Da je Pukanić ubijen zbog novinarskog posla kojim se bavio, u završnoj je riječi na suđenju eksplicitno izjavio Slobodan Šašić, zamjenik ravnatelja tadašnjeg USKOK-a
Berislav Jelinić bio je jedan od najbližih suradnika Ive Pukanića. Posljednji put s njim je razgovarao svega 12 minuta prije atentata. Kaže da nikada neće zaboraviti noć kada je u redakciji vidio tragove krvi i ranjene kolege. I sam je napisao knjigu zašto je ubijen Ivo Pukanić, a o “Dosjeu Jarak” govorio je u RTL Direktu.
‘Dosje Jarak’,novi je dokumentarni serijal koji otvara najteže zločine hrvatske povijesti, a prvi dio priče o ubojstvima Ive Pukanića i Nike Franjića dostupan je i na platformi Voyo bez reklama, gdje možete sve buduće epizode gledati 24 sata prije prikazivanja na televiziji.
Komentirajući dokumentarni serijal “Dosje Jarak”, Jelinić je kazao kako ga je iznenadilo da je netko u hrvatskom medijskom prostoru dobio godinu dana da radi na jednom ovakvom projektu i da ga digne na jednu produkcijsku razinu kakva dosad u Hrvatskoj nije viđena u tom formatu. Kazao je i da ga je iznenadila razina emocija koja se vidi u priči, ali i koliko je njega samog sve to ponovno duboko dirnulo na osobnoj razini.
“To će za mene uvijek biti jedna duboka osobna trauma, ne samo za mene, nego za otprilike stotinjak ljudi koji su u to vrijeme radili u Nacionalu i drugim izdanjima Nacionala. To je nešto osobno što svi nosimo s tim”, kazao je Jelinić.
Najnasilniji čin od nastanka hrvatske države
Da je Pukanić ubijen zbog novinarskog posla kojim se bavio, u završnoj je riječi na suđenju eksplicitno izjavio Slobodan Šašić, zamjenik ravnatelja tadašnjeg USKOK-a, rekavši da je Pukanić nastradao zbog posla koji je radio, zbog toga što je otkrio u kontekstu duhanske mafije.
“Da nema nikakvog spora i dileme za njega kao predstavnika države, tužitelja u tom slučaju, da je to ubojstvo naručila duhanska mafija koja nije štedjela značajne resurse kojima raspolaže da to ubojstvo organizira nakon što je pokušala Ivu Pukanića ušutkati, da prestane sa pisanjem o tim temama”, kazao je Jelinić.
“On je to na suđenju okarakterizirao kao najnasilniji čin od nastanka hrvatske države, što to de facto i predstavlja dan danas. Brutalnost te eksplozije je nešto što se ne može mjeriti ni s čim u novinarskom kontekstu i nema nikakve dileme da je Pukanić stradao kao žrtva novinarskog rada. To je bilo i njima bitno da se istakne zato što je Pukaniću otupilo osjetila ono što su radili neki u javnom prostoru mjesecima prije tog atentata. Njega se pokušavalo manipulacijama prikazati tobožnjim obiteljskim nasilnikom koji svoju zdravu ženu želi strpati u bolnicu i ludnicu”, kazao je Jelinić, dodajući da jeto bila jedna duboka nepravda prema Pukaniću i njegovoj obitelji. Naglasio je da je takva hajka u dijelu medijskog prostora značajno pridonijela tome da sigurnosni sustav naše zemlje okrene glavu od ozbiljne prijetnje do razine da čak nisu bili skloni povjerovati da je prvi atentat – koji je na Pukanića bio izvršen nekoliko mjeseci ranije – bio stvaran.
Jelinić smatra da je bio ogroman propust ukinuti Pukaniću policijsku zaštitu: “To je bio ogroman propust. Ti ljudi nose dio odgovornosti na svojim rukama na svojim savjestima ako je uopće imaju. To je sramota hrvatskog sigurnosnog sustava.”
‘Sanader je imao razloga okrenuti glavu’
Stoji li duhanska mafija doista iza ubojstva Pukanića? Spominje se to u presudi, ali Pukanićeva kći i sestra kazale su u “Dosjeu Jarak”: ‘Ne vjerujemo da to ima veze s tim, mislimo da je netko iz Hrvatske, netko koga možda vidimo svaki dan na televiziji, tko šeće među nama’.
“To se ne može reći dok taj slučaj formalno ne bude zaključen bez ikakvog ostatka sumnje da je to možda netko drugi. U knjizi koju sam napisao ja uvodim dva ključna pravca promišljanja toga što bi moglo biti u pozadini, odnosno tko bi mogao biti naručitelj. Jedan je ta notorna duhanska balkanska mafija. Drugi pravac je taj koji vodi u Hrvatsku, koji vodi prema bivšem premijeru Sanaderu koji je imao razloga okrenuti glavu. Kao glava tog sustava, kao glava jedne korumpirane hobotnice. Kao čelnik jednog kleptomanskog sustava kojem je on bio na čelu. Dakle koji se nije umnogome promijenio niti nakon njegova odlaska u HDZ-u, ali kojeg je on simbolizirao, kojeg smo mi de facto rastvorili još 2007. kao Nacional, kad smo objavili na naslovnici nesrazmjer njegove plaće i načina života reflektiranog u zbirci skupocjenih satova kojeg smo našli na javno objavljenim setovima fotografija na Pixsellu i na drugim agencijama. Mi smo tog čovjeka osvijetlili do razine da je tada počeo njegov pad. On je bio jedan veliki silnik u tom vremenu. On je kontrolirao puno više toga nego što je to naizgled izgledalo. I on je imao razloga da okrene glavu”, kazao je Jelinić.
Istaknuo je da je uoči atentata svakako bilo propusta policije te da se atentat mogao i morao spriječiti. Dodao je i da je policija nakon atentata, u istrazi, jako dobro radila svoj posao.
“Prije svega operativci koji su našli pločicu skutera na krovu nakon eksplozije, koja je dovela do kupaca i samih izvršitelja. Tehnički zanatski, oni su taj posao napravili u redu. Međutim, u nekim segmentima se stalo, kao da su odjednom bili jako zadovoljni, da su došli do te razine, pa je Karamarko brže bolje poletio u nekom razdoblju – još je bio ministar unutarnjih poslova – zaključiti: ‘To sad mi dalje ne možemo’. Nije istina da se ne može. Petnaest godina se oko toga šuti. Nije se napravilo apsolutno ništa. Ne kažem da bi se napravilo da se puno više radilo međutim, sustav ne postupa ništa po tom pitanju i u tom kontekstu, ta činjenica, dakle, da ti ljudi, tko god to bio, sjede doma, možda gledaju sada ovaj prilog ili Andrijin Dosje, to je nešto što je zastrašujuće. Da takav kalibar monstruma koji je takvo što naručio, da on to gleda možda iz svoje spavaće sobe. To je nešto što se nadam da golica neko zrno savjesti koju bi netko trebao imati u tim službama koje bi to trebale i daje istraživati”, kazao je Jelinić.
‘Dva puta je spriječen atentat na mene’
Na pitanje, kako on sada, kao glavni urednik Nacionala, živi sa svime ovime i strahuje li nekad za svoj život, s obzirom da i mediji i dalje radi na pričama koje tresu Hrvatsku, Jelinić je kazao:
“Pa ja sam se umorio od straha prije devet godina već. Prvi put sam u Andrijinoj emisiji govorio o detaljima kako je to izgledalo. Dakle, meni je država – nisam nikad to javno govorio, ali ajmo reći da je prošlo dosta vremena i da te opasnosti, nadam se, nema i neće bit na toj razini – dodijelila zaštitu mjesec dana nakon početka rada na tom slučaju, kad su vidjeli što je tu igra, kad su dobili neke signale. Meni je ta zaštita policijska trajala četiri godine i 11 mjeseci. Tri dana najvećem ekshibicionistu je dosta. Živjeti pod tim pritiskom, malo mi je to teško uopće pričati kako to izgleda. Druga stvar, za to vrijeme dva puta je spriječen atentat na mene. Ja od toga nisam radio predstavu. To su posebne drame. Ja sam sjedio s ljudima koji su čuvali tu i radili logistiku da se priprema moje ubojstvo. Ja sam se suočavao s njima. Policija je nadzirala te sastanke. Dakle, to je filmska priča, ali kad je gledaš na televiziji i kad se tebi događa, nije to baš jednostavno”, kazao je Jelinić.
Na pitanje, živimo li danas u drukčijoj zemlji. I je li moguće da se nešto ovako dogodi ponovno?
“Ja se nadam da nije. Ja se nadam da nije. Hrvatska je otišla miljama naprijed. od 2008. godine. Mi smo danas jedna potpuno integrirana članica Europske unije i Hrvatska u tom kontekstu nije ono što je bila 2008. Malo su okolnosti drugačije, nisu one manje ozbiljne i manje izazovne, ali naoko su manje dramatične. Ne bih rekao da je zasluga za to da se treba pripisivati našem tzv. velikom dedramatizatoru Andreju Plenkoviću, ali generalno kurs kojim je Hrvatska otišla u zadnjih desetak godina je nešto mirniji, nešto je to ozračje ipak mirnije nego što je bilo u to vrijeme. Ja se nadam da će tako ostati da ćemo živjeti u nekoj dosadnijoj zemlji u sljedećim godinama”, prenosi Net.hr.
