne produktivnosti.
Znači, ako nismo u tim visoko produktivnim granama, nego u uslužnim djelatnostima, turizmu ili prosvjeti, moramo se pomiriti s time da ta zanimanja sa sobom nose određeni ‘plafon’ što se tiče rasta plaća?
Da, ali s druge strane, imate zanimljiv fenomen da se u proizvodnji hrane u Hrvatskoj može zaraditi novac. Može se dobro živjeti od toga, samo treba jako puno raditi.
A mi to ne bi. Dajte vi budite vinogradar. Trebate svaki dan biti biti u vinogradu. Proizvođači sira mogu dobro živjeti od toga, ali to je vrlo težak posao. Proizvođači mesa, prerađivači pršuta – niti jedan pršut nije ostao neprodan, svi su prodani po vrlo visokim cijenama.
Kad gledamo prosječnu hrvatsku plaću od 1500-1600 eura i Vladu koja kontinuirano podiže minimalnu plaću, pa ona čini sve veći udio u medijalnoj i prosječnoj plaći – stvara li to psihološki moment da granica između minimalne i medijalne plaće polako nestaje?
Koncept minimalne plaće postoji u desetak zemalja Europske unije i u Njemačkoj, ali se ne zloupotrebljava. Mi ovdje govorimo o minimalnoj plaći kao Vladinom dekretu, uredbi, zakonu, kao nečemu što određuje Vlada, a ne tržište određuje.
To je ono što meni osobno smeta. Hrvatska ekonomija nije izašla iz tranzicije. Još uvijek su prisutne te socijalističke institucije – idemo uravniti plaću bez obzira na produktivnost.
I to je vrlo ozbiljan sindrom. Mi se ne možemo osloboditi tih institucionalnog okvira iz socijalizma, bez obzira što smo već više od 13 godina unutar Europske unije i Europske monetarne unije u kojima vladaju inkluzivne kapitalističke institucije.
‘Vladina politika vodi Hrvatsku u suprotnom smjeru’
Što znači kapitalizam u tržištu rada? Znači: moj rad će se platiti onoliko koliko moj rad vrijedi na tržištu rada. Mnogi ljudi su otišli iz Hrvatske upravo zbog te činjenice: 300 tisuća ljudi danas prosperira u zemljama koje imaju najtvrđe tržišne odnose na tržištu rada, kao što je Irska, ali prosperiraju zato što se njihov rad cijeni i dobro plati upravo zbog toga što su tamo takva pravila igre da se rad plati prema tržišnim odnosima, a ne prema vladinim uredbama.
I taj mehanizam Vladinih uredbi zapravo vodi Hrvatsku u suprotnom smjeru, postaje kočnica, jer najproduktivniji ljudi odlaze iz zemlje.
Dakle, plaće moraju rasti, ali mora rasti produktivnost rada. Sindikati će reći da to ne ovisi o njima. Ja tvrdim da ovisi, jer sindikati potiču izjednačavanje cijene rada bez obzira na produktivnost. Ja još od sindikata nisam čuo da se zalažu za produktivnost.
Pa da, jer ovako ispada da netko radi za medijalnu plaću, država povećava minimalac i sad ispada da prije radiš za minimalac nego za medijalnu plaću.
Upravo tako, s tim da minimalnu plaću u ovom trenutku dobije negdje oko 50.000 ljudi, a i to je veliko pitanje. To su uglavnom građevinski radnici koji su i u Njemačkoj ili u drugim zemljama gdje mogu dobiti još nešto, a to se ne vidi u statistici.
Siva ekonomija isto pomogne. Ja ću vam do sutra ujutro nabrajati primjere sive ekonomije gdje ljudi rade za malu minimalnu plaću u komunalnim poduzećima, a onda u svojim poljoprivrednim gospodarstvima zarađuju novac u sivoj ekonomiji. I to je uobičajena praksa.
Mi imamo vrlo izraženu sivu ekonomiju i ljudi koji imaju neke resurse poput turističkih infrastrukturnih resursa, nekakav apartman, taj resurs iskorištavaju, a onda rade za minimalnu plaću u javnom sektoru. To nema nikakvog smisla. To je apsolutno pogrešno.
Ono sto ja zamjeram Vladi je: ne da podiže minimalnu plaću i time izlazi u susret zahtjevima ili očekivanjima biračkoga tijela, nego da radi na strukturnim reformama. Taj strukturni problem je izražen: prilike na tržištu su velike, ali one se kroz sivu ekonomiju ne vide. Vi možete prodati vina, prušta, ribe po visokim cijenama, a zbog strukturnog problema, sive ekonomije, se to ne vidi i mi dobijemo dojam da su svi na minimalcu.
A onda imamo taj pick saving – Ove koji su malo bolje zaradili, njima treba odrediti više poreze. To je glupost. Poduzetnici u Njemačkoj nisu obveznici plaćanja poreza i doprinosa. Ako žele kod liječnika, moraju platiti.
U Njemačkoj su 95% ekonomije mala i srednja poduzeća. Vlasnici i direktori se ne moraju obavezno osigurati kod mirovinskog i zdravstvenog, a kod nas se osiguravaju.
Zašto bi se poduzetnik trebao osiguravati, a ostvaruje dobit? Poduzetnik neka radi za dobit, posloprimac za plaću. Ima produktivnosti i neka poduzetnik plati koliko može zaraditi.
Strukturne promjene na tržištu rada
Nažalost, neke profesije ne mogu i onda imamo pitanje proizvodnje visokog obrazovanog kadra za profesije koje u ovom trenutku nemaju neku veliku budućnost. I onda kada ostanete bez posla, ne možete na tržištu naći posao. Tu imamo velike strukturne promjene na tržištu rada.
Imamo poslove koje nitko neće raditi, jer tu se mora puno raditi, ali se može puno i zaraditi. Nego bi se svi prikvačili na državni sektor i onda Vlada tu može pregovarati sa sindikatima javnih službi: ‘Bilo bi potrebno 11, ali mi smo dobrohotni pa ćemo tražiti 9, a Vlada nudi 1,5 pa ćemo se naći na 5.’
Pa to je kao na placu. To nema veze sa produktivnosti. Mi znamo da je produktivnost u javnom sektoru slaba. Znamo da bi se mnoge stvari mogle digitalizirati. Još jedan primjer, Njemačka – Porezna uprava je imala viška ljudi i rekla: ‘Ako nećemo otpuštati, radite tri dana u tjednu kod nas, a dva dana radite gdje god hoćete.’
A s druge strane, Mercedes je rekao ovako: ‘Plaće su visoke, međunarodna konkurencija ogromna. Mi smo na udaru kineskih kompanija gdje su plaće jako male. Morate više raditi za istu plaću.’ I sindikati su na to pristali, jer su Nijemci izborili 30-satni radni tjedan i sad su se vratili na 40 sati.
Mi u Hrvatskoj nismo svjesni da postoji nekoliko milijardi ljudi koji žive neusporedivo lošije nego mi. Tek prije nekoliko godina su počeli dolaziti strani radnici koji su kod nas neusporedivo produktivniji od naših i imate veliki pritisak na tržištu rada: velika je potražnja za nisko plaćenim radnim mjestima koje Hrvati ne žele prihvatiti, ali hoće prihvatiti strani radnik.
Dakle, sve se svodi na produktivnost: koliko mi novostvorene vrijednosti možemo stvoriti. Nijedan poslodavac neće loše platiti dobrog radnika.
Vodi li to onda u raslojavanja društva? Bez da ulazimo u razloge zašto ljudi neke poslove ne žele raditi: imamo uvoznu radnu snagu koja drži cijenu rada niskom, imamo one koji zapošljavaju i ostvaruju profit i imamo cijeli bazen ljudi između to dvoje. Što s njima?
To je socio-psihološka tema. Mi ekonomisti gledamo da je radna snaga potrebna i da nema te radne snage iz inozemstva, mnogi hoteli bi bili zatvoreni. I što bi onda građevinske firme ili uslužne djelatnosti?
U današnjem globaliziranom svijetu nemoguće se zatvoriti. Mi smo jako mala ekonomija da bismo radili po svojim pravilima igre. Ako Kinezi dolaze na hrvatsko tržište i kažu da će raditi sedam dana u tjednu deset sati dnevno, kako ćete vi konkurirati tom Kinezu koji je napravio Pelješki most? Znači, to je pitanje globalizacijsko.
Ono gdje mi kao mala zemlja možemo je, moramo se diferencirati, da imamo obrazovanije posloprimce.
‘Više ne postoji klasična radnička klasa’
Jer nema više klasične radničke klase, to više jednostavno ne postoji. Naši ljudi su nekada u Njemačkoj kopali kanale. Naravno da to više ne radi nitko ručno. Naši ljudi su radili u tvornicama automobila. Sad se te tvornice automobile potpuno robotiziraju i imate taj šok, što će ti ljudi raditi?
Ali, postoji velika potražnja za uslužni sektor. Probajte vidjeti koliko jedan pizza majstor zarađuje u zagrebačkim pizzerijama pa ćete vidjeti kolike su to plaće. Ili ljudi koji se obrazuju u kreativnim industrijama i menadžmentu, koji će raditi u kreativnim djelatnostima od marketinških agencija do proizvodnje filmova. Ljudi na filmskoj produkciji rade dan i noć i zarade veliki novac.
Mi u Hrvatskoj imamo zanimanja koja su zastarjela, nemamo, primjerice, program za dizajnere rasvjete na filmskim setovima jer je ta industrija kod nas zapuštena. Nemamo filmskih gradova kao što to postoji u Austriji, Njemačkoj i Italiji, Srbiji.”
Drugim riječima, postoji potražnja za nekim jako dobro plaćenim zanimanjima, ali nemamo se gdje obrazovati za njih. To je kao kad imate Kosteliće u zemlji koja nema nijednog skijališta.
Da, to je dobar primjer. Ali ono gdje vidim veliki napredak je u ugostiteljstvu, u gastronomiji. Masovni turizam je jedno, ali visoko gastronomija je druga. Nemamo ni jednog luksuznog resorta. Dubrovnik je po zimi prazan, a Venecija puna.
Proizvođači softvera u Hrvatskoj su postali izrazito konkurentni na međunarodnom tržištu. Postoji nekoliko kompanija koje su stvarno velike, nisu sindikalno organizirane, plaćaju svoje ljude po produktivnosti i ljudi tamo zarađuju odlične plaće, ljudi iz cijelog svijeta dolaze raditi kod njih.
Tržišta rada se kod nas strukturno jako promijenilo u deset godina. I te ljude morate platiti. Pogledajte Jakova Jozinovića. Svaka čast dečku, napravi koncerte, odradi posao, zaradi novac.
Tako da, ove priče oko minimalne plaće i da se slabo živi – to je sve relikt prošlosti, gledanje u prošlost, a ne u ono što je sada oko nas i u budućnost, prenosi Danas.hr.
