Nakon završenog Mundijala, Hrvatska je u očima svijeta država vanserijskih nogometaša, velikih srca i najboljih navijača
Bila je 116. minuta na Nižnji Novgorod Areni. Hrvatska je, treći put u nizu nakon prolaska skupine na velikom natjecanju, igrala produžetke već u prvom dvoboju nokaut faze. Luka Modrić namjestio je loptu na 11 metara i bio je spreman odvesti Hrvatsku u četvrtfinale, no Schmeichel je pročitao njegov udarac i uhvatio loptu.
Je li moguće da se povijest još jednom ponavlja? Je li moguće da će ova generacija, možda i najtalentiranija otkad je samostalne Hrvatske, ponovno pasti na prvoj prepreci nakon grupne faze? Povijest nas je naučila da drukčije ne može ni biti. Ali ovaj put je bilo drukčije! Subašić je skinuo tri jedanaesterca i odveo nas u četvrtfinale. Protiv Rusije i Engleske gledali smo isti scenarij, rezultatski deficit u početnoj fazi utakmice, a zatim povratak i prolaz dalje.
I sve nam se vratilo! Svaki poraz, svaka propuštena prilika i svaka prolivena suza u posljednjih desetak godina dobile su svoj smisao nakon SP-a u Rusiji.
Ova je generacija bila prezrela i previše je toga prošla da bi si dopustila još jednu tragediju na velikom natjecanju. Polufinale je bilo, iako teško dostižna, ipak realna opcija, ali finale… I s odmakom od tjedan dana, još uvijek zvuči nestvarno – Hrvatska je igrala finale Svjetskog prvenstva, Hrvatska je bila na mjestu za koje se donedavno činilo kako je rezervirano samo za apsolutne teškaše svjetskog nogometa!
Luka Modrić u ovom je trenutku jedan od najpopularnijih igrača svijeta. Njegovo ime ostat će zauvijek zapisano zlatnim slovima u svjetskoj nogometnoj povijesti. Usprkos tko zna kojoj po redu osvojenoj individualnoj nagradi, Luki to priznanje nije značilo ništa. Pokisao i tužna izraza lica, u agoniji je obavljao svoju dužnost i stajao pred fotografima koji su za svjetske naslovnice ovjekovječavali trenutak u kojem najbolji igrač svijeta prima zasluženo priznanje. Luka bi se, kao i svih trofeja s Realom, odrekao Zlatne lopte u zamjenu za pehar svjetskog prvaka. Bio je na korak do sna, poput Johana Cruyffa s Tulipanima 70-ih godina, falilo je malo sportske sreće… No, u striktno sportskim okvirima, teško je nešto zamjeriti i njemu i ostalim Vatrenima u ovim trenucima.
Photo: Igor Kralj/PIXSELL
“Nismo prvaci svijeta, ali smo viceprvaci, a vi ste prepoznali da smo mi dali sve od sebe”, rekao je izbornik Zlatko Dalić na pozornici postavljenoj za doček srebrnih Vatrenih. U tom trenutku nikad ispunjenijim Trgom počinje se oriti ‘Šampioni!’ Igrači su šutke i vidno impresionirani promatrali i upijali taj trenutak, trenutak kakav vjerojatno ni sami nisu očekivali, za koji se igra i bori, trenutak sjajniji od sjaja bilo koje osvojene medalje i pehara! Bez obzira na izgubljeno finale, publika je izborniku jasno poručila ‘Za nas ste prvaci!’
No, kako to obično kod nas Hrvata biva, počeli smo kopati i tražiti bilo kakvu mrlju u ovoj predivnoj priči. I pronašli smo dvije velike – neprimjereno ponašanje naše predsjednice tijekom cijelog prvenstva i dolazak kontroverznog pjevača Marka Perkovića Thompsona, kojeg mnogi deklariraju kao čovjeka koji veliča ustaštvo i fašizam, u autobus i kasnije na Trg bana Jelačića – i još bezbroj malih. Neprimjereno ponašanje igrača na pozornici, pretjerivanje u alkoholu, neprimjerene izjave… Gotovo je nevjerojatan cinizam koji se pojavio u tim slučajevima kod pojedinaca koji će reći kako je glupo i besciljno slaviti ovaj uspjeh s obzirom na stanje u državi.
Photo: Dalibor Urukalovic/PIXSELL
Momci koji su napravili povijesni uspjeh i promovirali Hrvatsku u svijetu na najbolji mogući način, htjeli su pošteno proslaviti i možda nisu razmišljali u tom trenutku. Momci koji realno, s obzirom da gotovo svi odreda za kruh zarađuju u inozemstvu, nisu ni svjesni društvenih podjela u Hrvatskoj, za svoj su gušt željeli proslaviti ovaj uspjeh na svoj način. Svoj sportski uspjeh, koji treba promatrati izvan svih političkih, kulturnih i antropoloških okvira!
Ne zaboravimo da nogometaši nisu plaćeni da bi bili intelektualci, antropolozi, političari i filozofi. Oni su sav svoj život uložili u nogomet, žrtvovali slobodno vrijeme, vrijeme predviđeno za druženje s obitelji, za izlaske s prijateljima, kako bi došli ondje gdje se, eto, naši reprezentativci nalaze sada.
Foto: Željko Lukunić/Pixsell
A srebro sa SP-a u nogometu je, što se Hrvatske tiče, neponovljiv uspjeh koji dopušta i spontanost i pokoje sitno prekoračenje pravila, zar ne? Zar je toliko loše uživati u tim predivnim scenama koje su ovih dana dolazile iz Zagreba, Zadra, Varaždina i ostatka Hrvatske i pritom ignorirati dvije pjesme koje su nekima zasmetale, a od kojih jedna nije ni imala glazbenu podlogu? Zar se problem ne rasplamsava upravo kad se o njemu suviše priča i analizira ga, umjesto da mu se ne pridaje pažnja? Zar smo postali toliko ogorčeni da nam neki lijepi događaj sad već predstavlja izlazak iz poznatog, iz naše zone komfora, koliko god ona loša bila, pa se svim sredstvima pošto poto želimo što prije vratiti u nju?
Foto: N. Načinović
A dogodilo se nešto doista lijepo, uspjeh u Rusiji u danima nakon finala zaokružen je na najbolji mogući način. Igračima nije bio nikakav problem šest sati voziti se kroz grad, pozdraviti sve navijače i stati na svakom križanju kako bi s njima zapjevali koju navijačku pjesmu. U tim trenucima, doista se učinilo kao da nam se reprezentacija vratila, kao da ponovno uistinu pripada narodu.
Čak i u Splitu, gradu koji predstavlja utjelovljenje nogometnog anti-establišmenta, reprezentativno srebro se proslavilo bez ijednog incidenta, bez ijednog ružnog povika, bez ijednog transparenta s prekriženim licem Zdravka Mamića, transparenta kakvih smo se proteklih godinama nagledali na tom mjestu. Riva je pjevala, plesala i navijala!
Šuker je znao bolje, pa se nije ni pojavio na dočeku, ni u Zagrebu, ni u Splitu, ni u Zadru. Pitanje je kakva bi bila reakcija pozitivom ispunjenih navijača u slučaju da je pred mikrofon stao predsjednik Saveza. I zato ovaj slučaj doista treba promatrati samo u strogo sportskim okvirima i zahvaliti se igračima, kako na uspjehu na samom turniru, tako i na činjenici da su sami zamolili vrhušku HNS-a da se ne pojavljuje na Trgu bana Jelačića kako ne bi pokvarili veliku proslavu.
Jer ljudi, Hrvatska je igrala finale Svjetskog prvenstva! U nogometu, najpopularnijem sportu na svijetu! A to znači da se protekle nedjelje Hrvatska gledala u cijelom svijetu i na svakom kontinentu – i u Africi, i u Aziji i u SAD-u. I kako je cijeli svijet gledao naše finale, tako su cijeli svijet dan kasnije obišle i slike velike, predivne fešte s Jelačićevog trga u Zagrebu! Slavlja na kojem se nije dogodio ni jedan jedini incident. I ne, prosječnom stanovniku Pennsylvanije nije za oko zapelo da je na Trgu pjevao Marko Perković Thompson niti on zna tko je taj Thompson. Trgom se ni u jednom trenutku nisu prolamali uzvici ‘Za dom spremni’, usprkos prisutnosti pjevača s pjesmom kojom se prolama upravo taj uzvik. Prosječnom stanovniku Pekinga nije jasno niti ga zanima kakva je Kolinda Grabar-Kitarović ni kakva je njezina unutarnja i vanjska politika.
Milijuni redaka ispisani su u posljednjih tjedan dana u vodećim svjetskim medijima o hrvatskoj snazi, hrabrosti i zajedništvu. I zbog toga je u očima svijeta Hrvatska nakon Mundijala država vanserijskih nogometaša, država s narodom velika srca, najboljih navijača i simpatične predsjednice. Dok su francuski mediji proslavu naslova prvaka i pozdravljanje navijača posprdno nazvali ‘utrkom Formule 1’ i zbrajali mrtve, mi smo zbrajali naše dočeke i broj ukucavanja riječi ‘Hrvatska’ diljem planete u Googleu.
I koliko god pojedinci osporavali ovu lijepu priču, i koliko god ta slika koju smo poslali u svijet bila lažna, ona ipak znači mnogo više no što je itko od nas u ovim trenucima svjestan! I zato ovaj uspjeh moramo proslaviti, barem mi koji volimo sport i nogomet.
Kao što vama nitko ne prigovara kad izađe nova epizoda vaše omiljene serije, ili vas nitko ne ispituje kako možete uživati na koncertu omiljenog benda kad je stanje u državi tako jadno, tako i ljubitelji sporta i nogometa imaju pravo uživati u ovom uspjehu svoje reprezentacije, uspjehu koji osobno promatram odvojeno od politike i kulture.
I zato što se tiče uspjeha Vatrenih na SP-u, doista trebamo prestati tražiti iglu u plastu sijena, pa zvala se ona Marko Perković Thompson ili Kolinda Grabar – Kitarović.
