Često imam običaj razmišljati o ženskom i muškom mentalnom sklopu i umišljati kako sam (raz)otkrila barem djelić onoga što suprotni spol čini privlačnim.
Uvijek je posebno zanimljiva ona muška kategorija poznata kao kategorija ženskara jer priznale mi to ili ne, jednom smo u životu na nekog takvog naletjele.
Dakle, oni su nenametljivi i njihovo je oružje nevinost i naivnost.
Pritom su naravno zgodni ili ako slučajno to nisu, onda barem imaju “ono nešto” na što mi žene padamo.
Pravi ženskar nikada nije nasrtljiv ni naporan. On čeka i nigdje mu se ne žuri, ali pritom vreba. To ne znači da tijekom vrebanja apstinira. Nikako! Pravi ženskar uvijek ima nešto sa strane i na raspolaganju.
Pravi ženskar, osim toga, nije pretjerano pričljiv, ako je nekada i bio, godinama je radio na sebi i potpuno minimalizirao svoj govorni izričaj. Ponajprije, zato jer vrlo dobro zna da žene ne vole lajave muškarce.
Kada nam je do brbljanja to činimo sa svojim prijateljicama, osim toga, lajavi su muškarci skloni prepričavanju svojih pustolovina, a ako nešto mrzimo, onda su to muškarci koji se kite našim perjem.
Pravi ženskar, kao što sam već spomenula, djeluje potpuno nevino i naivno. U razgovoru s njim, ono malo što ćemo na jedvite jade izvući jest spoznaja kako on o ženama zapravo ne zna ništa i kako je nekim čudom, tako šarmantan, do dana današnjeg ostao netaknut.
Ne postoji za žene afrodizijak jači od ovoga.
To je ključ njegova uspjeha – potreba žene da bude prva, oblikuje svog muškarca i na taj način ostavi neizbrisiv trag svakoj ženi koja će doći poslije nje.
A ON to nudi na pladnju.
Oblikuj me, nauči me, shvati me i zauvijek ću biti tvoj!
Naravno, iskusnijem bi ženskom oku to trebalo biti jasno, ali i one najmudrije ponekad su slijepe kada se nađu u njegovim kandžama i misle kako su baš one te koje će ga staviti na uzicu.
Nadalje, mi žene sklone smo jako puno pričati pa ćemo tako prilikom susreta s jednim takvim pripadnikom muškoga spola, otračati dečke ili muževe svojih prijateljica, prepričavajući mu njihove nepodopštine pritom se zgražajući kakvi sve (pokvareni i podli) muškarci na ovom svijetu postoje.
Mudri ženskar se tome neće prestati čuditi i na taj način stvarati sliku o sebi kako ON o svijetu i životu zapravo ne zna ništa tj. kako ga život nije pokvario, izdegenerirao i od njega stvorio moralnu mušku nakazu (kao što je slučaj s većinom njegovih muških kolega).
U tom trenutku, njegova je žrtva koja naivno misli kako vlada situacijom, pripremljena, začinjena, nauljena i spremna za ražanj!
To je ukratko modus operandi jednog ženskara, a kako ga zadržati, to je već sasvim drugi problem.
Kao prvo, ne znam tko normalan ovo želi zadržati, ali kako smo mi žene sklone samoranjavanju, često ulijećemo u ovu zamku i patimo.
Ako je neka već toliko uporna i željna nekog takvog po svaku cijenu, moja je preporuka sačekati 10-20 godina da gospodin ostari, financijski propadne, nareda hrpu djece za koju mora plaćati alimentaciju i onda je lak plijen pa tko voli…..
Ipak, bez obzira na neodoljiv šarm i pronicljiv um ženskara, njima je i dalje teško shvatiti što su sve žene kadre učiniti kako bi došle do onoga što žele.
Mi žene u stanju smo npr. pratiti nogomet ili neki manje popularan sport ako se od nas to očekuje, odlaziti na nogometne utakmice i praviti se kako smo u transu zbog ljepote igre, a zapravo nemati pojma koliko igrača ima jedna momčad i čemu služe oni ljudi u crnom koji trčkaraju skupa s igračima po terenu.
Kada sam počela pratiti nogomet, a to je bilo davno (oduvijek sam voljela ulagati u svoje znanje i budućnost), bila sam izvan sebe zbog Darija Šimića koji je požutio. Naime, mislila sam da je riječ o hepatitisu i da mu nema spasa, barem što se tog svjetskog prvenstva tiče.
Tijekom tog istog prvenstva, nisam se prestajala čuditi zašto spiker panično vrišti kada se naši igrači približavaju našem golu, ne znajući pritom da golmani nakon prvog poluvremena zamjenjuju golove. Ali sve je to nevažno jer je moj interes za ljepotu igre bio neupitan pa je neznanje ostalo u drugom planu.
Godinama sam se izvještila, informirala i sada mogu sasvim ravnopravno pratiti sve utakmice domaće i europske lige, sva moguća prvenstva, rame uz rame s polupijanim i euforičnim navijačem ispred kladionice.
Sljedeća činjenica – većinu žena uopće ne zanimaju automobili.
Sasvim nam je svejedno kakva je snaga motora našeg ljubimca, ima li dovoljno vode za brisače, koliko goriva stane u rezervoar, jesu li mu gume ćelave ili nisu, što su to zimske, a što ljetne gume, imaju li ulja i čemu ulje uopće služi, jesu li mu gume ispumpane ili ne, ima li rezervnu gume i gdje se ona uopće nalazi, što je to dizalica i na koji način promijeniti gumu….
Ja npr. nisam u životu promijenila gumu i mislim da nikada neću. Jednom, kada dođem u situaciju da moram sama mijenjati gume, prestat ću voziti i kupit ću pokaznu kartu.
Sve što moram znati o autu je datum kada ga moram osigurati i ići na tehnički pregled.
Kada odlazim na tehnički, ne provjeravam rade li svjetla i žmigavci, ima li vode za brisače, to je za mene nešto nebitno.
Tako sam prilikom zadnjeg odlaska ostala u čudu kada mi je dragi gospodin s tehničkog pregleda rekao kako nemam ni kapi te čudne vode za brisače i kako mi ne radi jedno svjetlo. Kako su muškarci koji tamo rade iz nekog razloga blagi prema ženama koje same dolaze na pregled vozila, čovjek se odjednom pretvorio u automehaničara i na zaprepaštenje svih onih muškarčina koje su čekale u redu iza mene, promijenio svjetlo i dolio vodu. Eto,zato nekako mislim da više od ovoga i ne moram znati.
Kada bih recimo imala u planu zavesti tipa s tehničkog, pripremila bih se temeljito za taj pothvat, naučila sve o kubikaži, vrstama guma, prednostima i nedostacima mog vozila i eto teme za razgovor dok čovjek s tehničkog, zabijen u onu rupu, proučava utrobu mog automobila. Svakako ne bih došla nespremna s neispravnim autom.
Tako da nekako mislim da ni mi žene ne šećemo nespremne i lakovjerne ovim svijetom (ali ponekad želimo ostavljati takav dojam ).
Kada nekom ženskaru kojeg poznajem (jer budimo iskrene, sve mi poznajemo barem jednoga), spomenem samo djelić gore navedenog – potpuno je šokiran. Gleda me u čudu, djetinje razrogačenih očiju, ne vjerujući onome što čuje.
Jedan neiskusan ženskar na ovom bi testu odmah pao. Krenuo bi se svađati, istjerivati pravdu, dokazivati nevinost – ali onaj iskusni, nikada.
On se samo čudi, gleda u nevjerici, kao da se tek sada, u svojim najboljim godinama, po prvi put susreće s pojmom i karakterom ženskoga i vlastitoga roda.
Promijeniti jednog takvog muškarca nemoguća je i nepotrebna misija.
Ne žele to ni oni, a (ruku na srce) ni mi.
Bez njih bi svijet bio jedno dosadno mjesto.
Prihvatiti njihovu igru, puno je lakše i zanimljivije….sve do trenutka dok smo mi te koje u njoj najviše uživamo.
